Porijeklo i smisao toponima Tivat

Piše: Prof dr Miomir Abović

Porijeklo i smisao toponima Tivat– i pored pokušajâ da budu objašnjeni- do danas ostali su neodgonetnuti. Ovaj članak valja shvatiti kao intelektualni napor da se ta misterija konačno razriješi. Koliko uspješno, o tome će suditi prije svega naučna, a onda i laička javnost.

U lingvističkoj nauci najcjelovitiji, a ujedno i najnaučniji pokušaj eksplikacije porijekla (i) smisla toponima Tivat  dosad dao je znameniti hrvatski i jugoslavenski lingvist Petar Skok. U trećem tomu njegovog “Etimologijskog rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika” on o etimologiji toponima Tivat  kaže sljedeće:”(..) predrimski toponim, potvrđen u Kotorskim spomenicima ad latus Tiueti (1331), in Teueto, najčešće sa bokeljskom sonorizacijom t > d 1326. T(h)eodo, T(h)eudum > danas tal. Teodo, na karti Taudum. Starijih potvrda od 14. v. nema. Odnos između Tivetum i Teudum nije posve jasan. Ne zna se pravo nije li u Tivetum latiniziran hrvatski izgovor dvoglasa eu > iv (upor. au > av, Mavar, Movar). Toponim se upoređuje s imenom ilirske kraljice Teuta, upor. gr. Τεύτος, kod Homera Τευταμίδής < ie. *teuta “narod”, lit. Tautà “Njemačka“, lot. tauta „narod“, stvnjem. diota „isto“, pridjev þiudisk „deutsch“ > tudešak (Dubrovnik)“ (Petar Skok, „Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, vol. III, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1973., str. 475-476). Utisak je da je Skokova eksplikacija toponima Tivat  manje eksplikacija, a više jedan niz pitanjâ koje autor  postavlja sebi (i čitaocima): pitanjâ na koja ni on sâm nema odgovor. Štoviše: kao da njegovo upravo navedeno objašnjenje- umjesto da riješi problem- unosi dodatnu zbrku u proučavanu materiju.

Petru Skoku očito najveći problem predstavljao je međuodnos toponima Tivat (Tiuet, Teuet), sa jedne strane, i toponima Teodo (Theodo, Theudum), sa druge. Suština tog problema sastoji se u nemogućnosti- i pored nekih Skokovih domišljanjâ- da fonetski lik Tivat  izvede iz forme Teodo  ili obrnuto. Ono što ovaj veliki hrvatski i jugoslavenski lingvist nije (u)vidio- a to se često dešava kad je misao uniformna i kad je upravljena u samo jednom smjeru- jeste da ova dva toponima, dakle Tivat  i Teodo, uopšte i ne treba izvoditi jedan iz drugog. Drugim riječima i preciznije: Skok nije uočio da ova dva toponima postoje- ili bolje reći postojali su- kao dva nezavisna toponima, kojima se (najvjerovatnije) referiralo na dva različita lokaliteta u okviru danas jedne te iste administrativne jedinice koju zovemo Tivtom.

