U Velikoj sali Centru za kulturu Tivat sinoć je odigrana obnovljena predstava Tre sorelle. Prvi put je izvedena 2016. godine kao studentska predstava, a sinoć se vratila pred tivatsku publiku kao profesionalna produkcija CZK.
Direktor Centra za kulturu, Goran Božović, ističe da je predstava izuzetno važna jer je tematika vezana za Boku, kao i da će se potruditi da je zadrže u mediteranskom opusu.
„Pozorišna predstava Tre sorelle koja je nastala 2016. godine u saradnji sa Fakultetom dramskih umjetnosti sa Cetinja kao ispitna studentska predstava, doživjela je večeras obnovu i praktično premijeru kao profesionalna pozorišna produkcija Centra za kulturu Tivat. Ista priča glumci i režiser, ali ipak zreliji i stariji desetak godina. Vidjeli smo da je predstava dobila nove dimenzije i dubinu. Jednostavno je sadržajnija i kompletnija. Priča bazirana na legendi, priča o ljubavi, strasti, požudi, neostvarenim željama, neispunjenim životima, crkvenim dogmama i društvenim normama”, ističe Božović.
Predstava , kaže Božović prikazuje kako bokeška južina, ta učmala palanka, neostvareni životi i društvena pokora tjeraju ljude u iluziju i fantaziju da bi pokušali razriješiti unutrašnje, ali i spoljašnje konflikte.
“Predstava će živjeti i na Purgatorijama. Biće odigrana u maju i na Festivalu RUTA u Sarajevu“, dodaje on.
Autor predstave, Stevan Koprivica, kaže da je vrlo zadovoljan predstavom i saradnjom sa režiserom Zoranom Rakočevićem te da predstava ima trajanje na tivatskoj sceni.
„Zanimljivo je da su se večeras pojavila neka nova značenja. Ne radi se samo o interpretaciji mentaliteta, Boke, južine i depresije, već se otvaraju pitanja koja nas se danas jako tiču, a vidim da je publika reagovala na njih. To su pitanja pobune i slobode. Takva pitanja ovoj predstavi danas daju nova značenja i iščitavanja. Vjerujem da će imati brojniju publiku od diplomske predstave iz 2016. godine. Glumci, koji su sada još uvijek mladi, pokazuju da pripadaju prvoj postavi crnogorskog glumišta. Kao što vladaju ovdašnjim scenama, tako mogu biti i reprezenti crnogorske kulture i na regionalnim scenama. Ova predstava to potpuno dokazuje, pogotovo večerašnjim igranjem.“
Režiser Zoran Rakočević smatra da je predstava imala kvalitetnu interpretaciju na daskama Centra za kulturu, s obzirom na to da je nastala prije devet godina na sceni Atrijuma Buća.
„To je imalo svoje datosti, zakonitosti, prostor i ambient koji je, takođe, bio jedan od aktera tog događaja. Mislim da je idealno to što je Centar za kulturu u dogovoru sa autorskim timom odlučio da nam pruži vrijeme i da nas ostavi sedam dana da radimo. Pokazalo se večeras da su sve strane zrele, pogotovo glumci koji su u idealnim godinama. Ponvo smo vratili jednu scenu koju smo prije devet godina bili izbacili. Iznova smo sagledali novi ambijent, kao i angažman. Smatram da smo u većem problemu kao društvo nego što smo bili prije devet godina. U toj problematici čini se sve dublje kopamo i nalazimo nove razloge da što više pričamo o slobodi, čovjeku i borbi za bolje sutra. Vjerujem da ljudi nisu došli samo da vide bokešku legendu, ovo je svakako njena dramaturška adaptacija, već su došli da gledaju predstavu koliko god ona pripadala jednom ambijentu i prostornom žanru. Ovdje se i festivalski gaji mediteranski prostor kao osoben umjetnički prostor i prostor koji otvara pore, kako za pozorište, tako i za druge umjetnosti. U tom smislu, publika odlično razumije predstavu.“
Ulogu jedne od tri sestre tumačila je glumica Jelena V. Đukić, koja se prisjetila nastanka predstave i osvrnula na njen značaj kroz godine.
„Svi se sjećamo početka rada na predstavi, ali same premijere se slabo sjećamo. To je često slučaj s ispitnim predstavama, jer tada nosite teret obrazovne odgovornosti, polaganja i svega što uz to ide. Nisam sigurna koliko smo tada bili svjesni kako je sve to izgledalo, ali znam kako smo se osjećali, bilo je prelijepo igrati tih godina. Mislim da smo već u prvoj godini obilježili 25. izvođenje, što je za nas, koji smo tada tek počinjali, bilo nevjerovatno. Najsnažniji osjećaj danas mi je to što je ovo predstava s kojom smo diplomirali, ali i predstava uz koju smo glumački rasli. Igrali smo je dugo, svake godine, i ona nas je obilježila. Samim tim, obilježio nas je i ovaj grad, ova institucija, jer smo kasnije ovdje puno radili, gostovali, stvarali druge projekte. Zato je povratak nakon devet godina vrlo simboličan i emotivan.“
Glumac Pavle Popović kazao je da je obnova predstave značajna za cijeli ansambl, ali I da je predstava sazrela u odnosu na njeno prvobitno izvođenje.
„Naravno da je sada bolje, uvijek može bolje. Prošlo je nekoliko godina od posljednjeg igranja, a sada smo imali nedelju dana proba i uspjeli smo da nadogradimo i uloge i predstavu u cjelini. Osjećam da sada sve ide mnogo bolje i moj unutrašnji osjećaj je daleko ljepši. Raditi na obnovi bilo je prelijepo, zaista smo ponovo osjetili sjaj teksta s kojim smo diplomirali. To je bio susret kreativaca, publike i energije klase, i kada se sve to spoji, dobije se nešto zaista posebno, kao što je bilo večeras. “, zaključio je Popović.
