“Traži se živ ili mrtav! Kakav god bio, za ješku je najbolja moguća stvar. Pitate za koju ribu? Za koju god vam srce hoće!” našalio se odmah na početku našeg razgovora Luciano Pavin, 68-godišnji Zadranin s Puntamike za kojeg su čuli svi ribari u gradu, ali i oni koji su barem jedanput pokušali loviti ribu na velikog morskog crva, eunice gigantea, kako se zove na latinskom.
Njegovoj šali i mi smo se nasmijali, iako nam je tek kasnije postalo jasno o čemu govori. Većina se ovim žutosmeđim morskim stvorenjima s puno trepteljika divi zbog njihovih fluorescentnih dijelova tijela koji su nam, iskreno, bili pomalo gadljivi. Ali preživjeli smo i saslušali Luciana koji nam je do u detalj ispričao što sve zna o ovim morskim nemanima. Zašto nemanima? Zato što je jedanput uhvatio monstruma velikog 6,5 metara!
– To je bilo davno, ali tamo na Uskoku (jediriličarski klub, op.a.) sam ga uhvati. Jedva je u trapulu sta. Toliko je velik bio da sam ga riza na kolute, pa na rezance, jer je za ješku bio prevelik. Ko tvoja ruka je bio, uhvati Luciano novinarku za podlakticu pa je krene “razvlačiti” po dvorištu kuće na Puntamici ne bi li pokazao koliko je dug bio.
– Dva i po kila je ima. Prava neman! S njim sam ulovio više od deset kašeta ribe, kaže i krene u priču što je sve u pedeset i nešto godina koliko ih lovi naučio o crvima, a većinu toga je upio od pokojnog oca Vinka.
Veliki morski crv je odličan za ješku zato što ima intenzivan miris joda što privlači ribe. Ali nije samo zbog toga ješka nad ješkama, već i zbog bezbroj drugih stvari…
– Ribe ga vole jer je ukusan. Crv jede svašta, male ribice i račiće pa i morsku travu, a to se ribama jako sviđa. Odličan je i kad se na njega lovi uz feral, pa svjetluca pod morem. A kad ga koristite živog, onda se njegove “nožice” još uvijek mrdaju, bez obzira što je isječen, objašnjava Luciano koji će za sebe reći da je “prije propliva i zaronio nego što je prohoda”.
Govori nam kako morski crv ne voli baš pjeskovita područja. “Najdraže mu je di ima i kamena, i trave i malo pijeska”. A kako ga se pronađe u tim nepreglednim morskim plićinama? Po “buži”, karakterističnoj baš za njega. Morski crv najviše voli dubinu oko jednog i pol do tri ili četiri metra, otvor mu nije teško prepoznati jer ispred njega se uvijek nađu ostaci dvije-tri školjkice, nekog račića i malo trave.
– Njegov otvor je uvijek presvučen specifičnom “paučinom”. Ako crv na toj paučini nešto osjeti, automatski izlazi i pokušava to pojesti. Iz rupe izađe tek za veličinu prsta, neće više od toga, ne, ne… – kazuje Luciano smijuljeći se koliko ih je dosad povadio iz mora.
– Tristo tu ispred kuće, na Puntamici, četiristo na Uskoku, pa na Punta Skali… Ma ko zna koliko! Znam samo jedno, da sam proša cili arhipelag, od Karlobaga do Pašmana. Di god da me na tom mistu baciš u more, ja po tlu točno znam di sam! Morsko ti tlo sve govori, hvali se Luciano i nastavlja nam objašnjavati kako se crv lovi.
– Trapulu u obliku male kućice stavim na rupu. U njoj je opruga i kad crv provuće glavu kroz kućicu, opruga se otpustii uhvati ga. Ali kad se uhvati, ne vadi se vani, nego se na trabulu zakači plastična boca. U njoj je zrak i ona malo po malo, mic po mic, vuče trapulu prema površini, a time i izvlači crva iz njegove jazbine. Ovaj postupak se treba obavljati polako, najlakše što je moguće. Jer ako se upotrijebi prekomjerna sila, crv će puknuti – kaže.
Baš kao što je i puknuo za vrijeme fotografiranja našeg lovca na crve. Luciano je držao za glavu izvukavši ga iz posude s morem u kojoj se dotad odmarao, nimalo svjestan što ga u bliskoj budućnosti čeka. Izvukao ga je golom rukom i podigao u vis. Onako od oka, bilo je u njemu metar i po sigurno. Trpio je Luciano, a i crv, klikove fotoaparata, sve dok u jednom trenutku, zbog dugog poziranja, nije puknuo. Na pola. Ispred naših očiju počinio je samoubojstvo. Ostali smo šokirani, pokušavajući zanemariti ostatak tijela koji se migoljio na podu…
– Nema veze, tješi nas Luciano. – Ionako ću ga posoliti.
– Šta ćete?
– Po-so-li-t, na crvne slogove rascjepka Luciano.
– Crv se posoli pa ga se ostavi da tako stoji četiri-pet sati. Onda ga se stavi u frižider i tako može trajat koliko god hoćete. Zato sam vam i rekao da se traži “živ ili mrtav”, razjašnjava bazu koju je “bacio” na početku našeg razgovora. I nastavlja o drugom načinu lova crva: na male osti.