Navedimo- premda to nema nekog suštinskog značaja za proučavanje porijekla i smisla toponima Tivat, ali ima kulturnopovijesni značaj- dva dokumenta iz „Kotorskih spomenikâ“ u kojima se pominje toponim Tivat: a) „Anno domini millesimo trescentesimo trigesimo primo, mense iunii, die nona, coram testibus infrascriptis ego Triphon Pulpus una cum uxore mea Mare et cum filiis meis, ipsis presentibus et consentientibus, vendo calametum meum, quod est in Teueto, confinis est cum calameto Premuti, filii Ronchi da Polinarii ab uno latere, ab alio uero latere est confinis cum calameto sancti Micaelis, pro perperis quinquaginta (…)“ (Antun Mayer, „Kotorski spomenici, vol. I“, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1951., 229-230.; dokument od 9.06. 1331.). Prevod ovog dokumenta od strane naše ugledne bokeljske romanistice, gđe Anite Mažibradić (kojoj se ovom prilikom zahvaljujem na tome):“Godine Gospodnje 1331., devetog dana mjeseca juna, pred upisanim svjedocima, ja, Tripun Pulpus, uz prisustvo i saglasnost svoje žene Mare i svojih sinovâ, prodajem svoj rasadnik lozâ u Tivtu, koji se graniči sa rasadnikom Premutija, sina Ronka Polinarijevog sa jedne strane, a, sa druge, sa rasadnikom crkve Svetog Mihovila, za pedeset perperâ (…)“; b) drugi dokument iz „Kotorskih spomenika“ u kojem se javlja toponim Tivat  pomenuta Anita Mažibradić navodi u svojoj knjizi „Tivat kroz stoljeća: mjesto kmetovâ i gospodarâ“:“Vinea de Cornese (…) confinat ad latus Tiueti (…)“ (Anita Mažibradić, „Tivat kroz stoljeća: mjesto kmetovâ i gospodarâ“, Donja Lastva 2015., str. 28; navedeno prema: Antun Mayer, „Kotorski spomenici, vol. I“, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1951., str. 235). U prevodu gđe Anite Mažibradić:“Vinograd u Korvešu (…) graniči se sa strane Tivta“.

Vratimo se sad pitanju porijekla i smisla toponima Tivat. Dva najbitnija podatka koja Skok- u njegovom pokušaju da riješi porijeklo i smisao toponima Tivat– daje jesu: a) da je Tivat  predrimski toponim i b) oblici Tiueti, Teueto. Na osnovu prvog podatka, po autoru ovog članka, (tj. po meni) mora se izvesti zaključak da je toponim Tivat kontinuant naziva za neko naselje iz vremena kad su na prostoru Tivta obitavali stari Grci. Drugim riječima i preciznije: toponim Tivat  vodi porijeklo iz (staro)grčkog jezika. Što se tiče grafemskih likovâ Tiueti, Teueto, smatram da u istraživanju porijekla i smisla toponima Tivat  treba poći od prvopomenutog grafemskog lika, iz jednog bitnog lingvističkog razloga: ako je Tivat  toponim koji vodi porijeklo iz (staro)grčkog jezika, on je morao proći romansku fazu, tj. fazu uticaja (vulgarno)latinskog jezika. Budući da je „*ew (…) u praitalskom ispred samoglasnika prešlo u *ow > lat. ou (…) eu i ou stopili su se u arhajskom latinskom u ou, koje je posvjedočeno na spomenicima: loucom (CIL I² 366) > lūcum, doucit > dūcit. U vulgarnolatinskome se monoftongiziraju i dvoglasi ae, au. U Vespazijanovo doba (kraj 1. st.) pučki je izgovor klasičnoga dvoglasa  au već bio o, o čemu nas poučava anegdota sačuvana kod Svetonija; međutim, taj je izgovor zacijelo bio dijalektalan, budući da je au očuvano u nekim romanskim jezicima (sardski, rumunjski, južnoitalijanski dijalekti), dakle prijelaz au > o nije općevulgarnolatinski“. (Ranko Matasović, Kratka poredbeno povijesna gramatika latinskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb 2010., str. 93-94). Dakle, u vulgarnolatinskom oblik Teuet(us) u glasovnom smislu jednostavno nije bio moguć: imali bismo ili oblik Tauet(us), ili oblik Toet(us). (Da nije ove- i još nekih koje ćemo odmah pomenuti- nesavladivih fonoloških preprekâ, mogli bismo postaviti jednu veoma atraktivnu hipotezu o porijeklu toponima Tivat: hipotezu da Tivat vodi porijeklo od imena keltskog boga rata Teutatis. Nažalost, ovu hipotezu moramo odbaciti iz dva razloga: a) Teutatis nije izvorni naziv za ovo keltsko božanstvo. Izvorni naziv za pomenutog keltskog boga rata je Toutates– zato što indoevropski diftong *ew u keltskom daje *ow– a oblik Teutatis, zabilježen kod rimskog pisca Lukana, adaptacija je ili greška u rukopisnoj predaji; b) ni diftong ew ni diftong ow ne mogu u slavenskom dati fonetsku sekvencu iv. Zato ovu hipotezu moramo odbaciti. Inače, kad je u pitanju povijesni aspekt, hipoteza o porijeklu toponima Tivat od imena keltskog boga rata Teutatisa/Toutatesa mogla bi imati činjenično utemeljenje. Jer, Kelti su koncem drugog stoljeća prije nove ere u velikoj masi provalili na Balkan i 279. godine prije Hrista čak (neuspješno) napali Apolonovo svetište u Delfima, u Grčkoj). Grafemski lik Teuet(o) nastao je vjerovatno u rezultatu regresivne grafemske asimilacije: strani pisar vokal i iz prvog sloga supstituisao je vokalom koji nalazimo u narednom slogu, tj. vokalom e. Na osnovu rečenog, oblik Teuet(o) ne možemo smatrati primarnim oblikom, nego pisarskom modifikacijom oblika Tiuet(o).

