Zamislite samo da ste na jedrilici, plovite Jadranom i, naravno, želite bar neko vrijeme provesti u raju – parku prirode Telašćica. Ipak, kad se ujutro probudite, nešto vam u tom raju nedostaje. Recimo, topli kroasan ili krafna od marmelade. A u dućan ne možete jer ste nekoliko milja od prvog naseljenog mjesta. Koliko bi samo bilo lijepo da taj dućan dođe do vas…
Kad, odjednom, evo njega!
Ime mu je Sebastijan Jagić, vlasnik je plovećeg marketa “Toni’s market” i cijele sezone donosi jahtašima i jedriličarima svježe voće, povrće, piće i ostale potrepštine drito pred brod.
Sebastijan ima 27 godina, a već se s 12 ukrcao s didom Josipom, zvanim Toni, na tu malu barku kako bi zaradio džeparac.
Ove godine, u avgustu, “Toni’s market” proslavio je 40 godina postojanja i opskrbljivanja nautičara na području Telašćice i sjevernog dijela kornatskog arhipelaga. Sebastijan je za pokojnog dida, povodom okrugle obljetnice, napravio feštu u obiteljskoj konobi u uvali Kršovica, odakle je sve krenulo te pozvao sve ljude koji su poznavali veselog i dragog dida Tonija.
– Razvio sam neke stare slike i napravio malu izložbu kako bi se svi prisjetili dida i njegovih priča. A vjerujte mi, bilo ih je! – kroz smijeh nam prepričava Sebastijan, koji je jedini iz familije odlučio naslijediti dida.
– Ni moj otac Goran ni njegov brat nisu baš bili za taj posao. Jednom se nije dalo toliko biti na brodu, a drugi je bio previše sramežljiv. A za ovaj posao moraš biti komunikativan, duhovit, veseo i veliki radnik – pojašnjava nam Sebastijan koji se svako jutro diže u 6 sati, iz Sali autom ide u Telašćicu do obiteljskog polja, zatim kratko pješači do uvale gdje im je “baza”, pripremi svu spizu, ponajviše domaće voće i povrće, te odlazi do druge uvale gdje mu otac donosi ostale potrepštine koje mu nedostaju.
Sve to lijepo slože u brod, baš kao na štand, te u 7.30 Sebastijan kreće u obilazak vezanih brodova i zaustavlja se gdje ga zovu ili gdje su ga prethodni dan naručili.
– Jako im bude drago kad me vide, iskreno se razvesele jer svi bi mi voljeli pojesti topli kroasan ili svježe voće na brodu, a da ga i ne pomaknemo. Od sto ljudi, uvik imate onog jednoga koji bruntula da mu je skupo, ali ja mu uvik lipo kažem: slobodno vi upalite brod i odvezite se do Sali, za što vam triba po ure, i kupite taj kruh koji će onda sigurno izać preko 1000 kuna. Uvik se na to nasmiju i zapravo shvate da sam ja njima, u divljinu, nakon što je on protrlja oči, dostavio kruh koji vridi tih 20 kuna – prepričava nam, dok pokazuje stare slike svoga dida Tonija koji je 1979. godine, sasvim slučajno, pokrenuo ovaj jedinstveni biznis.
– Iz uvale di nam je danas mala konobica, a di je prije bila vikendica, dida je kaićem odlazio do druge vale di su mu bila polja verdure i krumpira. U rano lito 79., kad se vraćao iz polja s punim kaićem tek izvađenih krumpirov, jedan mu je stranac s broda mahnuo da dođe do njega, da bi on kupio dvi, tri kile. Dida mu je, naravno, prodao i tad mu je, kad se vraćao u svoju valu, sinula ideja, zašto on ne bi tako nautičarima prodavao spizu na svom kaiću? I tako je već sutradan nakrca brod sa stvarima i išao okolo, od broda do broda i shvatio da mu itekako ide – s nostalgijom se prisjeća Sebastijan koji je uz svog dida, još kao dite, naučio sve male tajne ovog inovativnog zanata.
– Dida su svi znali, i domaći i furešti. Volio je popiti više nego pojisti, obožavao se zezati, družiti, pivati i ništa mu nije bilo teško. Sićan se kad sam ka mali iša s njim, jedna bi mu tura trajala skoro do popodne! On bi malo popio s jednim Nijemcima, zatim bi doša do Slovenaca pa bi tamo malo pojeo, onda bi ga zvali Talijani, pa bi s njima ćakula i opet malo popio… Čak su svi znali što pije pivu s amarom! Ja bi znao šiziti! Iako bi mi dali soka i čikolate, ništa ih ne bi razumi i bilo mi je dosadno. Onda bi popodne zva oca do dođe po mene jer “mi je puna kapa slušati dida i njegove priče”, ha, ha! A danas ih s guštom prepričavam baš svima – smije se Sebastijan, koji bi prema tim didovim pričama mogao snimiti film.
– Dida je donosio spizu na brodove mnogim poznatim ljudima, od Abramoviča, princeze od Monaka, do naših sportaša, pjevača i glumaca. Njima je drago što nas uopće ne zanima ko su oni. Najsmišnije je što ti poznati slikaju naš mali ploveći market i nas, a ne mi njih – kroz smijeh nam priča Sebastijan. Dodaje kako je i otac Goran jednom imao priliku družiti se s poznatim hollywoodskim glumcem.
– Bradley Cooper je 1999. godine snimao dokumentarac po hrvatskim otocima, pa je tako jedrilicom došao i do Dugog otoka. Družio se s lokalnim ribarima, a jedne je večeri naletio i na mog oca koji je taman išao u lov na hobotnice. Bradley ga je pitao može li s njim, na što je moj otac prista. I tako su njih dvojica lovili hobotnice cilu noć. Moj je otac samo posli komentira da je puno bolji glumac nego što je ribar, ha, ha… – prepričava samo jednu u nizu obiteljskih priča koje se prenose s generacije na generaciju.
I mladi ih Sebastijan stvara i nada se da će jednog dana njegov sin Dan preuzeti kormilo jedinstvenog “morskog marketa” i tako sačuvati pradidovo naslijeđe.
/Piše Matea Gugić/
