Veoma je mali broj ljudi koji mogu biti nezavisni, da kažu što misle o režimu u retrogradnom društvu, a Ilija to radi crtajući drevnom tehnikom “sakura tuš”
Svoje bogato iskustvo kroz život i rad u Kini, Americi, Južnoj Koreji, Vijetnamu i rodnoj Crnoj Gori, akademski umjetnik Ilija Vuković predstavlja izložbom crteža pod nazivom “Identifikacije”, koju likovna publika ima priliku da pogleda do 29. septembra u Gradskoj galeriji Kotor. Vajar po vokaciji, izabrao je crtež kao glavni likovni izraz i sredstvo vizuelne kritike, ali se pored umjetnosti bavi i turizmom.
Na otvaranju izložbe u Kotoru bio je u društvu supruge Hedžu Ko, takođe likovnom umjetnicom, sa kojom živi na relaciji Crna Gora- Južna Koreja. U razgovoru za Boka News umjetnik objašnjava kako je poslije 2022. godine počeo da predaje modernu arhitekturu i dizajn enterijera na fakultetu australijskog Univerziteta New South Wales, koji ima kampus u Hangdžou i Šangaju i kroz to neko istraživanje odlučio je da u Mojkovcu napravi kuću. Onda je, jednu po jednu napravio sedam kuća i restoran i tako je na porodičnom imanju pored Biogradske gore nastala farma “Fern Farm Eco”, u sklopu koje kombinuju turizam i umjetnost. To se pokazalo kao odlična mogućnost za Iliju i Hedžu Ko, jer tokom šest mjeseci rade intenzivno oko gostiju, od kojih su neki došli i na otvaranje izložbe. Drugu polovinu godine koriste da se bave vizuelnim umjetnostima.
-Živimo na selu u Mojkovcu i na svom porodičnom gazdinstvu planiramo da kroz program Kineske akademije lijepih umjetnosti dovedemo mlade umjetnike i studente i da napravimo neku vrstu “art residensa”. Volio bih, pošto mi je glavni medij u toku studija bila terakota, koju volim da koristim i nadam se da ćemo napraviti peći za pečenje skulptura od gline, kaže Vuković za BN. Radi uglavnom tehnikom “sakura tuš” koji se može često naći u formi olovke, a određeni papiri su rađeni po njegovoj specifikacij, kao i specijalna pera od 0.001 milimetara, tako da je za neke crteže trebalo duže vremena da se završe.
Radovi iz ciklusa “Identifikacije” su nastajali od 2021. godine, odmah poslije “kovida”. Kad je pandemija počela, Ilija je bio zaglavljen na ostrvu u Kambodži, gdje je nastao prvi dio crteža, a poslije toga uspio je da pobjegne za Koreju, pa preko Mađarske da se vrati u Crnu Goru, a onda ga je “kovid” u Kini baš “sklopio” – bio je devet mjeseci u karantinu. Tu je nastao dio ovih djela, a poslije toga, kada se u njemu probudila inspiracija, kada se “motor upalio”, nastavio je da radi na tu temu.
Umjetničkim djelima kritikuje retrogradna društva
Izložbom koja je u Crnoj Gori prvi put prikazana u Galeriji “Vitomir Srbljanović” u Pljevljima, Vuković osvjetljava odnos “pojedinca i sistema, fizičke forme i simboličke strukture, arhitekture i tijela, naposljetku i kolektiviteta kao modela kontrole”. To se može vidjeti kroz 28 radova, među kojima su i “Jedno selo, dvije zastave”, “Shanghai- Štitarica”, “Investicije”, “Andong”, “TV”, kao i “JNA”, “UDBA (ne spava)”, “Bijelo Polje” i drugi. Neki radovi su prikazivani i u Kini, Koreji i dobro su prihvaćeni i traženi, ali su neki, zbog javne kritike tamošnjeg sistema, bili i cenzurisani.
-Ljudi u Seulu su veoma otvoreni. Dolazili su u galeriju da gledaju i kupuju crteže, ali sam u jednom trenutku želio da se povučem, jer je to postajalo možda i previše komercijalno – kada sam dobio menadžera koji me je zastupao za galeriju, shvatio sam da to postaje jedna “produkcijska mašina”. Želio sam da pobjegnem, jer me to opterećivalo, kaže Vuković.