U propitivanju porijekla i smisla toponima Tivat  treba, dakle, poći- sa jedne strane- od spoznaje da ovaj toponim potiče iz predrimskog vremena, i, sa druge, od grafemskog lika Tiuet(o). Činjenica da toponim Tivat  korijeni u predrimskom vremenu upućuje nas na to da porijeklo za naziv našeg grada treba (po)tražiti u starogrčkom jeziku. (Da su stari Grci bili prisutni na teritoriji današnje tivatske opštine potvrđuje nam mikrotoponim Kalimanj, a takođe i mikrotoponim Dumidran). Ima više inicijalnih fonemskih sekvenci u starogrčkom jeziku iz kojih se može izvesti naše Tiv-. Nakon „prosijavanja“ leksemâ koje su mogle doći u obzir da se od njih izvede Tivat  izbor smo sveli na dvije lekseme. Analizirajmo te alternative.

Prvi leksem koji, u načelu, ispunjava minimum formalno-smisaonih uslovâ da bude uzet u razmatranje kao leksem od kojeg vodi porijeklo toponim Tivat  jest leksem τέιχος (n.), čije je značenje „zid, gradski zid, tvrđava“ (Robert Beekes, Lucien van Beek, „Etymological Dictionary of Greek“, Brill, Leiden, Boston 2010., str. 1458). Preciznije: kao temelj od kojeg polazimo u analizi ne uzimamo ovaj osnovni oblik, dakle τέιχος (teihos), nego izvedenicu od ovog oblika sufiksom – ητός: τειχητός (teihetos) „utvrđeno“ (isto, 1459). Značenje leksema τειχητός „utvrđeno, utvrda“ podrazumijevalo bi da je negdje unutar današnje teritorije tivatske opštine postojala starogrčka utvrda. S obzirom na činjenicu da je prisutnost starih Grkâ na današnjoj teritoriji tivatske opštine nesumnjiva- što, kako smo kazali, potvrđuju mikrotoponimi Kalimanj i Dumidran– teoretski je sasvim opravdano prihvatiti pretpostavku da su stari Grci negdje na teritoriji Tivta svojevremeno bili sagradili neku utvrdu. Leksem τειχητός, dakle- kad je u pitanju smisaoni aspekt- zadovoljava uslov da bude riječ koja može biti daleki predak današnjeg toponima Tivat. Kako stvar, kad je u pitanju leksem τειχητός, stoji kad je u pitanju formalni, tj. fonološki aspekt? Prije svega, treba pretpostaviti da je ovaj grčki leksem- kao i toponim Kalimanj– prošao kroz romansku fazu, tj. kroz uticaj (vulgarno)latinskog jezika. To znači sljedeće: inicijalna fonetska sekvenca τει- u (vulgarno)latinskom dala je ti-. Završna sekvenca – τος u romanskoj fazi razvoja ove lekseme dala bi – tus. Početak i kraj riječi sa aspekta (južno)slavenske fonologije nisu, znači, sporni: početno ti– u (južno)slavenskoj fazi očuvalo bi se u tom obliku, tj. u formi ti-, dok bi završna glasovna sekvenca, – tus, u pra(južno)slavenskom regularno dala – tъ (gubljenjem, po zakonu otvorenog sloga, finalnog – s i prelaskom ŭ (kratko u)  > ъ (poluglasnik zadnjeg reda). Problem predstavlja glasovni razvoj medijalnog dijela ovog leksema; preciznije, razvoj h, koje je u starogrčkom funkcionisalo kao aspirirano k. Naime, u starogrčkom h se- za razliku od savremenog grčkog, u kome se izgovara baš tako, dakle kao /h/-  izgovaralo kao /kh/ (Zdeslav Dukat, “Gramatika grčkog jezika“, Školska knjiga, Zagreb 1990., str. 4 ). Grčko /kh/ adaptira se u latinskom jeziku kao /ch/ [reprezentativan primjer za upravo navedeno je leksem machina  iz čuvenog izraza Deus ex machina– koji je zapravo