Herceg Novi je poslije Beograda, grad koji je u bivšoj Jugoslaviji imao najviše zadužbina. U želji da se sačuva uspomena na darodavce u Opštini pripremaju brošuru, prvenstveno namijenjenu djeci i mladima, u kojoj bi sažeto i sa fotografijama predstavili sve hercegnvske zadužbinare.
Vjerovatno prvu zadužbinu ma području hercegnovske opštine ustanovio je Simo Milutinov Magazinović, prvi predsjednik Topaljske komunitadi i jedan od glavnih ktitora crkve Vaznesenja Gospodnjeg na Toploj. Testamentom iz 1743 godine imovinu na Predivanu ( dio grada) gdje je imao kuću, mlin, konjušnicu i baštinu, ostavio je slijepim, hromim, nesrećnim, sakatim, siromašnim, siromašnim djevojkama , za otkup hrišćana koji su dopali tursko ropstvo I crkvama.
Od preko 20 zadužbina, većina je u lošem stanju.
“Zadužbine koje su u direktnoj nadležnosti lokalne uprave u dobrom su stanju jer se redovno odvajaju sredstva za njihovo održavanje”, ističe sekretarka Sekretarijata za kulturu i obrazovanje, Ana Zambelić Pištalo.
Riječ je o tri zadužbine: Tereze Vulić, Miroslava Štumbergera i Mirka i Olge Komnenović .
U zadužbini Tereze Vulić na Belavisti danas radi Gradska biblioteka i čitaonica. Tereza je 1873 godine testamentom, njenu imovinu uključujući dvije kuće, ostavila siromašnim stanovnicima Herceg Novog , “katolicima i pravoslavnim”.
Zadužbina Mirka i Olge Kmnenović
Nakon obnove u solidnom stanju je i kuća u kojoj je smješten Muzej, ostavština Mirka I Olge Komnenović.
Mirko Komnenović (1870 1941) jedan od najpoznatijih i najuspješnijih hercegnovskih gradonačelnika rođen je u Herceg Novom u staroj kapetanskoj porodici. U periodu od 1930. do 1941, Komnenović je bio načelnik Opštine Herceg Novi i za to vrijeme dao značajan doprinos razvoju grada, kada je posebna pažnja posvećivana izgradnji novih i održavanju postojećih puteva, uređenju vodovodne i električne mreže. Za vrijeme njegovog mandata formirana je i vatrogasna četa u Herceg Novom, izgrađena je željeznička stanica na Škveru. Zaslužan je za otvaranje Učiteljske škole u Herceg Novom, kao i za poboljšanje uslova za rad u školi na Srbini . Veliki je Komnenovićev napor i angažman u obogaćivanju i uljepašavalju parka hotela Boka egzotičnim i rijetkim biljkama.
Mirko Komnenović se školovao u Tivtu, Mariboru i Švajcarskoj, govorio je italijanski, njemački, ruski i francuski jezik, imao poznanastva širom Evrope, a za njegov rad i zasluge oslikovali su ga Rusija, Srbija, Francuska i Čehoslovačka.
U testamentu je naveo da želio da njegova zadužbina bude, “po mogućnosti gradski muzej, u kome bi se čuvale sve stvari od starinske vrijednosti ostavljene bilo od mojih naslednika, bilo od koga trećeg. Od prihoda toga muzeja neka uprava daje pripomoći hercegnovskoj siročadi bez razlike vjere”. Ispoštovan je samo prvi dio testamenta.
Zadužbina Kapetana Štumbergera: Englezi za Enciklopediju Britanica nudili bjanko ček
I treća zadužbina koja je u nadležnosti Opštine Herceg Novi- Muzej kapetana Štumbergera je u dobrom stanju. Kuća je renovirana, restaurisan je namještan i vrijedne zbirke i ponovo dati na uvid javnosti prije pet godina.
Pomorski kapetan Miroslav Štumberger (1892 – 1983) je kuću i vrijednu imovinu ostavio mjesnoj zajednici Baošići. »…iz ove kuće, koju ostavljan sa svim inventarom Mjesnoj zajednici Baošići, radi čega je osnovana i cijela zadužbina, ne smije se izneti nikakvi predmet, niti u svrhu grupnih izložbi izvan ove kuće, a ni u bilo koju drugu ustanovu, a pogotovu ne u svrhu prodaje ili poklona, pa želim i određujem da ona vazda predstavlja jednu cjelinu.«, citat je iz testamenta Miroslava Štumbergera . Nažalost jedan dio vrijedne pokretne ostavštine, uglavnom za vrijeme ratnih dešavanja na području bivše Jugoslavije, nestao je bez traga.
Miroslav Štumberger je rođen 2. jula 1892. godine u mjestu Šmarje pri Jelšahu kod Celja u Sloveniji. Izvorno slovenačko prezime mu je bilo Stranbregar, ali su mu prezime Austrijanci preveli na Stumberger.
