Venecija je grad od samo 55.000 stanovnika u koji se svakodnevno slijeva oko 70.000 turista, među kojima više od polovice čine jednodnevni posjetioci.
‘U bilo koje doba nakon devet ujutro većina ljudi koje se može vidjeti u gradu su turisti. Sve je prilagođeno njima, a lokalne ljude to počinje iritirati’, kazala je stanovnica Venecije Michela Scibilia za The Telegraph.
Ova iziritiranost je ovih dana najvidljivija u protestu protiv velikih kruzera i masovnog turizma.
U 2015. godini u ‘Duždov grad’ je pristao 521 kruzer. Desetak ovakvih plovećih čudovišta tjedno poremećuje osjetljivi ekosustav venecijanske lagune, a kao problem se može uzeti i brojka od 1,8 milijuna posjetitelja s kruzera koji godišnje obiđu grad, premda oni čine samo manji dio ukupne brojke od 25 milijuna turista godišnje.
Venecija ima ogromnih problema s neadekvatnom infrastrukturom za toliki broj turista. Naime, u centru grada ima samo osam javnih zahoda, a gotovo svi se zatvaraju u 19 sati. U lokalnim novinama često se može vidjeti aktualne fotografije na kojima turisti mokre u kante za otpad. U gradu se često može vidjeti turiste koji uživaju u ‘pikniku’ na venecijanskim mostovima ili trgovima, premda su za takav prekršaj protiv javnog reda propisane kazne od 50 eura. Klupa na kojima se turisti mogu odmoriti od jurnjave po gradu je premalo.
U Veneciji se za noćenje nudi oko 30.000 kreveta, a cijene lete u nebo pod utjecajem stranih kupaca nekretnina koji nastoje zaraditi maksimalno koliko mogu na iznajmljivanju soba u ovom popularnom talijanskom gradu.
Slabije plaćeni radnici su zbog visokih cijena najma prisiljeni iseliti na kopno i svakodnevno putuju vlakom do Venecije. ‘Moj stanodavac je odličan, ali nemam iluzija da će mi produljiti ugovor o najmu stana jer može puno više zaraditi iznajmljujući turistima’, kaže Luisella Romeo koja radi kao turistički vodič.
‘Danas nije neuobičajeno da otkrijete da ste jedina osoba koja živi u kvartu, a u svim ostalim stanovima su turisti koji su tu samo kratkotrajno’, kaže Romeo.
Stoga velik broj Venecijanaca koji unatoč svemu ostaje živjeti u gradu postaje sve više neprijateljski raspoložen prema turističkoj industriji koja pokreće ekonomiju njihova grada.
U gradu cvjetaju mali lanci sendvič-barova i kafića s ‘brzom hranom’ koje turisti jako vole, ali koji nemaju ništa s venecijanskom tradicijom, a domaćim ljudima ne donose nikakvu korist. Čak i domaće ‘fešte’ poput Povijesne regate brodova koja se održava u rujnu, a koja je nekad privlačila primarno domaće stanovnike, sada postaju samo turistička atrakcija.
Uprkos netrpeljivosti koju pokatkad domaći ljudi pokazuju prema turistima, sami posjetitelji Venecije uglavnom nisu krivci za probleme lokalnog stanovništva. Više se radi o kombinaciji neadekvatnih zakona i prikrivenih interesa. Primjerice, ne postoji ograničenje broja ljudi u turističkim grupama, pa su turistički vodiči prisiljeni voditi velike grupe koje broje više od 50 ljudi. Nedostatak kvalitetnih propisa pogoduje interesima određenih skupina koje na tome profitiraju.
Osim toga veliki brodovi koji pristaju u centru grada i zagađuju okoliš generiraju prihode od oko 220 milijuna eura godišnje, a zapošljavaju oko 4.000 ljudi koji rade na terminalima, pa su i lokalne i državne vlasti nesklone da brodove udalje iz Venecije.
Studija iz 1988. godine je predvidjela strategiju turističkog razvoja grada i postavila maksimum broja turista koji dnevno mogu ući u grad na 20.750, a to je manje od trećine broja sadašnjih posjetitelja.
‘Grad se nalazi na rubu kolapsa’, kaže Scibilia. ‘Potrebne su drastične mjere da bi se nešto promijenilo. Čak i turistima Venecija nema smisla bez njezinih stanovnika. Potrebne su mjere koje bi pomirile turistički razvoj sa stanovnicima grada’, kazala je za The Telegraph.