latinski kalk grčkog  από μηχανής θεός (apò mēchanḕs theόs)- a koji se izgovara kao (deus eks) maːkʰina]. Leksem τειχητός u latinskom bi dao *tichetus, *tiketus, a taj oblik, pak, poslije izvršene prve palatalizacije u pra(južno)slovenskom jeziku dao bi *tičet, iz kojeg se, što je sasvim jasno i lingvističkim laicima, ne može izvesti Tivat. Dakle, ovu pretpostavku, i pored njene smisaone atraktivnosti- jer bi lingvističkim argumentima svakako bilo veoma zanimljivo dokazati da je na današnjoj teritoriji tivatske opštine postojala starogrčka utvrda- moramo odbaciti zbog razlogâ fonološke prirode: nemogućnosti da dokažemo da je τειχητός glasovno moglo evoluirati u Tivat.

Druga hipoteza- za koju ću odmah reći da je smatram najvjerovatnijom ili makar veoma vjerovatnom i/ili mogućom, mada ni ona nije bez slabih tačakâ- jeste da toponim Tivat vodi porijeklo od grčkog leksema τίφώδης, ες (tifōdēs), čije značenje Lidel-Skotov „Grčko-engleski leksikon“ određuje kao „močvara“ (Henry George Liddel, Robert Scott- „A Greek-English Lexicon“, Clarendon Press, Oxford 1996, str. 1800). Na istoj stranici istog  Rječnika nalazimo i istokorijenski leksem τίφος (tifos) u značenju „vlažno mjesto, močvara, jezerce“. Po ovoj hipotezi toponim Tivat, dakle, vodi porijeklo od starogrčkog leksema koji je denotirao močvaru, vlažno mjesto. S obzirom na današnju zemljopisnu konfiguraciju tivatske opštine, ovom denotatu u najvećoj mjeri podudarno je područje Solila. Ne znamo, međutim, kakva je bila zemljopisna konfiguracija Tivta prije, otprilike, nekih 2100 godina- kad su tu bili prisutni antički Grci- i da li su (a mislimo da jesu) i neki drugi djelovi Tivta- bliži današnjem centru grada- mogli imati močvarni izgled, što je stare Grke navelo da to mjesto nominuju τίφώδης. Kad je u pitanju smisaoni aspekt ovog leksema za koji smatramo da od njega vodi porijeklo toponim Tivat, taj smisaoni aspekt, dakle,  apsolutno ima podlogu u objektivnoj realnosti. Sada, međutim, leksem koji smo predložili kao leksem od kojeg vodi porijeklo toponim Tivat moramo propitati i sa formalne strane, tj. sa fonološkog aspekta. Preciznije: moramo utvrditi da li se iz τίφώδης  može izvesti Tivat. Najprije moramo pretpostaviti da je (staro)grčka riječ prošla romansku fazu razvoja, u kojoj bi ē (dugo e) > ẹ, a onda bi to ẹ  u pra(južno)slavenskome dalo  i, a to i > ь.“U starosjedilačkome romanskome, kojim se govorilo na području današnje Hrvatske, sljedeći su se samoglasnici stopili u zatvoreno ẹ: 1. kratko i, 2. dugo ē; 3. kratko e koje nije nositelj glavnoga naglaska. To romansko ẹ, ako se nije produljilo (…) reflektira se u slavenskome kao i > ь“ (Georg Holzer, „Glasovni razvoj hrvatskoga jezika“, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2011., str. 23). Dakle, u (pra)južnoslavenskom imali bismo sljedeći glasovni razvoj: inicijalna grupa ti– ostaje u toj formi; dugo ō dalo je a. Što se tiče finalne glasovne sekvence –dēs, ista bi najprije evoluirala u –dẹs, sa zatvorenim ẹ; naredna faza bila bi transformacija ove glasovne grupe u –dis. Pošto je u pra(južno)slavenskom djelovao zakon otvorenog sloga- po kojem je svaki slog morao završavati