Čaure, kokone ili šiške, stabla murve, dudov svilac i svilen konac u centru su nove platforme prijateljstva, razmjene iskustava, znanja o svilarskom umijeću od Konavla i Boke do Bara i Skadra
Dugo nakon prezentacije “Svilarstvo Konavala i Crnogorskog primorja” u Galeriji Pomorskog muzeja žene su ostale da razgovaraju o svilenoj bubi, da jedna za drugom probaju da namotavaju svileni konac iz šerpe sa čaurama i da u ruke uzimaju gusjenice iz kutije sa mladim lišćem murve, koje je iz Konavala donijela Antonija Rusković -Radonić akademska slikarka i vlasnica umjetničkog zanatstva AR Atelier.
Starije gospođe iz Dobrote i Kotora prisjetile su se svojih majki i baba, koje su ne tako davno isto ovo radile, a slike tih žena kako u njedrima čuvaju bijelo platno sa jajašcima svilene bube duboko se urezala u njihovo pamćenje. Možda je upravo ta arhetipska memorija svojim iskonskim magnetizmom privukla posjetioce koji su aplauzom i uzvicima oduševljenja ispratili demonstraciju proizvodnje svilenih niti, u čiju su se ljepotu i čvrstinu i sami lično uvjerili.
Bila je ovo prilika i da se pogleda mala izložba svilenih etno-rukotvorina iz Konavla, gdje je sačuvano oko 30 različitih tipova vezova, namjenjenih za djevojački miraz. Među eksponatima je i tip veza nazvan “skadarica”, što upućuje na Skadar kao nekadašnji centar razvijene svilarske djelatnosti, te na širenje vještina i “mustri” među ženama toga doba.
Za razliku od našeg područja, gdje je svilarstvo (svilogojstvo i sviloprejstvo) pohranjeno u arhive i sjećanje starih žena, ova stara vještina se pod nazivom “Tradicijsko umijeće svilogojstva i svilarstva istočne obale i zaleđa Jadrana” njeguje i živi kao zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Područje Jadranske obale pogodno je za uzgoj svilene bube zbog vlažne i tople klime, a nijemi svjedoci nekadašnjeg uzgoja svilene bube danas su jedino stare murve (dudinje) posađene duž obale od Boke kotorske do Virpazara i Mrkonjića.
DA SE DJECA UČE SUŠTINI ŽIVOTA
-Mogućnosti saradnje su beskrajne- pomogla bi, naravno i država. Mi spadamo u taj nekakav svijet gdje je svila lijepo i lako živjela, nije to sjever gdje je trebalo grijati kuće, te je kod nas taj uzgoj vrlo jednostavan. Mislim da je danas najbolje tu svilu imati radi djece školskog i predškolskog uzrasta. Djeca u tako kratkom vremenskom periodu koliko je potrebno gusjenici da dođe do čaure, osvijeste i prirodnu i kulturnu baštinu, osvijeste da iz tog malog jajašca nastaje cijeli jedan život, prate metamorfozu, prelazak gusjenice u leptira, njegov izlazak…, kaže za Boka News Rusković, te dodaje da je dobro da se svilogojstvo širi, ne samo zbog dobrobiti ove drevne vještine. Mnogo je važno da, kad više uzgajivača ima svoje sjeme, u slučaju da se nekome sjeme „razboli“, dobro je da imate kod koga doći i uzeti zdravo sjeme.
-Za uzgoj svilaca najbolje je održavati stabla murava, da se izbjegne rađanje ploda, šišati ih na deblo svake godine, jer one ne rađaju na jednogodišnjoj grani- samo na dvogodišnjoj, praktičan je savjet Ruskovićeve.
DOVOLJNO STABALA ZA POČETAK PORODIČNE PROIZVODNJE
Osim što smo ostvarili jednu „platformu prijateljstva“, dobili smo i platformu razmjene iskustava, znanja, da ohrabrujemo jedne druge u tim procesima učenja, kaže za Boka News Olja Fatić, ekonomistkinja i zaljubljenica u nematerijalnu baštinu iz NVO Edukativni centar Bar.
-Ako se udružimo- Pomorski muzej, pojedinci, nevladine organizacije, mogli bismo napraviti platformu koja može dati neku inicijativu i predloge – sporadično, možemo i sami vrlo malo, a zajedno-svakako više. Prvo bi trebalo pobrojati tačno koliko imamo murava da bismo se bavili svilogojstvom, animirati lokalno stanovništvo za ovu djelatnost. Ima dosta stabala i u Bari i u Kotoru, raduje me što, pogotovu u zaleđu, ljudi počinju da krče i sređuju svoje murve, to me malo ohrabrilo.
Za jednu porodičnu proizvodnji bilo bi sasvim dovoljno tih stabala u zasadima.. Mi smo u nekoj “nultoj“ fazi, predstoji nam dosta rada, ali mislim da ćemo zajedničkim snagama uspjeti da oživimo svilarstvo na Crnogorskom primorju, moguće i kroz projekte osnaživanja ženskog preduzetništva. Trebalo bi da poradimo na edukaciji lokalnog stanovništva i donosilaca odluka kroz ovakve javne događaje. Što više govorimo o ovome, ne samo mi koji istražujemo ovaj vid kreativnog stvaranja, nego i stanovništvo, veća je mogućnost da se uključe i ljudi koji upravljaju finansijama i tim javnim politikama u smislu da određuju smjerove šta će da se radi, da prepoznaju ovo kao važno, kaže Olja Fatić. Ona je u svom istraživačkom radu o svilogojstvu i sviloprejstvu pod naslovom “Dudov svilac u barskom kraju: zaboravljena tradicija i kulturno nasljeđe” pronašla prvi arhivski podatak iz 1891. godine. Svilarstvo je na Crnogorskom primorju i u Boki Kotorskoj bilo značajna privredna grana sve do sredine XX vijeka, a svojevremeno je Jugoslavija bila peta zemlja u svijetu po izvozu svile.
