Promocija knjige „Botunade”, autorke Vlaste Mandić održaće se u srijedu 9.decembra u Galeriji ljetnjikovca Buća u Tivtu s početkom u 19 sati.
O knjizi će govoriti autorica Vlasta Mandić i Mašo Čekić novinar i publicista.
U programu učestvuje i grupa naratora koja će čitati djelove iz knjige.
KE NOVA?!
Želim vas pozdraviti tipičnim kotorskim pozdravom, koji je i nešto više od toga. Zavisno od načina kako ga izgovarate, intonacije, naglaska − on je istovremeno i pitanje: kako ste, gdje ste pošli, što je novoga?
Pa, eto, novoga je da sam imala hrabrosti da napišem knjigu „Botunade“. A gdje sam pošla? Pa gdje drugdje nego u Kotor, gdje sam rođena i gdje živim.
Odrastati u gradu vjekovnog graditeljstva, kulture, sklada i ljepote je privilegija i životna referenca. Od malih nogu, svi smo nesvjesno upijali urbane vrijednosti grada sazdanog od kamena i kulture življenja. Grada građenog po mjeri čovjeka, mudrog i tolerantnog, grada sa istorijom u genima − svijeta u malom. Već svojim postojanjem on je svojoj djeci bio prvi učitelj, prva škola života i šira porodica. Tako smo ga doživljavali, i voljeli. Voljeli smo njegove zbijene kuće, palate, impozantne crkve, trgove, uske kanižele, skalinade, bedeme. Kotorani su sakodnevno bili upućeni jedni na druge. Svako je poznavao svakoga do najsitnijih životnih detalja, događaja, pa i tajni. Znalo se što se kuva u svakoj kužini za objed, a znalo se i što se kuva, i ko kuva, za učinjet neku komediju − pikolo teatrino od života: škercadu, botunadu, ili neku barufu.
Način i pravila života, kao i moral prenosili su se s generacije na generaciju. I sve su u suživotu bile jako bliske, uz dužno poštovanje starijih. Zbog toga u svom sjećanju nosim vrijeme i saznanja o Kotoru i Kotoranima od početka XX vijeka do danas. Još su mi u sjećanju stare italijanske, austrijske, češke, mađarske, arbanaske i porodice drugih nacionalnosti koje su donosile nove vrijednosti iz svojih kultura, i jezika, postepeno se inkorporirale u životno, gradsko tkivo Kotora.Tako se i stvarao osobeni kotorski govor, pun romanizama, germanizama i dr., riječi koje otkrivaju kultutne i duhovne veze, mostove među ljudima. U sjećanju su mi kotorski oriđinali, fakini, pošpicovi, farabuti, berekini, čakulone, fetiva kotorska gospoda, komunisti…
„Botunada“ je knjiga napisana po mojim sjećanjima o Kotoru iz prošlosti. To je satirično-komično dijelo o naravima kotorskim a, bome, i šire − bokeškim. Čine je uglavnom tekstovi u dijaloškoj formi pisani kotorskim govorom. Nove generacije, naša djeca, čak ni ja, više se ne služe ovim govorom. Stoga je ovo bio zadnji momenat da napišem „Botunade“, kako bi ostao pisani trag o njemu. Žalosno, ali je tako!
Novi, savremen život melje nas svakim danom i drastično mijenja i nas, i naš grad. Evo, međutim, „Botunada“ da vas, fetive Kotorane, podsjete, a vas nove Kotorane upoznaju s Kotorom kakvog više nema.
Vlasta Mandić