vokalom- dolazi do otpadanja finalnog – s, a zatim do prelaska ĭ (kratkog i) u ь. Nakon opisanih transformacijâ dobijamo formu koju možemo fiksirati u sljedećoj formi: *ti.adь. Problem predstavlja konsonant f, tj. supstitucija istog. Problem nije u nekoj pretpostavci da se konsonant f– kao glas koji izvorno ne pripada korpusu (pra)slavenskih glasovâ- nije zamjenjivao određenim konsonantima koje je (pra)slavenski izvorno posjedovao. Naprotiv: supstitucija f  konsonantom p i sonantom v u jezičnopovijesnom smislu čvrsto je dokumentovana i dokazana činjenica. Problem, kad je u pitanju pretpostavljena evolucija τίφώδης  > Tivat  predstavlja hronologija i redoslijed supstitucije f sa p i v. „U rečima pozajmljenim iz raznih jezika (grčkog, romanskih, nemačkog, turskog, mađarskog i dr.) preuziman je konsonant f (Stefan, fratar, fildžan, forinta). U štokavskom narodnom govoru taj je glas supstituisan isprva sa p (Stěpan, Pilip), a kasnije sa v, kad je taj konsonant postao labiovelaran i time bliži glasu f (Stevan, vamilija, višek)“ („Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski: izvadak iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije“, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1988., str. 12). Tvrdnju sličnu upravo navedenoj iznosi i prof. Ranko Matasović:“Suglasnik f ušao je u jezik uglavnom s posuđenicama iz latinskoga i s učenim europeizmima (usp. fôrma, fìzika, Àfrika itd.). U starijim razdobljima i u dijalektima zamijenjivan je suglasnikom p, npr. u imenu Stjepan < Stěpanъ < lat. Stephanus (< gr. Stéphanos), ili u pogača < mlet. < lat. focācea, od  focus “ognjište“ (Ranko Matasović, „Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika“, Matica hrvatska, Zagreb 2008., str. 164). Dakle, f je prvobitno bilo zamjenjivano sa p, a tek kasnije sa v, i to nesumnjivo predstavlja problem i prepreku kad je u pitanju zamjena f  sa v u τίφώδης. Moguće je da f u τίφώδης prvobitno zaista bilo supstituisano sa p- a da se oblik *Tipatь nije sačuvao u pisanim vrelima- i da je relativno nedugo zatim f u tom leksemu zamijenjeno sa v, što je dalo formu *Tivadь. Ispadanjem poluglasnika na kraju riječi- zbog toga što je poluglasnik na kraju riječi bio u slabom položaju (poluglasnici u slabom položaju na južnoslavenskom terenu gube se u X-XI stoljeću)- i progresivnom asimilacijom t → t, na temelju koje je d supstituisano sa t, dobijamo današnji glasovni lik Tivat. Konačno, valja reći i to da oblici Teuet, Tiuet, koje nalazimo u Mayerovim „Kotorskim spomenicima“- sa e umjesto a, koje nalazimo u Tivat– ne moraju biti od velikog značaja u smislu da mogu biti prepreka navedenoj eksplikaciji nastanka naziva za naš grad. Strani pisari, naime, često su na sasvim različite načine zapisivali naše toponime (riječi uopšte) pa ti zapisi, stoga, ne mogu biti pouzdan pokazatelj kako su se ti toponimi izgovarali u jeziku naših predakâ: Damidrana i Dumidrana (Dumidran); Cauez i Caueç (Kavač); Marcevez, Merçoues i Merceueç (Mrčevac) itd. Od zapisâ stranih pisarâ možemo (i, u brojnim slučajevima, moramo) poći u rekonstrukciji porijekla i smisla nekog toponima, ali treba biti veoma oprezan pri njihovom tumačenju.

