Pučina sjevernog Atlantika, najčešće je olovno siva, sa nemilosrdnim valovima poput omanjih brežuljaka, a koje nose snažni vjetrovi što ovdje skoro neprestano duvaju. Promakne tu, pogotovo u većim geografskim širinama, i pokoja ledena santa za kakve i oni što ne poznaju najbolje more i pomorstvo, sigurno znaju da je bila uzrok tragedije čuvenog „Titanica“ – jednog od najluksuznijih putničkih brodova na početku prošlog stoljeća.
To vrijeme od prije 100-tinjak godina i nešto malo kasnije, bilo je zlatno doba putničkih brodova na redovnim linijama između Evrope i Sjeverne Amerike – čuvenih transatlantika. „Titanic“, „Olympic“, „Mauretania“, „Imperator“, „Rex“, „Normandie“, „Queen Mary“, „Queen Elizabeth“, „France“, najslavnija su imena nekih od tih impozantnih brodova što su između dva svijeta – Starog i Novog, prevozili na milione putnika – bogataše što su hedonistički uživali u neopisivom luksuzu njihovih raskošnih salona i restorana za putnike prve klase, do puke sirotinje koja je, jedva skupivši za kartu u jednom pravcu, iz Evrope išla trbuhom za kruhom u Novi Svijet, vozeći se do simbola svog američkog sna- Kipa slobode na ulazu u njujoršku luku, u spartanski opremljenom i pretrpanom najnižem potpalublju – trećoj klasi predivnih transatlantika. Ovi megabrodovi bili su predmet nacionalnih ponosa država u kojima su poslovale kompanije-njihovi vlasnici, a međusobno su se desetljećima nadmetali za čuvenu „Modru vrpcu“ – trofej koji je pripadao transatlantiku koji za najkraće vrijeme – najbrže, preplovi sjeverni Atlantik. Sve to trajalo je do početka šezdesetih godina prošlog vijeka kada su moćni trannsatlantici ustuknuli pred mnogo manjim, ali značajno bržim konkurentom – tada novim i modernim mlaznim avionima većeg kapaciteta koji su Atlantik prelijetali za desetak sati, a ne tri do 5 dana koliko je trebalo brodovima. Komercijalna bitka je izgubljena a veliki i ponosni putnički brodovi- svaki od njih pravo malo tehnološko čudo za vrijeme kada je napravljen, postepeno su nestajali sa širokih okeanskih prostranstava. I niko nije vjeroao da će se ikada više vratiti…
A onda je na početku 21.vijeka došla Ona – nova okeanska kraljica, najveći, najmoderniji i najsnažniji transatlantik ikada napravljen – sada već čuvena „Queen Mary 2“. Britanska kompanija Cunard koja je imala smjelosti da 2003. naruči i u francuskom brodogradilištu u Sent Nazeru izgradi ovaj megabrod, uživa imidž najstarije i najopoznatije klasične brodarske kompanije sa sjevernog Atlantika. Ova, jedna od najuglednijih kompanija u svijetu luksuznih putničkih brodova, ima ultrabogatu istoriju koja seže još u davnu 1839. godinu kada je njen osnivač Samuel Cunard dobio ugovor sa britanskom kraljevskom Poštom da uspostavi redovan putničko-poštanski brodski servis preko Atlantika, povezujući Britaniju i SAD.
Zvanični prefiks RMS (Royal Mail Ship – Kraljevski Poštanski Brod) koji su nekada nosili svi transatlantici danas ima samo Cunardova „Queen Mary 2“ ili skraćeno QM2 kako svi u svijetu pomorskog biznisa, znaju ovaj jedinstveni i impozantni brod. Cunard je danas u sastavu najveće svjetske kruzing korporacije – američkog Carnivala i pored QM2 ima i dva nešto manja kruzera- brodove „Queen Victoria“ i „Queen Elizabeth“. Iako je glavnina njenog biznisa danas kruzing, ova kompanija ostala je jedina na svijetu koja nije napustila redovan brodski prevoz putnika preko sjevernog Atlantika, pa stoga QM2 i danas tokom većeg dio godine, redovno plovi na liniji između Sautemptona u Velikoj Britaniji i Njujorka u SAD.
„To je bio najksuplji brod za napraviti, ali je vjerovatno najisplativiji i brod koji najviše zarađuje u čitavoj koproraciji Carnival – uvijek je pun putnika koji sa njime žele da putuju preko Atlantika, koliko god da to nama iz vizure 21.vijeka čudno izgledalo jer je avionom mnogo brže. „Queen Mary 2“ je zaista poseban brod, jedinstven i fascinantan koji vam se „podvuče pod kožu“– priča nam Josip Franović koji je do marta ove godine, bio prvi oficir stroja na QM2.
