Prenosimo otvoreno pismo jedne majke upućeno Ministru prosvjete, Damiru Šehoviću, predsjedniku Opštine Tivat, Siniši Kusovcu, sekretarki Sekretarijata za kulturu i društvene djelatnosti Opštine Tivat, Dubravki Nikčević, Upravi OŠ Drago Milović Tivat, Savjetu roditelja OŠ Drago Milović Tivat, roditeljima tivatskih osnovaca i ostalim građanima:
Ja sam Antonela Stjepčević, diplomirani novinar. Građanka Tivta u pokušaju, čija djeca ne staju u tivatsku školu. I nisu jedini. Ne stane ukupno 1100 od 1700 učenika, jer je objekat OŠ Drago Milović projektovan za njih 600.
Majka sam dvoje djece, kojima se trudim u prilično nemogućim okolnostima apsolutnog sunovrata svih vrijednosti u ovom društvu sačuvati slobodu misli i duha. Valjalo bi i da se obrazuju, a da im škola ne izlazi na nos. Ali to izgleda nije moguće.
Situacijom u OŠ Drago Milović u Tivtu, koja nema ni prostora ni kadra da obrazuje 1700 učenika, mogla bih da se bavim kao novinar. Tražim kopije dokumenta zanimljivih u kontekstu situacije- godišnje planove razvoja Ustanove za posljednjih deset godina, komunikaciju o navedenim problemima sa Ministarstvom prosvete za isti period, istoriju zapošljavanja bez provjere sposobnosti, istoriju ugovora i dogovora sa Opštinom Tivat, projekte rekonstrukcije objekata u Donjoj Lastvi i Gradiošnici, o kakvih se ono nedavno pomenutih 400 hiljada eura ulaganja radi… Da detaljno analiziram prikupljeni materijal, snimim razgovore sa nadležnima na lokalu i preko PR službe Ministarstva, kako bih vam na kraju ispričala priču koju svi mi u ovom gradu odlično i odavno znamo.
Previše vremena i živaca da bih to uradila profesionalno, ja sam u ovoj priči prije svega ženka koja bi da zaštiti svoje mladunce. Zato pišem pismo.
Kao vječiti pripravnik, od 2007. svjedočim smjeni generacija u javnoj upravi. Od iole stručnih, do sve manje onih- što bismo mi u Tivtu rekli- koji se denjaju u svoju rabotu. Pa sve i da ni u primisli nisu korumpirani. Smjenama garnitura DPS i satelita, došli smo do većine aktuelnih aktera koji se svojim neznanjem, drskošću i poslušništvom rugaju i vlastitoj pameti. Čast sposobnim i savjesnim pojedincima, ali je njihov efekat u aktuelnim uslovima nemoguć. Za potrebe ovog teksta, akronim DPS po osjećaju za situaciju možete čitati i SD ili HGI. Ili SDP. Formalnih i razlika u količini moći svakako ima, ali suštinskih među ovim i sličnim interesnim skupinama- a u Crnoj Gori gotovo su sve takve- nema!
U komunikaciji sa roditeljima vezano za plan Uprave da nesposobnost upravljača na svim nivoima i u školskoj 2020/21 kompenzuju djeci preko grbače, te što možemo kao roditelji učiniti da bismo to spriječili, optužena sam za politizaciju tema koje se tiču rada škole.
Školstvo je par ekselans političko pitanje, ali pitanje obrazovnih i politika upravljanja. A time se ozbiljno u ovoj državi odavno niko ne bavi. Na žalost, ima par decenija od kad su stranke ušle u obrazovni sistem kao najbitniji faktor, te se od ministra do učitelja, bave kadrovskim rješenjima. A na štetu djece manifestuje volja i sposobnost ljudi koji rukovode školom, Opštinom Tivat, Ministarstvom prosvjete, da se miješaju u svoj posao kada je u pitanju obezbijeđivanje osnovnih uslova za sprovođenje obrazovnog procesa. I stepen saradnje među njima.
Koliko se kod nas planira i strateški djeluje, najlakše je ilustrovati na primjeru instalacija koje se vječito polažu duž nekih tivatskih saobraćajnica. E kao po asfaltu, tako mi po djeci sa rokadama i monadama iz godine u godinu. U očekivanju čega? Da nova škola padne s neba?
U zadnje četiri, a i neku godinu prije posljednjeg organizovanog nemanja izbora u Tivtu 2016, DPS je u naš grad doselio autobuse aktivista i glasača iz drugih krajeva Crne Gore. Veoma strateški. Zaposlio ih je brojne u samoj lokalnoj samoupravi. Logično je da su za njima došli i prijatelji i članovi porodica, primorani da idu za kruhom iz svojih mjesta koja je DPSova politika odavno uništila. Kod nas su malo atraktivniji prostori za tzv. “razvojne” projekte, pa je trampa teritorije Crne Gore za privatne interese organizacije na vlasti i malo humanitarne pomoći od naših para, generisala i neka radna mjesta.
Dobrodošli, novi su-stanovnici. Status građana i sugrađana tek treba da zaslužimo. Tivat je uvijek umio da primi, prihvati i pazi svoje ljude. Pri tome su svoji i oni od juče, i od “stoljeća sedmog”. Ako se ponašaju kao ljudi. Dakle, tu smo, đe smo. Svi u istom, ozbiljnom problemu- đe ćemo s đecom??
Mogli bismo se malo svi skupa praviti građani. Pa insistirati da naša djeca nisu životinje, a škola nije menažerija u koju će u septembru ukeljati 1700 učenika u prostor za 600. Ili ne bismo?
Bojimo li se svoga mišljenja, potrebnog truda i upornosti, ili da će se neko svetiti nama i našoj djeci ako se usudimo javno da insistiramo da u “crnogorskom Monte Karlu” ta ista djeca moraju da imaju osnovne uslove za osnovno obrazovanje? Vodimo li se strahom? To je, kolege roditelji, antipod ljubavi.
Bojimo li se činjenice da u školi radi određen broj učitelja koji nisu osposobljeni za taj posao, a odavno uživaju status stalno zaposlenih? Mene, recimo, to plaši više i od razjarene policije u policijskoj državi. Ovoj cijeloj nebulozi sistemski i sistematično produžava trajanje. Zbog toga je zastrašujuće.
A zamislite tek kako je odgovornim, vrijednim, savjesnim, posvećenim učiteljima i nastavnicima, a u tivatskoj školi ih je još uvijek nemali broj? Koji treba da za mizerne plate, u nemogućim uslovima, obrazuju broj djece koji trostruko prevazilazi prostorne i kadrovske kapacitete škole. Po lošim nastavnim programima, iz učila punih materijalnih grešaka. Često dodatno opterećeni bahatošću nekih od mlađih kolega, koji imaju “dobra leđa,” pa im se i to može.
Dok neko krene konkretno da planira i sprovodi plan izgradnje novog objekta, a Tivtu je zapravo neophodna još jedna osnovnoškolska ustanova- a ni jedan od ovih projekata nije ni u petogodišnjem planu resornog ministarstva- sigurno postoji bar pet privremenih rješenja. Makar kad je prostor u pitanju. Ako nečega u Tivtu imamo, to su zgrade. Ali bi neko morao da se posveti iznalaženju rješenja.
Izgleda- nema ko. Opet će djeca izvući deblji kraj. Molim da me demantujete. Umorna od nebuloza,
Antonela Stjepčević,
majka dvoje od 1700 učenika OŠ Drago Milović u Tivtu