– Isprid rupe mu triba brumat sa srdelom, a neki bacaju i spužvice namočene u salamuru. E kad se on na to navuče, ostima ga probodeš iza glave i onda opet na bocu, malo po malo ga izvlačiš. Jednog sam tako izvlačio skoro tri ure. Nije se da nikako, dva metra je u njemu bilo, al sam ga na kraju uspio izvadit, ponosno će Luciano i podsjeti nas na još jedan način na koji se u prošlosti mamio crv.
– Malo mi je neugodno reć al, da prostite, na govno! – prasnuli smo u smijeh, ali nije zafrkancija.
– Ljudski se izmet stavljao u čarapu, a čarapu iznad rupe od crva. Čarapom bi se mrdalo isprid buže, a crv bi na to iša!
Crv inače voli topla mora, ali ne opet pretopla. Optimalna temperatura im je od 12 do 17 stupnjeva, pa kada ga ljeti uhvati onda ga čuva u akvariju kako crv ne bi uginuo od toplotnog udara.
– Triba se malo paziti kad ga uzimate u ruku, upozorava nas Luciano, a nas ponovno ostavlja u čudu, jer nam nije jasno zbog čega bi crv mogao biti opasan. Uzme ga opet golom rukom iz posude od sladoleda, a u drugoj drži grančicu vinove loze, pa ga stisne pri glavi.
– Vidi ovo, vidi!, pokazuje Luciano dok mu grančicom dira velike “kljove”.
– Možeš zamislit koliko su mu zubi jaki kad s njima jede račiće? Na završecima su mu još nazubani, ko male pilice… pokazuje nam.
Iako cijeli život roni, Luciano se nikad profesionalno nije bavio lovom morskih crva. Dugo vremena je radio kao slastičar i imao je vlastitu trgovinu. Za njegove krempite, priča, Sarajlije su govorile da su bolje od rahat lokuma.
Koliko je riba u životu uz pomoć crva ulovi ni sam ne pamti. Jedan i pol metar crva dovoljan je, kaže, da se ulove dvije kašete ribe, i to pravih bokuna.
– Bilo je tu svakakvih komada, pravih kapitalaca, ali najveću ribu koju sam u životu ulovio, ulovio sam na vršu. Ugora od 30 kila! – uzdahne Luciano kao da je jučer bilo i pokaže nam malu crno bijelu fotografiju na kojoj ugorčina visi sa stabla. Kad ga je otvorio, u njemu je bilo čak jedanaest kantara. Na slici je ugor veći od njega. Uz pomoć crva lovio je hobotnice, brancine, a nekidan je uhvatio i vranu od kila i pol, što je za vranu stvarno bokun ribe. Bilo je tu i fratara, arbuna, lignji, podlanica, kavala, ali i zubatca, cara od ribe.
– E, zubatac, zubatac… – ponovno uzdahne pa digne prst u zrak i kaže.
– Ide – glava za glavu! Zubatac se najbolje hvata s glavom od crva jer je ona žilava, a car to voli. Svako drugi dan u pjatu je riba. Na gradele ili lešo, a kad se “hoba” uhvati onda ide pod peku ili na salatu, govori nam Luciano.
Lov na crva nije nimalo lagan posao. Za deset crva znao je i po 250 puta zaroniti i čekati da upadne u zamku, pa ga po malo izvlačiti i namještati bocu da bi ga što nježnije izvukao.
U zadnje vrime kaže da slabije lovi, posao su preuzeli mlađi članovi obitelji. Ribu sada lovi samo za gušt. Pričao je Luciano nama još o morskim crvima, ali u jedan članak ne stanu sve dogodovštine koje je u životu, u dubokom plavetnilu proživio. Prisjetio se kako je crva znao vidit, ali i uloviti u kamenu i kako mu je jedanput dok je s pokojnim ocem na feral lovio crv izašao skoro metar iz rupe, što je čudo neviđeno.
– E, da je u to vrime kamere bilo, pa da se to snimi, sjetno će Luciano.
Spremala se nevera, a crve je iz dvorišta valjalo skloniti u malu radionu kako ne bi pokisli. I mi smo požurili i uz pomoć Luciana prevladali onaj gadljivi osjećaj s početka priče. Iza lova morskih crva krije se cijela obiteljska štorija i mali milijun priča koje su obitelji Pavin urezane u sjećanje. I bez koje oni ne bi bili to što danas jesu.
Lovio crva ulovio zlato
Lovio je Luciano crve i ribe, a bome, prema njegovim pričama ulovio je i zlata. Sklopi otvorene dlanove pa kaže raskoračenih očiju.
– Ovoliko ga je bilo! Jednom sam točno na rupi “ulovio” zlatni prsten, kaže Luciano pa uzme mobitel i nazove ženu Nevenku.
– Donesi onaj prsten, molim te, ti ćeš znati di je. Pa da ljudima pokažem. Eto ti Nevenke za par minuta, a u ruci nosi zlatni pečatnjak na kojem je urezbaren utemeljitelj turske republike i njen prvi predsjednik Mustafa Kemal Atatürk.
– Vidi ovo, stoji mi ko saliven. Stavio je Luciano prsten na ruku i ponovno se zadivio svom ulovu.
Crva je sve manje
– Napiši i ovo, stavi u novinu da svi čitaju, baš me briga. Uništili su našu obalu i crva je sve manje, upozorava nas Luciano. – Crvi se “kriju” u plićinama, a svi su cilu obalu nasuli, izrovali, zacementirali. On jadan nema više di živit jer su mu svu hranu otjerali. Sve ih je teže i teže naći, zabrinuto je kazao.