Problemi u vezi rekonstrukcije porijekla toponima Tivat  od (staro)grčkog τίφώδης  ne ograničavaju se samo na sferu fonologije; izvjesne nedoumice postoje i kad je u pitanju morfološka sfera. Naime, ako rekonstrukciju koju smo gore predstavili prihvatimo kao tačnu ili makar (veoma) moguću, onda se moramo zapitati kojim bi imeničkim osnovama pripadala imenica *Tivatь. Na osnovu morfološke strukture, imenicu *Tivatь  moramo svrstati u nekadašnje – ĭ (kratko i) – osnove muškog roda. Čuveni ruski (sovjetski) slavist S.B.Bernštejn u imenice – ĭ – osnovâ u pra(južno)slovenskom jeziku svrstava sljedeće lekseme: medvědь, gospodь, gvozdь, ušidь, pọtь, nogъtь, tatь, tьstь, gostь, zẹtь, golọbь, črьvь, a, sa izvjesnom rezervom u pogledu njihove dalje sudbine kad je u pitanju osnovinska pripadnost, i lekseme ognь i ọglь. (C.Б.Бернштейн, „Oчерк сравнительной грамматики славянских языков: чередования, именные основы“, Mосква 1972., str. 255-256). O daljoj istorijskojezičnoj sudbini ovih osnovâ Bernštejn kaže sljedeće:“Bо всех славянских языках основы мужского рода на –ĭ  не сохранили свой древний тип склонения. Этому не препятствовала различная судьба согласных перед ь, так как в основах на –ŏ в им. ед. были известны  ъ и ь: konъ и kon’ь. Прежде всего объединение прошло в им. и вин. п., позже индукция охватила и другие позиции“ (C.Б.Бернштейн, „Oчерк сравнительной грамматики славянских языков: чередования, именные основы“, Mосква 1972., str. 256). U mom prevodu:“Ni u jednom slavenskom jeziku osnove muškog roda na –ĭ nisu sačuvale svoj stari tip deklinacije. Tome nije smetala različita sudbina suglasnikâ ispred ь pošto su u osnovama na –ŏ bili poznati ъ i ь: konъ i kon’ь. Sjedinjenje se prije svega desilo u nominativu i akuzativu, a kasnije je indukcija zahvatila i druge pozicije“. Bernštejn kaže da se pomenuti proces u staroruskom jeziku aktivno dešavao u XIII i XIV stoljeću, a da se i za druge slavenske jezike može konstatovati da se prelaz starih osnovâ muškog roda na –ĭ  u osnovni deklinacioni tip imenicâ muškog roda (-ŏ osnove) najaktivnije dešavao u tom periodu, navodeći, međutim, da ima istraživačâ- kao što je češki slavist Travniček- koji su skloni da početak procesa prelaza –ĭ osnovâ u –ŏ osnove situiraju još u praslavenski period (C.Б.Бернштейн, „Oчерк сравнительной грамматики славянских языков: чередования, именные основы“, Mосква 1972., str. 256). O prelazu –ĭ osnovâ u glavni deklinacioni tip imenicâ muškog roda u B/CG/H/S jeziku (-ŏ osnove) govori u svojoj „Poredbeno-povijesnoj gramatici hrvatskoga jezika“ i prof. Ranko Matasović:“U praslavenskome je još bilo dosta i-osnova muškoga roda (npr. prasl. *gasti > stsl. gostь „gost“, polj. gošć, *tāti > stsl. tatь, slov. tât, hrv. tât), no imenice ž. roda bile su češće. U hrvatskome su i-osnove m. roda postale o-osnovama, npr. gôst, gosta, gospod, gospoda (u stsl. je gospodь i-osnova), ili tât, G jd. tata spram stsl. tatь, G jd. tati. Prije no što su postale o-osnovama, neke su i-osnove analoški preuzele nastavak za I jd. od jo-osnova, npr. putem, gospodem (15. st.) kao konjem. Od tih je oblika jedino putem preživjelo do danas. U G