Ismijavanje predrasuda
-Ima tu i stvari koje su “Dobra propaganda”, kako se zove jedan od radova, ali na ovom koji se zove “Seul” (glavni grad Južne Koreje”) ima mnogo formi upravo sa tih ostrva, drevne skulpture koje su me jako ispirisale i onda sam ih kreirao unutar toga sa gusto raspoređenim urbanim prostorom koji je dominantan u Seulu. Upravo je ta tema nekog kulturnog nasleđa i neke tradicije koju oni veoma čuvaju i nekog novog, urbanog “Menhetn, Njujork- američkog stila” u sklopu svega toga. To često zna da bude dakako i paradoksalno, zbog toga što vidimo da u jednom trenutku imaju veoma veliku pop- kulturu koja čak i u svijetu dominira veoma jako i u kojoj se promovišu neke stvari koje nisu tradicionalne već čak suprotno – veoma “open minded”, otvoreno. Na ovoj strani su crteži kao što je “I’m Lefty” (“Ja sam ljevičar”) i neki od njih, naravno zbog teške cenzure nisu mogli biti izloženi u Kini. U sklopu toga ima i medijskih uticaja, predrasuda koje imamo bez našeg iskustva, kojima često podliježemo, kad neko u Crnoj Gori razmišlja o Kini, ili kada neki Amerikanac razmišlja o Kini, ili kada neki Kinez razmišlja o Crnoj Gori ili Americi. To ja ismijavam, jer živim nekim internacionalnim životom sa suprugom koja je iz Južne Koreje, kaže Vuković, koji smatra da su ilistracija, karikatura i dizajn “najsvjetlije i najznačajnije kategorije likovnog izraza u sadašnjem trenutku”.
Drugi put je lakše
Primjećujemo da nije lako živjeti, raditi, školovati se u dalekim kulturama i opet se vratiti “doma” i biti svoj, sa svim tim bogatim iskustvom. Diplomirao je vajarstvo na FLU na Cetinju, a tokom studija se usavršavao na Državnom univerzitetu Istočnog Tenesija (SAD), magistrirao je na Kineskoj akademiji umjetnosti u Hangdžou, gdje je izgradio i pedagošku karijeru. Prije mjesec dana je upisao doktorski studij na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu.
-Nije lako bilo poći prvi put, ali drugi put je bilo veoma lako. Prvi put kada sam prije 15 godina pošao za Ameriku bilo mi veoma teško jer nisam mogao da se priviknem – dijete sa sela, bačen tamo sa 19 godina, nenaviknut na taj svijet, ne znaš ništa, a misliš da si pametan. Završio sam tamo zadnjih dvije godine akademije i onda sam se vratio u Crnu Goru i neka vrsta hladnog tuša mi se desila, jer je situacija u kulturi katastrofalna, a ja sam se vratio sa puno elana. Tamo te nauče da ti sanjaš taj “američki san” da će nešto biti, “samo radi”. Ja sam po prirodi vrijedan, ali kada sam se iz Amerike vratio u Crnu Goru kao akademski vajar, nije bilo druge opcije bez da radim u “Dormeo” – prodavao sam jastuke i jorgane. Nisam znao šta ću, otišao sam direktno u Kinesku ambasadu i rekao sam da bih želio da studiram kod njih, objašnjava Ilija kako je iz Crne Gore otišao drugi put.
Sloboda izražavanja mišljenja nezavisna od režimske mašinerije
-Nisam ništa pametniji što sam bio tamo pa sam se vratio, isti sam kao što sam i ovdje u Mojkovcu, ali iskustvo je bitno. Ima mnogo ljudi koji su lokalni, koji možda nisu bili u Americi, koji nisu bili u Kini kao ja, ali mogu da kažu na tu temu nešto, ali ne smiju. Ne znam koliko nama umjetnicima to ide u korist.
Mladi i stari umjetnici u Crnoj Gori su dio jednog režima i sistema, jedne mašinerije koja nikad neće stati. Veoma je mali broj ljudi koji mogu biti nezavisni, da kažu što misle o toj temi. Eto, ja imam sreće da sam i finansijski u svakom drugom slučaju nezavisan od njih i da ne moram da budem dio te mašinerije i mogu biti kritički nastrojen za te stvari, jer mislim da mi priliči, s obzirom da se razumijem u određene estetike i etike.… Uvijek se to kod nas prevodi, mislim da je to veoma loše za našu kulturu, kao što je bilo slučaj sa Đurićem i sa Toškovićem, u koje se, evo sada kunemo, a dok nisu otišli u Francusku nije niko tu htio da ih pogleda. I dešava se to sa većinom umjetnika, primjećuje Vuković.
Kineski i japanski krugovi na Ilijin način
-U toku magisterskih studija, moja glavna tema je bila estetika kineskog kruga, kroz koju sam upravo izučavao taj koncept i, što bi oni rekli, ”xi”, ne može se veoma dobro prevesti, ali u suštini bi trebalo da bude nešto kao “zbijeno”.
I ja sam ja crtao te krugove dugi niz godina, dok nisam shvatio da sam u krug upao, da je to dio nekih inspiracija na temu “Enso” kruga, karakterističnog za kulturu Japana. To su krugovi koje budistički monasi rade iz jednog pokreta i konstantno pokušavaju da kreiraju krug slobodnom rukom, ali što može biti savršeniji i to se vježba sa hiljadama različitih papira. Ali sam ja iz drugačijeg ugla posvetio više vremena tom radu i upravo iz toga je proizašao izraz koji se može vidjeti u toj zbijenoj, jako gustoj kompoziciji na mojim radovima. Ali su teme drugačije, jer sam shvatio da ne živim u društvu u vremenu budističkih monaha da ja crtam samo te krugove, nego živim u nekom vremenu, u društvu čiji je senzibilitet potpuno drugačiji, objasnio je Ilija otkud kod njega takve kompozicije nabijene zaobljenim hibridnim figurama.
/M.D.P./
