Ispred kafane „Dojmi“ u Kotoru, sakupilo se nesvakidašnje društvo da proslavi svoj jubilej. Na stolu ispred njih su: maketa jedrenjaka, razbacane crnobijele fotografije, novinari, kamere, fotoaparati.. Znatiželjni turisti, sa upravo pristiglog kruzera, prilaze i pitaju što se dešava.
Objašnjavamo da osmorica penzionisanih kapetana, generacije nautičara Pomorske škole Kotor iz 1953.godine, proslavlja svojih šezdeset pet godina mature.
„Ovo je bila jedna od najuspješnijih generacija Pomorske škole u Kotoru. Od ukupno trideset četiri učenika, trideset dvojica su postali kapetani duge plovidbe, jedan od njih profesor, a drugi menadžer pomorstva. Posebno bih istakao našeg kolegu Antona Moškova koji je bio direktor Jugooceanije Kotor, gradonačelnik Kotora i kapetan duge plovidbe” – objašnjava inicijator ovog okupljanja, kapetan Mihailo Ognjanović.
„Vi ste naši oriđinali koji nas podsjećate i uživo vraćate u vremena duge tradicije Pomorske škole koja je osnovana 1849. godine. Na prethodnom okupljanju, 60 godina mature, bilo vas je petorica, a ovaj put osmorica. Imam utisak da što ste stariji, to da vas je sve više. Ovo su trenuci kada priča prelazi u djelo tog vremena. Sigurno je mnogo emocija. Pred nama su ljudi sa nepunih 90 godina života koji su, na neki način, pisali posljeratnu istoriju Pomorske škole“, istakao je u pozdravnom govoru današnji direktor Pomorske škole Kotor Veljko Botica.
Uspješna generacija nakon šezdeset pet godina danas broji deset maturanata, sve bivših kapetana duge plovidbe. To su: Dušan Savić, Vojo Dulić, Marko Vuksanović, Ivo Giljača, Jozef Bato Lovrić, Đoko Lončarević, Boro Martinović, Đoko Njirić, Sava Ivanović i Mihail Ognjenović.
Od ukupno trideset četiri maturanata, okupilo se njih osam kako bi evocirali zajedničke uspomene na školske dane. Prije dolaska u kafanu „Dojmi“, posjetili su svoju profesoricu gđu Anušku Zloković, uručivši joj spisak maturanata i knjigu sa posvetom za sjećanje na 20. septembar 2018. i generaciju iz 1953. godine.
Posebno raspoložen i zadovoljan, Mihailo Ognjenović objašnjava novinarima kako je devet godina svaki dan putovao u školu, od Risna do Kotora.
„Brodovi su se zvali „Napredak“, „Ljubomir“, „Durmitorac“. To su bile trabakule koje su putovale po tri sata do Kotora. U to vrijeme u Pomorskoj školi bilo je đaka iz cijele Jugoslavije koji su bili smješteni u internatu, u zgradi Jadranske straže, današnji Institut za biologiju mora. Najviše ih je bilo iz Dalmacije. Pomorske škole su u to vrijeme bile u Bakru i Dubrovniku, ali kotorska Srednja pomorska škola je bila najstarija, sa najjačom tradicijom.“
Kako kaže Ognjenović, prvi put se ukrcao na brod 4. oktobra 1949. godine u Dubrovniku, na parobrod „Kosmaj“, poslije završene prve godine školovanja. Putovanje do Buenos Airesa trajalo je 42 dana. To je bila praktična nastava, ukrcani smo kao špicvajeri. Radili smo na brodu sve po potrebi, a nakon jednogodišnje prakse nastavljali školovanje. Takav je bio princip, da se vidjelo da li ste za brod ili ne.“
„Italijanski model školovanja danas podrazumijeva tri godine školovanja. Godinu dana idete na brod, a nakon toga opet u školu, da završavate četvrtu godinu. Biti pomorac je zanat, a ljudi pokušavaju od toga napraviti nauku. Danas je mnogo lakše“ …. konstatuje sadašnji direktor Botica.