mn. hrv. oblici gòstī, gòstijū (od staroga duala) pokazuju da je prasl. *gasti bila i-osnova” (Ranko Matasović, „Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika“, Matica hrvatska, Zagreb 2008., str. 198). U istoj knjizi R. Matasović utvrđuje da su se u „ (…) hrvatskome i slovenskome (u svim dijalektima) poluglasovi ъ i ь stopili (…) u jedan samoglasnik (vjerojatno *ə); to se stapanje dogodilo još prije nastanka slov. Brižinskih listića i najstarijih hrv. glagoljskih natpisa, gdje se za odraze oba poluglasa koristi samo jedno slovo, najčešće ь. Stapanje se poluglasova dakle odvilo zacijelo još u 9. st.“ (Ranko Matasović, „Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika“, Matica hrvatska, Zagreb 2008., str. 156). Možemo reći da je to rano stapanje ъ i ь (već u IX stoljeću, kako to navodi Matasović) karakteristično za čitav zapadnojužnoslavenski prostor, dakle i za tadašnji slavenski govor na teritoriji Boke Kotorske. Iz upravo rečenog o –ĭ– osnovama muškog roda, kad je u pitanju toponim *Tivatь možemo izvesti dva zaključka: a) kao i neke druge imenice muškog roda –ĭ- osnovâ (gospodь, medvědь, gostь, putь, golubь, zetь itd.), i imenica *Tivatь nesumnjivo moglа je preći u glavnu deklinaciju imenica muškog roda, tj. u – ŏ– osnove; b) na temelju činjenice da su se ъ i ь u zapadnojužnoslovenskim govorima stopili u jedan poluglasnik već u IX stoljeću, moramo zaključiti da je i prelaz imenicâ –ĭ– osnova muškog roda u glavnu promjenu imenicâ muškog roda (-ŏ– osnove) u zapadnojužnoslavenskim govorima započeo znatno ranije nego što Bernštejn taj proces datira kad je staroruski jezik u pitanju; dakle svakako negdje već u X ili najkasnije u XI stoljeću.

Dosad rečenim, međutim, nismo riješili sve probleme kad je u pitanju izvođenje *Tivatь od τίφώδης. Ostaje da objasnimo zašto u savremenom jeziku nema vokala a u zavisnim padežima imenice-naziva za naš grad. Jer, ako je imenica *Tivatь  pripadala –ĭ– osnovama muškog roda, onda je njena prvobitna deklinacija izgledala ovako: nom. *Tivatь, gen. *Tivati, dat. *Tivati, akuz. *Tivatь, vok. *Tivati, instr. *Tivatьmь, lok. *Tivati. Pri prelasku u glavnu deklinaciju imenicâ muškog roda, tj. u –ŏ– osnove, imenica *Tivatь sklanjala bi se po padežima ovako: nom. *Tivat(ь), gen. *Tivata, dat. *Tivatu, akuz. *Tivat(ь), vok. *Tivate, instr. *Tivatomь, lok. Tivatě. Znamo da se u savremenom jeziku Tivat  deklinira ovako: nom. Tivat, gen. Tivta, dat. Tivtu, akuz. Tivat, vok. Tivte, instr. Tivtom, lok. Tivtu. Dakle, u zavisnim padežima imamo fenomen tzv. nepostojanog a, koje- ako je imenica *Tivatь prvobitno pripadala –ĭ– osnovama muškog roda, pa onda prešla u –ŏ– osnove- ne bismo očekivali. Postavlja se pitanje: zašto se u savremenom jeziku u zavisnim padežima imenice Tivat  javlja fenomen nepostojanog a? Odgovor na to pitanje može biti samo jedan: u pitanju je analogija sa imenicama koje u svojoj sklonidbi (deklinaciji) u zavisnim padežima (sem genitiva plurala) imaju nepostojano a. Preciznije: analogijom sa imenicama tipa  lovac (gen. jedn. lovca, dat. jedn. lovcu itd.)  i kod imenice-toponima Tivat u zavisnim padežima gubi se vokal a.

