Nedavnim opažanjem skupine od pedeset običnih dupina, koje se u praksi smatralo istrijebljenim u Jadranu, na sebe su pozornost privukli terenski istraživači lošinjskog Instituta “Plavi svijet”. O iskustvima i načinu rada porazgovarali smo s Tihanom Vučur i Markom Radulovićem…
Tko sve odlazi na terenska istraživanja?
– Direktorica programa istraživanja je Nikolina Rako Gospić, a nas dvoje smo istraživači Tihana Vučur i Marko Radulović. Mijenjamo se, ide dvoje, ponekad čak i netko od nas ide sam. Ako je vrijeme dobro, znamo biti na moru i po 40 sati tjedno. Godišnje imamo oko stotinu izlazaka na more, s tim da neki traju i po 14 sati, a neki su kraći, po četiri sata. Godišnje napravimo 5-7 tisuća nautičkih milja, no to i mnogo truda, potrebno je da bismo dobili dobre podatke.
Za koga “Plavi svijet” provodi istraživanja i u kojim akvatorijima?
– Trenutno radimo istraživanje na Kornatima za Nacionalni park Kornati, te za Park prirode Telašćica, što odrađujemo u kombinaciji jer su međusobno blizu. Praćenje u akvatoriju otoka Lošinja provodimo već dugi niz godina. Prije smo surađivali i s Javnom ustanovom “Priroda”, pa smo za njih radili područje Velebitskog kanala, te područje između otoka Cresa i otoka Krka, a s Javnom ustanovom “Kamenjak” radili smo istraživanje uz istočnu i zapadnu obalu Istre, te područje Premanture. Rezultate koje dobijemo, dostavljamo Agenciji za zaštitu prirode i na temelju naših rezultata i analiza, proglašena su područja “Natura 2000”. Radi se i pretraživanje iz zraka u suradnji s ACCOBAMS-om – u sklopu tog projekta ćemo još imati istraživanja na jesen i na proljeće, a tu se bilježi prisutnost velikih kralježnjaka, hrskavičnjača i količine plastike u moru. Rezultati su poražavajući. Prošli smo put od Lošinja do Italije i doslovno na svakih par metara može se naići na plastičnu vrećicu, kantu ili komade stiropora. Kad su 2010. i 2013. godine rađena takva istraživanja, nije bilo tako. Ovo proljeće smo čistili jednu plažu i bilo je dosta otpada iz Hrvatske, ali i Crne Gore i Albanije, gdje su bile velike kiše i dosta toga je preko rijeka završilo u moru, a pošto su glavne struje u Jadranu prema sjeveru, uz našu obalu, sve to zaglavi na našim otocima. Prema tome, za Jadran nije bitna samo regulativa, nego i suradnja drugih država, što se tiče pravilnog skladištenja smeća. U Albaniji to svakako nije dobro organizirano i regulirano.
Što se točno obavlja na istraživanjima?
– Kada su vremenski uvjeti povoljni, bez kiše i jakog vjetra, izlazimo na more. Važno je da dobro pokrivamo područje istraživanja, prikupljamo podatke o vremenskim uvjetima, o našim pozicijama. Prikupljamo podatke o opaženim dupinima – prepoznavanjem prema leđnim perajama, o brojnosti, njihovom ponašanju, o utjecaju okolnog pomorskog prometa na njih. Radimo i mali podprojekt o kretanju dupina. Inače, radimo i akustiku – monitoring podvodne buke, o glasanju dupina u prisutnosti zvukovnog onečišćenja. Za budućnost imamo u planu uspoređivati kako dupini komuniciraju kod tehnika lova, npr. kako se glasaju iza koća u odnosu na glasanje u blizini ribogojilišta. Planiramo koristiti dronove, izmjeriti dupine iz zraka za njihov indeks zdravlja, usporediti dupine iz raznih populacija u Jadranu.
Kako nastaju fotografije i snimke?
– Leđne peraje snimamo s broda, a podvodne pomoću “Go pro”, rukom ispod površine mora. Zanimljivo je pritom, kada dupini koriste rep, kako se u moru osjeti pritisak.
Nedavno ste naišli na obične dupine, je li to bilo iznenađenje?