Ovaj 39-to godišnjak iz Tivta, deset godina je plovio na QM2 gdje je došao kao treći oficir i u službi napredovao do prvog oficira makine. Franović – pedantan, obrazovan, skroman, odgovoran i sposoban što su prepoznali u menadžmentu Cunarda, tipičan je „proizvod“ japanske pomorsko-poslovne škole koju predstavljaju agencija Azalea iz Bijele i čuvena japanska brodarska kompanija Mitsui OSK Line na čijim je tankerima ovaj Tivćanin svojevremeno i započeo svoju pomorsku karijeru. Stoga ni ne čudi da je Franović koji je prije 10 godina sa Mitsuia prešao na Carnival UK kompaniju u čijem je sastavu Cunard, nakon što je ukupno osam godina sa drugim kolegama uspješno upravljao impozantnim pogonskim kompleksom megabroda kakav je QM2, u martu ove godine dobio i prihvatio ponudu Cunarda da pređe na veću funkciju – dužnost ship service director-a (tehničkog direktora hotelskog dijela) na kruzeru „Queen Victoria“.
Iako je veoma zadovoljan novom pozicijom i brodom na kojem radi, Franoviću je ipak osam godina provedenih u makini QM2, nezaboravno i izuzetno vrijedno iskustvo o kojem rado priča. Ne treba naime, biti veliki zaljubljenih u brodove i poznavalac pomorstva da se uvidi kako QM2 nije tek običan brod, već je zaista nešto posebno. To je u suštini, čitav jedan ploveći grad od 149.215 bruto-tona, dugačak 345 i širok 42 metra, sa gazom od 10,5 metara i impozantnom visinom od 72 metra od kobilice do vrha dimnjaka. Tu masu čelika tešku skoro 80 hiljada tona koja ima čak 18 paluba i na kojoj živi i putuje 2.695 putnika i 1.253 člana posade, impozantno visokom maksimalnom brzinom od preko 30 čvorova pokreće čudovišno jak pogonski kompleks koji ima čak 159.555 konjskih snaga! Pogon snažan koliko više od polovine Termoelektrane Pljevlja, na QM2 osim što pokreće sam brod, zadovoljava i sve njegove ogromne energetske potrebe za osvjetljenjem, toplotom, hlađenjem, radom kuhinja, restorana i svih drugih sadržaja neophodnih za život i uživanje skoro 4 hiljade ljudi. Snagu za generisanje toliko električne energije objezbjeđuju 4 glavna dizelmotora Wartsila snage po 22.850 konja, te dvije gasne turbine (u suštini, mlazna motora kao na avionima) General Electric LM 2500+, svaka snage preko 34 hiljade konja. Veći dio električne energije koju stvara ova golema mehanička sila, predaje se na 4 tzv.azipoda – pogonska elektromotora u posebnim podvodnim kućištima ispod kobilice broda, ukupne snage 117.000 konja. Dva od tih azipodova tipa Rols Royce –Alstom Mermaid su fiksirana, a dva se mogu zaokretati oko svoje vertikalne ose, pa osim za pogon broda, služe za kormilarenje.
“Budući da sam na QM2 došao sa supertankera na kojima sam do tada plovio za Mitsui, same dimenzije broda iako impozantne, nisu djelovale toliko zastrašujuće na mene koliko taj ogroman i monstruozno snažan pogon i sva ta gomila najsavremenije tehnologije u strojarnici broda. Mašinski prostor na QM2 proteže se gotovo čitavom dužinom broda, ima tu uređaja i uređaja i to se ne može ni porediti sa običnim teretnim brodovima.”- prisjeća se Franović koji je tada strijepio i hoće li se uspjeti snaći u svoj toj gomili najnovije tehnike i tehnologije ovog megabroda koji dnevno “popije” najmanje 320 tona goriva. Postrojenje za reverzibilnu osmozu na QM” naprimjer, dnevno obradi 1.400 tona morske vode od koje pravi tehničku, ali i vodu koju, nakon tretmana u mineralizatoru i hlorinacije, piju putnici i posada.
I sam brod je konstruktivno značajno drugačiji od bilo kojeg kruzera jer kruzeri kao u suštini, ploveći hoteli, najčešće izbjegavaju veće nevreme i plove na manje izazovnim djelovima svjetskih mora i okeana. Transatlantik sa druge strane, mora održavati svoju redovnu liniju po jednom od najnegostoljubivijih morskih ambijenata na svijetu, bez obzira na loše meteo prilike. Stoga je trup QM2 posebno oblikovan da se ona nosi sa ogromnim valovima na Atlantiku i pritom brod ne gubi puno od svoje zaista zavidne brzine. Trup je zbog ogromnih naprezanja koja pritom trpi, morao biti mnogo jače sagrađen nego trup bilo kojeg kruzera, pa je za gradnju QM2 potrošeno 40 podsto više čelika nego što bi to bio slučaj za kruzer njene veličine.
Najveća i najreprezentativnija od tri Cunardove “kraljice”, je kako to iskusni pomorci kažu, “prava zvijer od broda” koja gazi sve pred sobom, pa bili to i valovi visine od 7 do 9 metara na preko 90 čvorova brzine vjetra, a koje QM2 bukvalno razgrće, ploveći brzinom od čak 24 čvora u takvim uslovima koji bi bili čak i pogibeljni za neka manja plovila. Zbog visine valova na Atlantiku, paluba sa čamcima za spašavanje na QM2 je na broju sedam, znatno visočije od deka broj 3 ili 4 gdje se na običnim kruzerima nalaze čamci i tenderi.
