Država Crna Gora nema katastar morskog dobra iako ga je morala dobiti još prije 25 godina, a na to kako će se gazdovati dijelom objekata obavlen infrastrukture zbačajno mogu uticati i sporni vlasničko-pravni odnosi na njima ili već stačena prava fizičkih i pravnih lica – čulo se juče na okruglom stolu „Koncesija za luke od lokalnog značaja i objekte obalne infrastrukture i vlasništvo u zoni morskog dobra“ koje je u Tivtu priredilo JP „Morsko dobro“ iz Budve.
Pored predstavnika tog preduzeća, Uprave za imovinu, Uprave pomorske sigurnosti I opština Tivat i Bar, na skupu su učestvovali pravnici iz Crne Gore i Hrvatske koji su govorili o načinu na koji je pitanje upravljanja morskim dobrom i dodjele koncesija, odnosno mehanizam upravljanja lukama od lokalnog značaja riješen u toj državi, te problemima sa kojima se iHrvati suočavaju u toj oblasti. Iako se tematika direktno ticala njihovog djeloktruga posla i nadležnosti, na okruglom stolu koji je trajao cijeli dan, nije se pojavio niko od pozvanih predstavnika Ministarstva saobraćaja i pomorstva, Ministarstva održivog razboja i turizma, Lučke uprave, Ministarstva finansija…
Govoreći o upravljanju morskim dobrom, zaštiti javnog interesa, valorizaciji i evidenciji – katastru javnog dobra u Crnoj Gori, član Savjeta Državne revizorske instuitucije CG dr Branislav Radulović podvukao je da svaka ozbiljna država mora imeti registar stanovništva i registar imovine.
“Mi ni 25 godina nakon donošenja zakona o morskom dobru, nemamo urađen katastar morskog dobra, a nemamo ni procjenu virjednosti državne imovine, niti donešenu metodologiju na koji način se ta procjena vrši. DRI će u narednom peridou prosebno procijeniti kakva je katastarska evidencija koju vodi Uprava za nekretnine”- poručio je Radulović. On je ukazao i na čitav niz problema sa vođenjem registra koncesija u lukama od nacionalnog značaja, slabom naplatom koncesionih naknada i podvukao da je “protivno javnom interesu to kada država i njeni organi ne prihoduju sve ono na što imaju pravo”.
Iako su pojedini učensici rasprave tvrdili suoprotno pozivajući se na dokumente koji datiraju još iz austrougarskog katastra da postoji privatna svojina na obali u obliku privatnih starih mula i mandraća, većina panelista iz Crne Gore i Hrvatske tvrdila je da je postojanje private svojine na obali nemoguće i da su sva takva mula, čak i vezovi malih barki na bovama uz obalu, nelegalni ukoliko nisu “pokriveni” uprabljanjem od strane države koja će onda i dodjelivati te vezove pod komercijalnim ili povlašćenim uslovima. Luka Globarević iz Uprave za imovinu Crne Gore smatra da zakon dozvoljava i priznaje mogućnost postojanja privatne svojine na morskoj obali koja je generalno, javno dobro, i upozorava da se “treutno u Upravi za nekretnine formira posebna grupa koja vrši promjernu granica zone morskog dobra.”
“To međutim, nikako ne moše biti legalnoi urađeno bez da te granice utvrdi i proglasi Skupština Crne Gore.”-istakao je Globarević, dok je pomoćnik direktora “Morskog dobra” Dragan Markovič ukazao da je proteklih 25 godina u Crnoj GFri legalno ili na divlje, nasipanjem mora i gradnjom obalne infrastrukture, napravljenoi čak 287 hiljada kvadrata nove povšine morskog dobra. Na njegovu konstataciju da se sve luke lokalnog značaja moraju dati pod koncesiju, pravnici iz Hravtske su mu odgovorili da to ne mora biti slučaj jer se u toj državi po zakonu, prethodno obavezno radi obimna Studija opravdanosti koncesije.
“Svaki savjesni davalac koncesije vrlo pomno treba da izradi Studiju njene opravdanosti koja može pokazati da koncesiju uopšte i nije ni potrebno davati. Jako je loše u tim odlukama se temeljiti samo na tome koliko će neko nešto platiti, a ne sagledati i sve ostale aspekte tog procesa”- upozorila je dr Iva Tuhtan Grgić ističući da u Hrvatskoj finansijki efekti po državu od davanja nekog javnog dobra u koncesiju, dolaze tek na četvrto mjesto prilikom procjene njenih efekata. Na vrhu liste je javni interes, potom uticaj realizacije tog projekta na životnu sredinu, zatim zaštita prirode i kultine baštine, pa tek onda finansijski efekti i uskalđenost ideje zainteresovanog koncesionara sa državnim ekonomskim planovima.
VRUĆA TEMA, POSEBNO ZA BOKELJE
Tematika vlasničko-pravnih odnosa i upravljanja lukama od lokalnog značaja među kojima se nalaze i gradske marine sa komunalnim vezovima kakva je tivatska gradska lučica Kalimanj, odnosno objektima obalne infrastrukture kakve su ponte i mandraći što su ih bokeljske starosjedilačke familije same gradile ispred svojih imanja na obali, izuzetno je politički i ekonomski „vruća“, jer mnogi danas u Crnoj Gori pokušavaju da na te vrijedne objekte i lokacije „stave šapu“.
U Tivtu je već pokrenuta i građanska inicijativa protiv namjere „Morskog dobra“ da lučicu Kalimanj stavi na tender i preda je nekome ko će za to platiti najveću koncesionu naknadu. To bi se, kako smatraju pokretači inicijative, pogubno odrazilo na interese Tivćana koji u gradskoj marini što su je sredstvima samodoprinosa prije 30-tak godina podigli sami Tivćani, pod relativno povoljnim finansijkim uslovima, drže oko 340 čamaca i malih brodića za sport i rekreaciju. Sa problemom da na sličan način izgube svoje ponte i mandraće – decenijske „izlaze na more“, suočili bi se i neki proslavljeni bokeljski jedriličarski klubovi, kao i preduzetnici koji radi obavljanja registrovane privredne djelatnosti, već decenijama ulažu u izgradnju obalne infrastrukture ispred zemljišnih parcela na obali koje su u njihovom vlasništvu.