– Išli smo tražiti dobre dupine i izdaleka opazili leđne peraje. U Albaniji smo vidjeli prugaste dupine. Odmah je postojala mogućnost da je to ta vrsta, a u pramčanom valu vidjeli smo da su drugačiji. Prugasti dupini su već zabilježeni u Jadranu, istraživanjem iz zraka, dok obične dupine istraživanja iz zraka nisu zabilježila. Tek su 2015. i 2016. viđeni s jedne jedrilice, a ovo je ipak bilo u većem broju. Koliko znamo, ovo su prve podvodne snimke ove vrste u Jadranu. Prema tim zapisima i snimkama iz 2015. i 2016. smo usporedili peraje i pronašli pet poklapanja. To je nagovještaj da će biti još jedinki u Jadranu.
Koje su razlike, izgledom i ponašanjem, između običnih i dobrih dupina?
– Dobri dupini mogu biti duljine do četiri metra, a obični su maksimalno do 2,5 metra. Imaju crna leđa, na boku oblik osmice, zlatno-bijele boje. U većim su skupinama, hrane se isključivo plavom ribom i obitavaju na pučini. Nema obalnih populacija. Obični dupini imaju malo uži i duži “kljun”, dok je kod dobrih kraći i zdepastiji. U ponašanju, mnogo su agilniji, brzi, znatiželjni su, konstantno smo imali prilaske ispod broda, dolazili su vrlo blizu. Upravo zato ih je svojedobno bilo i lako istrijebiti, pedesetih godina znali su ih ubijati i po osamsto na dan, a i država je tada financirala ubijanje dupina. Obične dupine je sigurno bilo lakše uloviti nego dobre. Sada se uznemiravanje dupina kažnjava, pa su tako nedavni slučajevi napada harpunom i glisiranjem prema njima kažnjeni. U Puli je 2007. dosuđena kazna od 7000 kuna ili 24 sata zatvora, nakon što je policajac s obale napravio snimku napada na dupine gliserom. Kazne mogu doseći i 40 tisuća kuna.
Mijenja li opažanje običnih dupina išta u programu instituta?
– I dalje radimo istraživanja na Kornatima i ovdje, i naravno da ćemo, ako se opet susretnemo s tom vrstom, evidentirati sve podatke koje možemo. Sada sigurno treba ići učestalije ići u to područje. Viđena je snimka kod Zadra, ali to ipak nisu bilo obični dupini, kako se pisalo, već dobri.
Osim lijepih strana terenskih istraživanja, koje su ružnije strane posla?
– Primjerice, nedavno smo kod Osora imali ženku dupina s uginulim mladuncem. Dupin Monk je bio zapleten u ribolovni alat kod Trstenika, pa onda dupin Bojan koji je bio pogođen harpunom… Teški su ti trenuci, kada im se ne može pomoći. Godine 2010. imali smo slučaj dupina koji je bio upleten u mrežu i nikako ga nismo uspijevali osloboditi iako su se uključile i razne službe. Također, među lošije strane posla pripada i jako puno ‘papirologije’ – sami pišemo projekte, a provođenje projekata znači i pisanje izvještaja – taj dio nije nimalo romantičarski, i to je na kraju krajeva posao kao i svaki drugi.
Teško je i kada vidimo da ljudi ne čuvaju more, kao kada smo na Rovenskoj vidjeli kornjaču posve zarobljene ruke u plastici. Dojam je da svijest kod ljudi raste, ali kako smo toliko na moru, vidimo da kod mnogih to ipak nije slučaj.
Otkad ste počeli raditi, kakve su se promjene dogodile na moru?
– Oboje smo već sedam godina u istraživanjima. Preko ljeta zadnjih godina sigurno vlada veća gužva, ali su se ljudi i počeli pridržavati pravila ponašanja. I sada tu i tamo zastajemo i objasnimo ljudima kako se trebaju ponašati. Imali smo i slučajeve da ljudi nisu htjeli stati i saslušati nas, da su glisirali za majkom i mladuncem, no toga smo zaustavili i prijavili policiji, koja je uspjela doći do podataka. No većina turista na moru je sretna da im netko dođe i objasni kako se ponašati u blizini dupina.
Mlada ste ekipa, tko se može pridružiti?
– Pokazalo se da je najbolje, ako su već kao studenti volontirali ili kod nas radili diplomske radove. Ovdje se upoznaju s radom, uče dok rade i ne moraju ići na praksu u inozemstvo. Ujedno pozivamo sve koje vide nešto zanimljivo na moru, da to prijave kroz “Marine Partnership”. Već u nogama i kičmi osjećamo godine rada, ali planiramo to raditi dok nas noge služe. Uostalom, ako nismo poslovno na moru, onda smo ondje iz privatnih razloga.