„Najteže u životu mi je bilo na prvom brodu „Kosmaj“, tadašnje „Jugoslavenske slobodne plovidbe“ sa Sušaka (preteče „Jugolinije“). Brod je bio na parni pogon kada nam se dogodio brodolom. Požar je izbio dok se „Kosmaj“ nalazio na pučini Južnog Atlantika, preko 1.000 kilometara daleko od najbližeg kopna.
Skoro puna dva dana trajali su nadljudski napori da se požar savlada, ali pomoći nije bilo iako je poslat SOS signal. Kapetan Čerket je naredio posadi na napusti brod u plamenu i pređe u dva oronula drvena čamca za spašavanje“ – priča Ognjenović.
Razgovoru se pridružuje i kapetan Ivo Giljača, rodom iz Grblja.
„Nisam mislio da ću postati pomorac, niti kapetan. Imao sam deset godina kada je moja porodica napustila Grbalj i preselila se u Vojvodinu. Poslije osmogodišnje škole, bio sam upisan u Vojno-medicinsku školu u Beogradu. Ali, đavo me donio u Kotor na ljetovanje i prepisao sam se u nautiku. Umjesto da budem doktor što sam želio, postao sam kapetan.
Na Jugooceaniji sam plovio samo kao kadet. Hvala im lijepo što su mi dali otkaz, zajedno sa kolegama Mirkom Štiletom i Nikolom Samardžićem (kasnije direktorom kompanije), kada smo 1957. godine proglašeni viškom radne snage.
Sva trojica smo tada otišli u „Jugoliniju“ Rijeka. Tu sam brzo napredovao. Unaprijedili su me za drugog oficira, dobio sam stipendiju za Višu pomorsku školu, dali su mi stan kao odličnom studentu i brata mi ukrcali…
Kada sam završio kapetanski, slučajno sam sreo direktora „Barske plovidbe“, Dabanovića i svog školskog druga Đoka Lončarevića. Ubijedili su me da pređem na Barsku kompaniju. I ja, budala napuštam „Jugoliniju“, prelazim na Barsku plovidbu i nakon tri godine bivam proglašen tehnološkim viškom. Hvala im lijepo, spasili su me neznanja i sirotinje“ – zaključuje Giljača.
I tako je iz najbolje završio u najgoru jugoslovensku kompaniju, a onda u najbolju evropsku kompaniju „Swiss Atlantic“, gdje poslije tri godine plovidbe gradi kuću u Tivtu, kupuje stan u Rijeci, kola, prosperira…Ali, život ga vodi dalje. Nakon „Swiss Atlantica“ odlazi u „Šibensku slobodnu plovidbu“ gdje narednih deset godina plovi. Dolazi i nesretna ratna 1991. godina, kada odlazi na Lošinjsku plovidbu, kasnije opet na stranca.
„Stigla je penzija…tako danas živim na dva kraja, na relaciji Tivat – Rijeka… ovamo ljeti, tamo zimi… Život leti…“ kaže kapetan Giljača.
Pomorac, danas i nekada?
„To je ogromna razlika. Mi smo navigavali i po petnaest mjeseci. Doma ostaneš mjesec dana i opet te zovu natrag. Bio sam zapovjednik na Jugooceaniji, plata mi je bila 24 dolara, plus dinari. Danas, moj sin je tri mjeseca na brodu, tri doma i ima platu 12. 000 dolara“ kaže kapetan Slavko Sava Ivanović.
Kako komentarišete ove današnje kurseve preko kojih se pomorac postaje za nekoliko mjeseci?
„Prije izvjesnog vremena sam bio pozvan kao gost na sastanak pomorskih kapetana Evrope. Sve sam ja to salušao, a onda sam predsjednika pitao kako je moguće da sa kursom od tri mjeseca, neko zamijeni mene ili bilo koga koji je kadeturu radio dvije godine. A on meni odgovara da danas imamo simulatore.