SVILOPRELSTVO I SVILOGOJSTVO
Na cijeloj današnjoj teritoriji opštine Bar, kaže Olja Fatić, siromašnija domaćinstva uglavnom bavila svilogojstvom- procesom uzgoja od sjemena do čaura (kokona ili šiška). Sviloprelstvom su se bavile imućnije porodice koje su imale mogućnost napraviti svilare, te otkupljivale polugotov proizvod. Za razvoj osjetljivih larvi svilene bube su potrebni vlažnost, tišina, specijalna higijena, one su jako osjetljive i mogu uginuti čak i zbog grmljavine.
-Proces uzgoja počinje u kasno proljeće, u vrijeme listanja murvi. Jajašca su se čuvala u isključivo bijelim krpama i odlagala u škrinjama. Kada murva počne da lista, djevojke su krpe privijale na grudi u trajanju od 7 do 21 dan, sve do nastanka larvi. Tada su ih perima živine prenosile na ispletene korpe, lijesi, te su se u posebnim sobama kačile na grede od kuće i hranile sjeckanim murvinim lišćem. Kada porastu i počnu da vrte glavom, prinosile su im se grane vrijesa ili skromut, gdje bi se one u narednih 7 dana učaurile i stvarale čahuru, kokonu ili šišku, objasnila je Fatić.
U KONAVLIMA SE GAJI ZA LIČNE POTREBE, U BOKI- RADI EKONOMSKE DOBITI
Po riječima Antonije Rusković-Radonić, u Muzeuj primijenjene umjetnosti u Beču se čuva konavoski svileni vez iz XVII vijeka. Proizvodnju svile po Jadranu, kaže, treba pratiti od VIII vijeka do danas u dvije velike i potpuno različite proizvodnje: jedna datira iz srednjeg vijeka, a druga je krenula krajem XVIII vijeka i prerasla je u industriju sa ciljem da ovaj kraj stigne i prestigne Lombardiju i Francusku, vodeće proizvođače svile toga vremena.
Za razliku od Konavla, gdje se uzgajala svilena buba i proizvodila svila prije svega iz ličnih kućanskih potreba i običaja, u Boki se ova djelatnost razvijala radi ekonomske dobiti. Ono što povezuje Bar i Dubrovnik je što nije poznat komercijalni početak proizvodnje svil, a ono što je vrijeno, smatra Rusković, je to što i u Baru i u Konavlima seljanke znaju kako se to radi.
-U Konavlima se proizvodnja svile održala do 80-tih, međutim, nakon rata smo shvatili da svile nema. Tada je počela potreba za zaštitom nematerijalne baštine. Svi koji smo se uključili, bili smo poprilično u tome i krenula su istraživanja. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2022. godine zaštitilo je proizvodnju svile Istočnog Jadrana, kazala je Rusković- Radonić.
U BOKI 1823. GODINE ZASAĐENO 35.000 MURVI
Etnološkinja Jelena Karadžić iz Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor je prvi pomen svilarstva u Boki Kotorskoj pronašla u knjizi “Uprava grada” 17. oktobra 1333. godine gdje se pominje kotorska sviloprela Dobroslava. Sredinom XVI vijeka mletačke vlasti naređuju sječu stabala murvi, čime su zaštitile monopol proizvodnje svile u Veneciji. Murva se u Boki ponovo sadi tokom XVII vijeka, ali čahure uglavnom završavaju u venecijanskim manufakturama. U vidu skupe svile su se kasnije iz Venecije vraćale u Boku.
Tokom XIX vijeka u Boki Kotorskoj je sađenju i gajenju murvi, čije lišće je bilo hrana za uzgoj svilenih buba, posvećena značajna pažnja. Tako je 1823. godine na ovom području posađeno 35.000 stabala murvi, a u čitavoj Dalmaciji 70.000.
-Tokom XIX vijeka sadnji murve doprinose mjere austrijske vlade koja obezbjeđuje besplatne sadnice. Zabilježeno je da je u Boki 1870. godine posađeno više od 70.000 stabala murvi. Tada se otvaraju i svilarske stanice. U Kotoru 1871. godine i u mnogim drugim školama, uvodi se nastava o svilarstvu i uzgoju svilene bube. Na teritorijama današnjih opština Budve, Kotora, Tivta i Herceg Novog je 1834. godine bilo 136 manufaktura. U Kotoru je radilo 47, od kojih 7 predionica svile i 32 tkaonice platna sukna, objasnila je Karadžić.
Prema podacima koje je pronašla u arhivima, prvu predionicu svile u Boki Kotorskoj 1860. godine na Prčanju osnovali Edvard i braća Sbutega. Ta predionica je radila sve do 1900. godine, a svilarstvo se kao privredna grana gasi tokom Prvog svjetskog rata, prvenstveno zbog velike konkurencije na svjetskom tržištu, ali i sve dostupnijih tkanina koje su imitirale svilu. U okviru domaćinstava svilena buba se gajila do 50-tih godina XX vijeka, kada bokeljsko svilarstvo odlazi u prošlost.
Publiku je ispred Pomorskog muzeja Crne Gore pozdravila direktorka Maja Uskoković, a ispred Crnogorskog nacionalnog komitetata ICOM-a (International Council of Museums) – predsjednica Anastazija Miranović.
Ovo veče posvećeno svili organizovano je povodom manifestacije “Noć muzeja”, koja se održava pod pokroviteljstvom Savjeta Evrope i UNESCO-a.
/M.D.P./
