Kad je riječ o nautičkom turizmu, način našeg razmišljanja nije se maknuo od hajdučije! Mi znamo samo naplatiti cestarinu, tulenarinu, trošarinu, parking, bovarinu, mostarinu, prolaz, vez…
Ovako govori Damir Višić, sudski vještak za pomorski promet i dugogodišnji jedriličar, kad ga upitamo za konkurentnost hrvatskoga nautičkog turizma. Njegovo mišljenje dijele mnogi dobri poznavatelji plovidbe, kao i vlasnici čarter-tvrtki, za razliku od ljudi iz nadležnih dvaju ministarstava – pomorstva i turizma.
Da bar odnesu smeće
Gdje smo i kuda idemo, koliko smo iza Francuza, Španjolaca i Talijana, jesmo li uz bok Grcima i Turcima, vječna su pitanja.
– Svi zaostaju za Francuzima – govori Damir Čargo, vlasnik jedne od naših najvećih čarter-tvrtki Waypoint.
– U njih se nautički turizam razvija još od prije Prvoga svjetskog rata. U nas se može reći da je zakonska regulativa, bar što se tiče čartera, donekle sređena tek s Pomorskim zakonom iz 2005. godine, ali ni to nije dovoljno – kaže Čargo, i sam dugogodišnji jedriličar, koji ističe da nigdje nije vidio otimačinu kakva se odvija na našem moru i u našim marinama.
– Ako netko plati vinjetu kao naknadu za korištenje mora, zašto mu onda naplaćuju sidrenje u nekim valama. Svugdje u Mediteranu se možete sidriti besplatno. U nas su koncesionari nekih uvala osigurali bove, ali ih masno naplaćuju i to po cijeni kako se kome svidi. Trebalo bi da nam zauzvrat s broda odnesu smeće, da nam donesu namirnice iz trgovine…
Nisam siguran da je u tom segmentu uveden red, a cijene vezova su toliko visoke da nam sad stranci opet otkazuju godišnji boravak u marinama jer im je, primjerice na Siciliji, dvostruko jeftiniji. Baš nedavno sam ondje sreo Austrijance koji su otišli iz našeg ACI-ja – tvrdi Čargo i prisjeća se iskustva iz 1995. godine kada mu je vez u Rovinju bio skuplji nego u Nici, a u nas su cijene zadnjih deset godina samo još dodatno rasle.
Azurna obala
– Čarterašima je vez u našim marinama skuplji 20 posto, nego privatnim vlasnicima, a naši brodovi cijelo ljeto, skoro 20 tjedana, nisu u marini osim subotom. Za to vrijeme marine iznajmljuju naše vezove brodovima u transferu i opet zarađuju. Pritom su upravo naši gosti najveći potrošači u marinama, zar ne bi nama trebalo biti jeftinije? Na Azurnoj obali na svaki sljedeći brod u floti čarterskih kompanija ima popust – kaže Čargo koji u poslovanju ima i međunarodno iskustvo.
– Za megajahtu u Monte Carlu vez je 30 posto jeftiniji nego u nas, ali oni će posadi naplatiti pivo 18 eura, a nema ni u WC bez novca. Potrošnja je nadogradnja. Ako nekoga “ispeglaš” već na vezu, kako će potrošit i na kopnu?
– Naši gosti nisu imućni ljudi, to su ljudi srednje klase. Cijenu najma broda oni najčešće dijele među sobom i onda im ispadne manje nego u hotelu – ističe Čargo. Inače, ovisno o veličini broda, cijena je po osobi za sedam dana od 350 do 600 eura.
Čargo tvrdi da je svojevremena histerija s čarter-tvrtkama ’98. do 2005. godine, kada je svatko mogao na leassing kupiti brod, nešto splasnula. Prema podacima Ministarstva pomorstva u Hrvatskoj je registrirano 1906 čarterskih tvrtki s 3305 aktivnih plovila, koja su ostvarila 61.085 najmova.
Primjer iz Tivta
Čargo tvrdi da bismo morali upeterostručiti nautičku infrastrukturu, ali kod nas, kako kaže, postoji nebulozni otpor novim gradnjama:
– Sjetite se samo koja povika je bila kad se gradio splitski ACI, da će onemogućiti ulazak trajekata, te da će nagrdit vizuru, ovo i ono… Mi imamo veliki prostor uz obalu za gradnju marine, a negdje gdje već postoje lučice trebalo bi pametnom nadogradnjom uz minimalne adaptacije proširiti broj vezova. Dozvolili smo da nas Crnogorci preskoče s vezovima za megajahte čiji gosti su najveći potrošači. Mi nemamo niti specijalizirani škver za njihovo servisiranje, a u Tivtu su za tu svrhu prenamijenili vojno remontno brodogradilište.
Silvana Uzinić