Ma koji simulator?!… može li on meni simulirati praksu, npr. kada ti doživiš mrtvo more, nevrijeme… Mi smo se praksom školovali 19 godina… Ovo sa kursevima nam se već vraća kao bumerang. Mi smo se rugali sa Filipincima, zvali smo ih Filipi jer su svi imali patentu kapetana duge plovidbe, a bili su obični mornari. To se danas i kod nas dešava jer je velika proizvodnja tog kadra. Kod nas ima 4.500 pomoraca, ali kada pitate koliko je izdato sertifikata duge plovidbe onda je to 15.000..
Danas se koriste kompjuteri, internet, moderne stvari, ali to treba znati. Ne može se sve naučiti za tri mjeseca. Što ako padne sistem, nisam siguran da znaju što je sekstant, da znaju zvijezde… imaju GPS.
Bio sam zapovjednik na brodu „Nikšić“. Išli smo kroz Crno more. Nisam imao ništa od elektonske navigacije, čak ni radar, samo jedan radio-goniometar. Igrom slučaja, telegrafista je prosuo čaj u njega i baterije su izgorele. Inače, tamo je uvijek oblačno. Možete misliti koje sam imamo muke da dođem do Koreje! Ali, stigli smo zahvaljujući praksi, iskustvu…“ ispričao nam je kapetan Ivanović.
Kapetan Vojislav Dulić iz Bijele, dugo godina je radio kao zapovjednik. Iskrcao se daleke 1968. Kasnije nastavlja raditi kao pilot u Brodogradilištu Bijela. Uvodio je kruzere kroz Boku do 1980. godine.
„Obrazovanje i znanje koje su mi pružili Srednja pomorska škola Kotor i Viša pomorska Rijeka, imalo je presudni značaj za cijeli moj radni vijek“, kaže on.
O pomorskom životu iz jednog drugog ugla govorio nam je kapetan Jozef Bato Lovrić iz Zelenike, koji kaže da i po četiri godine nije dolazio kući.
„Imao sam jednu martenjozu u Tel Avivu, raspuštenicu kod koje sam odlazio umjesto doma. Lijepa su to bila vremena, ali i opasna. Ja sam išao od Tel Aviva, za Haifu. Nikada nismo plovili blizu obale zbog postavljanja mina… Imao sam sreću. Tri puta sam mogao nastradati. Ipak, imao sam neku taliju…“ zaključio je Lovrić.
Kruh sa sedam kora?
„Teški je to kruh. Čovjek nije mogao birati, ili pomorac ili kopati zemlju. Ljudi iz ovih krajeva su bili ili seljaci, ili pomorci. Teško se živjelo, ovo je bio pasivan kraj. Ljudi su bili vrijedni“.
„Što da vam kažem o brodovima. Na trideset i tri broda sam bio zapovjednik i stekao penziju. Danas se kao penzioner bavim vrtom. Imam dvije ćerke koje su doktorice. Sin mi je pomorac, kapetan broda, a to mi je bio i đede… prađede, vođa palube. Porodica smo pomoraca, tradicije“, kaže zadovoljno kapetan Marko Vuksanović iz Tivta.
Najstariji maturant, kapetan Dušan Savić!
Najstariji maturant, kapetan Dušan Savić iz Ubala koji živi u Đenovićima, za mjesec dana puni 90 godina. Cijeli svoj radni vijek proveo je na brodovima Jugooceanije. Nije mijenjao kompanije. Kaže da je sa njenim nestankom, za njega prestalo interesovanje za pomorstvo.
„Jugooceanija je bila druga po veličini brodarska kompanija u tadašnjoj državi. Teško mi je pao njen raspad. Imala je 27 brodova, sa 700.000 tona nosivosti. Rado i danas posmatram ovu zgradu Jugooceanije koja će nažalost završiti kao i kompanija…“, sjetno zaključuje kapetan Savić.
