Dvije su godine otkako nas je napustio. Teško je ne ući u patetiku kad pišeš o Oliveru.
Slušam ”Romancu” i one divne riječi ”Uvik kad san s tobom, ja san ka i dite…” Bio je mlad kad je pjevao tu pjesmu. S trideset godina uvjerljivo nam je svjedočio o prolaznosti života, a o vječnoj Ljubavi u kojoj si uvijek mlad, pa i kad godine ispune tu boršu života, dovoljno mlad da okusiš strast žene koja te vraća u zaborav na ”kose side”.
Gledam njegovu fotografiju mladca s početka karijere i ne vjeruješ koliki opus je uspio ispisati u svojih dušom ispunjenih sedamdeset ljeta. Tražio je kvalitetu i tu je bio beskompromisan. Tvrdoglav, ali široke duše, surađivao je s mnogima s kojima je otpjevao legendarne duete. Oliver je bio izazov mnogim tekstopiscima. Nema onog koji nije sanjao da mu Oliver otpjeva pjesmu pa makar i na nekom obiteljskom okupljanju u Veloj Luci.
Nekoliko mjeseci prije no što je ”more postalo njegov trag u beskraju” poslao sam tri teksta na uvid ni ne znajući koliko mu je teško. Navodno su mu se svidjeli. Tražio je tekstove o životnom miru, spokoju, zadovoljstvu. Naviknuti na melankoniju dalmatinske šansone, zbog njegovih pjesama svi smo poželjeli da nam je čakavština urezana u govor pa da i mi stvaramo svevremene pjesme prepune emocionalne ekspresije. I taj dalmatinski dijalekt koji je baštinio, kao i maestro Ljubo Stipišić – Delmata, nepokoriv u jezičnoj asimilaciji, bio je izvorište njegove snage koja je snažila sve nas.
Ta dijalektalna ekspresija hrvatskog jezika nije nas uokvirila u puritansku sliku hrvatske glazbe već je, raširena kroz dijasporu te razumijevanju u regiji, poučavala sve one s dušom zaboravljenim arhaičnim izrazima koji polagano hlape iz svakodnevice dok se busamo poznavanjem engleskog kao globalnog jezika koji pomalo preuzima primat. A Oliver je pjevao i Francuzima, Englezima i Nijemcima na materinjem jeziku jednako ih snažno dirnuvši u iskonsku prepoznatljivost glazbe što treperi u svakoj stanici bića na ovom predivnom planetu.
Trenutak kad je ”stari morski vuk” otpjevao zadnju notu ovog života, krenula je beskrajna simfonija u univerzumu koju je on stvorio svojim postojanjem. Veličanstveni ispraćaj kralja hrvatske glazbe s galebom na križu kampanela Sv. Duje, dokaz su njegove veličine, ali i odlaska u rajski dom velikana koji su u ovom treptaju života ispisali vječnu pjesmu na kojoj će se odgajati mnoge generacije koje ih nisu poznavale.
O Oliveru i Vi i ja možemo nagađati kakav je bio čovjek. Mogao sam pitati Gelu ili Bjelinskog, ili poznatog tekstopisca Slobodana Miševića koji mu je napisao bezvremeni hit ”Ti si moj san, zvijezdo daleka”, no nisam. Današnji dokumentarac o njemu na HRT 1, i koncertno Sjećanje na Olivera Dragojevića na MaxTv-u neka budu prelijepa priča o velikom čovjeku i umjetniku. A mi, mi možemo biti presretni jer je u nama otvorio univerzum traga u beskraju.
/Autor: Krešimir Butković/