Nakon završetka vojne akademije dolazi u Boku, Štumberger koji je bio čovjek stvaralačkog duha, visoke kulture i obrazovanj sa znanjem pet jezika, počinje sa sakupljanjem starina kojih je u to vrijeme još bilo u izobilju kod mještana. Nije štedio novac za otkup tih predmeta, tako da je uskoro cijela kuća bila puna raznovrsnih etnoloških predmeta, ali i vrijednih primjeraka starog oružja.
Svojevremeno je pedantno sačinio popis muzejskog inventara sa naznakom porijekla svakog pojedinog predmeta.
Komisija SIZ kulture i nauke Herceg Novi uradila je 1987.g popis svih eksponata . Tada je konstatovano da u muzeju postoje 654 knjige i 447 eksponata i predmeta. Pored vrijednih ikona iz škole Rafailović Dimimitrijević, stilskog namještaja, umjetničkih slika, starog oružja i novca, maketa brodova koje je sam pravio, posebnu vrijednost činila je biblioteka od 1516 knjiga, među kojima je bilo 46 knjiga iz XVII, XVIII i XIX vijeka. Najvrijednije knjige su tri toma jednog od prvih izdanja Enciklopedija britanika iz 1788. godine. (The New Royal Cyclopaedia and Encyclopaedia, vol. I, II, III. London 1788.), Familijarna engleska Biblija iz 1548, Napoleonov Kodeks iz 1806, Astronomija i osnovi geometrije iz 1604 godine i još mnoge druge. O kolikoj materijalnoj vrijednosti je riječ , svjedoči i Milan Sijerković viši savjetnik u Državnom arhivu – odjeljenje Herceg Novi. On je kao mladi arhivista, tada zaposlen u Zavičajnom muzeju, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, preko tri godine popisivao eksponate u kući Štumbergera. Bio je prisutan kada je jedna delegacija iz Velike Britanije Kapetanu Štumbergeru nudila bjanko ček za tri toma Enciklopedije Britanika.
Dosta primjera nebrige o volji donatora
Ne mali broj zadužbina, od kojih je većina ostavljena za školovanje i brigu o mladim u lošem je stanju. Školska zgrada u hercegnovskom naselju Srbina, u kojoj je 1858. godine, počela da radi “Srpska zakladna pomorska škola” , koja je udarila temelje našoj pomorskoj prošlosti I odigrala pionirsku ulogu u razvoju prosvjete, kulture i školstva hercegnovskog kraja, danas je u ruševnom stanju. To je zadužbina Laketić/Vladisavljević /Đurović/. Sada je u vlasništvu Ministarstva prosvjete Crne Gore, ali upravni odbor zadužbine i lokalna uprava traže da se ona vrati u njihovu nadležnost.
Nebriga je riječ koja se odnosi i na druge brojne zadužbine u hercegnovskom kraju-Nikole Zlokovića, Nika Džanjevića, Jefta Radovića, Nika Musića, …Sve zadužbinare je vodila ideja da “nema plemenitijeg čina u hrišćanstvu nego darovati svoje imanje siromašnim ili ga zavještati narodu”,ali njihova sudbina do današnjih dana upućuje na pitanje.Vrijedi li uopšte biti darodavac?!?
Mnogo je primjera i nepoštovanja testamentalne volje donatora. Nikola Zloković je ostavio školu Djenovićima i Baošićima,a umjesto nje danas su prostorije MZ, mjesne muzike kafana i sl.U zgradi koju je ostavio Leso Pavković sa željom da posluži za školovanje siromašnih đaka i udaju najsiromašnije djevojke iz sela Podi,nalaze se prostorije jednog preduzeća.
Zadužbina Duković: Primjer dobrog upravljanja
Elisaveta – Eliza Lombardić koja je bila nasljednik imovine njenog oca Aleksandra Dukovića , 11. septembra 1909. godine u Firenci, testamentom je svu svoju imovinu u Herceg Novom, Trstu i Firenci opredijelila je za osnivanje Zadužbine Aleksandra Dukovića od čijih prihoda bi se školovali mladi Novljani, pravoslavne vjeroispovjesti, iz oblasti lijepih umjetnosti. U toku je obnova zgrade u Risanskoj ulici, a svake godine se od prihoda od iznajmljivanja prostora u Trstu, obezbjedjuju stipendije u skladu sa voljom Elize Lombardić.
U skladu sa testamentom, Nikole Nika Ukropine u njegovoj kući u Igalu koja je zadužbina, radi odjeljenje vrtića “Naša radost”, što je još jedan primjer poštovanja volje ostavioca i dobrog održavanja imovine.
Novljani imaju veliku obavezu prema umrlim darodavcima I budućim naraštajima, ali do sada nisu pokazali mnogo poštovanja ni zahvalnosti .Rezultat njihove brige su na žalost samo ruševine. One sasvim sigurno potencijalne današnje darodavce odbijaju i od pomisli da nešto ostave gradu .
“Veliki ljudi umiru dva puta- jednom kada odu sa ovoga svijeta, a drugi put kada nestanu njihove zadužbine”, zapisao je nobelovac Ivo Andrić.
/S.Kosić/