“Maksimalna brzina broda je inače, nešto preko 30 čvorova što je tempo koji ne može dostići nijedan kruzer. Lično sam doživio i vožnju na QM2 brzinom od čak 31,5 čvorova kada smo išli iz Kariba prema Njujorku 2010. Pogon je bio u režimo “all ahead flank” – znači opterećen do maksimuma i imali smo toliko pare kao nusprodukta rada mašina da ni kondenzatori koje imamo nisu mogli da sve to ohlade pa je tzv. up cool room bio do pola ispunjen parom. To je strašna moć, nevjerovatna snaga broda koji je bukvalno fascinantan. QM2 ima 4 stabilizatora, a oblik trupa mu je takav da sječe more bez mnogo valjanja. To je definitivno najbolji putnički brod na svijetu za teško more.”- opisuje Franović samo neke od fascinantnih aspekata ove kreacije čuvenog britanskog brodograđevnog inženjera Stivena Pejna koji je konstruisao QM2.
QM2 najveći dio ljetnje sezone provodi na redovnoj liniji Sautempton-Njujork na kojoj je gotovo redovno, potpuno ispunjen. Jedan tzv. rossing – prelazak Atlantika u jednom smjeru sada zbog uštede goriva i želje putnika da što duže uživaju u ultraluksuzu koje pruža ovaj ploveći grad, obično traje sedam dana, dok je ranije trajao pet. Nakon ljetnje sezone, brod ide u klasični kruzing po Karibima, Sjevernoj Evropi ili Sjevernoj Americi, a jednom godišnje po obično napravi i jedno putovanje oko svijeta na koje kreće početkom januara iz Sautemptona i vraća se krajem aprila. Tokom ta skoro 4 mjeseca QM obiđe najatraktivnije luke i destinacije širom svijeta, a na nekoliko takvih tzv điromondo krstarenja, bio je i Josip Franović. Kao jedan od viših oficira on ima pravo da sim prostorija za posadu, redovno posjećuje i sve ostale prostorije na brodu namijenjene putnicima i koristi sve usluge brojnih restorana, kafea i drugih sadržaja na QM2. Štaviše, tokom svečane tzv. Kapetanove večere koja se priređuje jednom na svakom putovanju, Franovć kao i ostali viši oficiri na brodu, ima obavezu da za posebnim stolom, bude domaćin za probrano društvo putnika koje mu povjeri kapetan broda. Tako je mladi tivatski pomorac u svečanoj uniformi ovako često zabavljao i animirao i brojne svjetske glumačke zvijezde, političare i druge poznate ličnosti koje obožavaju da plove na QM2.
Bio je Josip sa QM2 i na rijetkim, ali posebno svečanim susretima “tri Cunardove kraljice” – QM2, “Queen Elizabeth” i “Queen Victoria” od kojih su neke pohodili i četvrta – britanska kraljica Elizabeta II koja je i zvanična kuma jedinog aktivnog transatlantika na svijetu, ili pak čuvena akro-grupa RAF-a Red Arrows.
Takav megabrod vodi se kao manji grad – na čelu je naravno, kapetan (trenutno je to Britanac iranskog porijekla Asim Hashmi), a uz njega najužu “brodsku Vladu” čine i zamjenik kapetana,upravitelj stroja, menadžer za ljudske resurse i direktor hotelskog dijela. Oni se dnevno okupljaju na sastancima i prave plan za naredna 24 sata o svemu što će se na brodu dešavati i raditi, kako bi QM2 besprekorno funcionisala i svojim putnicima pružila nezaboravno uživanje. Odluke tog najužeg tima u djelo sprovodi sledeći ešalon – visoki oficiri u koje spada i prvi strojar Josip Franović.
Koliko je QM2 izazovan za pomorce, najbolje pokazuje podatak da Cunard jednom upravitelju stroja dozvoljava da na tom brodu bude maksimalno dvije ipo godine jer je kompleksnost vođenja tako obimnog tehnološkog postrojenja izuzetna i vrlo iscrpljujuća za ljude. Josip Franović duplo duže je bio prvi oficir stroja na QM2 koji je upravitelju “desna ruka” u poslu. Na prvom strojaru je sva operativna odgovornost u upravljanju pogonom, gdje on nerijetko dnevno provede i preko 10 sati.
“Koliko je to naporan posao i koji tu pritisak svakodnevno vlada, najbolje potvrđuje podatak da je od 2009. do 2012. čak 40 oficira u mašinskom i elektro dijelu, napustilo QM2. Jednostavno, to je brod koji “melje” ljude, ali i brod koji ti se podvuče pod kožu i čini te neobično ponosnim što si njegov dio.”- rezimira Tivćanin koji je deset godina “krotio” skoro 160.000 konja u pogonu QM2.
/Siniša Luković/
