Totonno je nesumnjivo jedna od najfotogeničnijih olupina u cijelom jadranskom podmorju. Zbog toga i jest česta meta podvodnih fotografa. Olupina se nalazi u neposrednoj blizini Dubrovnika, malo na pučini pored svjetionika na hridi Grebeni.
Fotogeničnosti olupine u mnogome je pridonijela konfiguracija morskog dna jer je Totonno “nalegao” na morsko dno baš na prijelazu između dva pješčana platoa, od kojih je plići na tridesetak, a dublji već na preko pedeset metara dubine. Spomenuti platoi su oštro odijeljeni stijenskim masivom koji podsjeća na blaže položeni zid, a olupina se pri potonuću pramcem naslonila na gornji rub zida te je na tom mjestu i prelomljena, to jest savinuta (otprilike na gornjoj trećini dužine), a ostatak olupine prema krmi se nalazi na dubljem platou. Međutim, olupina nije punom dužinom nasjela na dno, već postoji manji dio oko mjesta puknuća koji kao da lebdi u podmorju pa se na tom mjestu i može podroniti ispod kobilice, što je rijetka situacija kakve vjerojatno nema ni na jednoj drugoj olupini u Jadranu.
Povijest – Totonno za kojeg se prije vjerovalo da je Taranto
Dugo vremena se smatralo da se ovdje radi o olupini broda “Taranto” pa ćete u mnogim dubrovačkim ronilačkim centrima naići i na takvo njezino imenovanje. Otprilike od početka ovog stoljeća je ipak sigurno da se radi o brodu “Totonno”. Da ne dužimo previše s poviješću, treba reći da je brod izgrađen 1899. godine u Rotterdamu kao teretni parobrod te da ga 1930. godine kupuje talijanski brodovlasnik Bottiglieri i imenuje “Totonno”. Brod je na početku Drugog svjetskog rata rekviriran za potrebe talijanske ratne mornarice kao transportni brod te do 1943. godine plovi između Dubrovnika i talijanske obale te Albanije. 15. veljače 1943. zbog nemara ili greške u navigaciji plovi preblizu hridi Grebeni te nailazi na minu u talijanskom minskom polju. Zbog nastale velike rupe uslijed eksplozije, prednji teretni prostor se ubrzano punio morem te je pramac već nakon nekoliko minuta potonuo i nalegao na dno na dvadeset i pet metara dubine, dok je krma još uvijek plutala na površini. Kako se i trup ispunio morem, cijeli brod je ubrzo zauvijek nestao pod površinom. Zbog prije opisane konfiguracije terena brod je ostao “visiti” na malim dijelovima kobilice po pramcu i krmi te se zbog velikih naprezanja slomio i ostao u položaju u kakvom je i danas.
Ronjenje na olupini Totonno
Ronjenjem na olupini najprije se uočava masivni pramac koji strši u gotovo okomitoj orijentaciji prema površini pa je on zbog atraktivne scenografije uvijek i prva meta podvodnih fotografa. Nadgrađe ovog teretnjaka nalazi se otprilike na sredini palube (dok su sprijeda i iza veliki otvori teretnih prostora), blizu mjesta gdje je olupina prelomljena. Kao i kod mnogih tadašnjih brodova, komandni most i kormilarnica bili su građeni od drva pa od njih danas nije ostalo gotovo ništa. No, i dan danas se na tom mjestu nalazi lijepo postolje kormila potpuno obraslo žutim spužvama, što je također nezaobilazan motiv podvodnih fotografa.
Krećući se dalje prema krmi i najdubljim dijelovima olupine dolazi se do stražnjeg teretnog prostora gdje se može vidjeti građevni materijal kao dio tereta, a i ostaci jarbola brodske dizalice. U krmenom teretnom prostoru nalazi se i prvi od “foto – trofeja” ove olupine – talijanski traktor “Ansaldo” koji leži prevrnut naopačke.
Najljepši dio olupine ustvari se nalazi van nje, a to je još jedan Ansaldo traktor koji leži dvadesetak metara od krme na morskom dnu na pedesetak metara dubine. Ovaj traktor se nalazi u “pravom” položaju, kao da je spreman za vožnju po morskom dnu. Traktor je vrlo lijep primjerak međuratne poljoprivredne tehnike, a najzanimljiviji su veliki kotači koji su napravljeni bez guma, od čelika s kosim čeličnim pločicama na obruču koje su služile protiv proklizavanja po zemljanim površinama. Te pločice se i danas jasno vide, ako se malo bolje zagledate u samu konstrukciju. Već i po samim fotografijama možete naslutiti zašto je ovo najzanimljiviji dio olupine.
Na samoj olupini ima još nekoliko zanimljivih mjesta za obilazak. Prvenstveno su to bočni hodnici kroz koje se bez problema može proći, a također je i prostor strojarnice dovoljno prostran za relativno siguran ulazak u unutrašnjost broda. Obilazak unutrašnjosti komplicira jedino velika dubina pa je potreban dodatan oprez i suvislo planiranje zarona. Povratkom prema najplićim dijelovima olupine iskoristite priliku i za razgledavanje masivnog pramčanog sidrenog uređaja prekrivenog velikim brojem spužvi i algi. Na uređaju se jasno raspoznaju i sidreni lanci, ali sidara nažalost nema pa je za pretpostaviti da su izvađena neposredno nakon rata. Za kraj, da dobijete potpuni dojam olupine, treba napomenuti da je njena ukupna dužina kojih šezdesetak metara pa se bez problema kompletna može obići u jednom ronjenju.
