Gradovi kao što je Kotor moraju pronalaziti različite načine da turistima i gostima, u vrijeme ljetnje sezone, predstave dio velikog kulturnog blaga koje se često krije u porodičnim zbirkama i sakralnim arhitektonskim objektima. Jedna od takvih je crkva Sv. Mihovila u Dobroti koja pripada porodici Radimir, u kojoj se ovih dana može vidjeti dio eksponata iz njihove etnografske zbirke.
Tim povodom, razgovarali smo sa istaknutim kolekcionarom Zoranom Radimir koji je i ove godine u porodičnoj kapeli, izložio dio privatne zbirke.
„Ja sam prije tri godine, od Ministarstva kulture Crne Gore, dobio status pokretnog dobra za moju etnografsku zbirku. Godinama sam pomalo sakupljao predmete i to je preraslo u veliku zbirku. Ima predmeta koji su od etnografskog značaja, koristili su se ne samo na području Dobrote, već i u čitavoj Boki i šire, tako da su ti artefakti veoma interesantni, kako za domaće tako i za strane turiste.
Kotor nema Muzej grada. Imamo Pomorski muzej, ali to je nešto drugo. Gradskim vlastima sam više puta nudio dio svoje zbirke i spreman sam da je ustupim, uz određene uslove, da to bude prezentovano široj javnosti i da osnujemo Muzej grada Kotora“, ističe Radimir.
„Posjedujem kolekciju kotorskog novca koja je vrlo interesantna jer je rijetko koji grad osim Dubrovnika, Splita i Zadra na ovoj obali, imao svoj novac i višestoljetnu kovnicu.
Što se tiče naše porodice, podsjetiću da je u Drugom svjetskom ratu najviše stradala Ljuta gdje je živio najveći dio naših rođaka, izgorjeli su svi predmeti, dokumenti, instrumenti, namještaj… Mi smo živjeli bliže gradu pa kuća nije stradala. Uspio sam da sačuvam nešto od tih predmeta i sada je prilika da se oni mogu pokazati i izložiti. Pošto je prostor naše kapele mali, pokušali smo da predstavimo portet jednog kapetana, jednog trgovca, jednog svećenika, brod, neka dokumenta iz Venecije, porodično stablo, medalje, odlikovanja koja su dobili članovi porodice”.
Koji su razlozi, po Vašem mišljenju, da grad Kotor nije iskoristio ponudu da osnuje muzej grada?
“Gradske vlasti su u svakoj toj priči obećavale i pokazivale interesovanje, ali to nije dovoljno. Ja sam mislio da će se od starog zatvora u Kotoru napraviti jedan gradski muzej. To je bila velika i reprezentativna zgrada koja bi mogla da primi sve te sadržaje i etnografiju, lapidarijum, dobrotsku čipku, i sve druge zbirke. Mislim da tu nije bilo dovoljno sluha za važnost očuvanja vrijednog nasljeđa, da u Kotoru više nema ljudi koji imaju osjećaj za tako nešto. Evo, Kotor je “top” turistička destinacija, a turisti kada dođu vide Katedralu i Pomorski muzej. Trebalo bi im ponuditi barem deset punktova u koje bi mogli da uđu i vide različite zbirke, kao recimo u Dubrovniku. Tamo imate Knežev dvor, palatu Sponzu, apoteku Male braće, žičaru i druge sadržaje… Tu ne treba biti mnogo pametan, turistima treba ponuditi i pokazati što više našeg kulturnog nasljeđa.
Gotovo svako selo ima etnografsku zbirku ili etnografski muzej kojim pokazuje neku svoju kulturnu prošlost i nasljeđe. Zanatstvo je u Kotoru bilo jako razvijeno. Nemate nigdje prikazano to zanatstvo. Gdje su ribari, obućari… tu su se pravile svijeće, mnogo toga se proizvodilo, stvari za koje danas i ne znamo da su postojale. Takvim zbirkama govorimo o sebi, o Boki, o Kotoru, o civilizaciji na ovim prostorima…
Uprkos svemu, još uvijek se nadam da će neko ozbiljno shvatiti moju priču i biti spreman da spasi žive artefakte prošlosti od zaborava, da će se nešto promijeniti stasavanjem svjesnih i obrazovenih mladih naraštaja…“ – poručio je Zoran Radimir.