Posvetimo se sada porijeklu i smislu toponima T(h)eodo (Theudum, Teodum). Kako smo već rekli, T(h)eodo je poseban toponim, različit od toponima Tivat, iz kojeg se Tivat ne može izvesti. Kad je u pitanju historijat ovog toponima, Anita Mažibradić o istom kaže sljedeće:“Što se tiče najranijih notarskih spisa sačuvanih u Istorijskom arhivu Kotora koji se odnose na Tivat, 1326. godine  se po prvi puta spominje termin Theodo (lat. Theudum). Riječ je o dokumentu koji predstavlja oporuku Pavla Dabronova kojom on svoje vinograde u Tivtu zaviješta crkvi Svetoga Tripuna:“Vinee vero de Theodo sint ecclesie sancti Triphonis…“ [Neka vinogradi u Tivtu (trebalo bi u Teodu; primjedba je moja, M.A.), pak, pripadnu crkvi Svetoga Tripuna“ [Anita Mažibradić, „Tivat kroz stoljeća: mjesto kmetovâ i gospodarâ“, Donja Lastva 2015., str. 28; dokument koji prezentira u svojoj knjizi Anita Mažibradić preuzela je iz prvog toma „Kotorskih spomenika“ Antuna Mayera, što ona precizno i navodi: A. Mayer I, 54 (37)]. Pitanje porijekla i smisla toponima T(h)eodo neuporedivo je lakše riješiti od pitanja porijekla i smisla toponima Tivat. Po nama, toponim T(h)eodo vodi porijeklo od složenice-imena iz grčkog jezika Θεός-δοτος „božji dar“. Leksem Θεός  inače je bio veoma frekventan u složenicama (Robert Beekes, Lucien van Beek, „Etymological Dictionary of Greek“, Brill, Leiden, Boston 2010., str. 541). Možemo pretpostaviti da je T(h)eodo  zapravo hipokoristik od imena Θεόςδοτος (pri čemu je- u svrhu uprošćavanja suglasničke grupe ςδ  s ispred d otpalo), hipokoristik koji je, na teritoriji nekadašnje tivatske oblasti, postao mikrotoponim i funkcionisao u tom svojstvu.

Rezimirajući, možemo reći sljedeće: Tivat i T(h)eodo  bila su dva potpuno različita mikrotoponima na teritoriji onoga što se nekad smatralo tivatskom oblašću. Iz glasovnog sklopa T(h)eodo ne može se derivirati glasovni oblik Tivat, niti obrnuto. Kad je u pitanju nastanak toponima Tivat, pokušali smo dokazati da današnje Tivat  vodi porijeklo od (staro)grčkog τίφώδης „močvara“. Denotat tog leksema podudara se sa zemljopisnom konfiguracijom pojedinih djelova današnje tivatske opštine, a prije dva milenija ta podudarnost svakako je bila i izraženija. Što se tiče formalne strane- i pored nekih ozbiljnih manjkavosti, kao što je supstitucija f sa v– teorija o nastanku Tivat od τίφώδης  ipak nesumnjivo ima mnogo više prednosti nego manâ; to se ogleda u relativno lakoj i pouzdanoj dokazivosti transformacije gotovo svih ostalih fonetskih segmenatâ leksema τίφώδης  u Tivat (sem, kako smo rekli, zamjene f sa v). Mikrotoponim T(h)eodo  nastao je, pak, od grčke složenice-imena Θεό(ς)δοτος „božji dar“. T(h)eodo je, zapravo, hipokoristik od ovog složenog imena koje je postalo naziv za jedan dio nekadašnje tivatske teritorije. U nekom trenutku povijesti- koji najvjerovatnije nikad nećemo uspjeti sasvim precizno fiksirati- nekadašnji mikrotoponim Tivat  prerastao je u naziv za administrativnu jedinicu koja obuhvata teritorij današnje tivatske opštine. Mikrotoponim T(h)eodo, sa druge strane, vremenom je iščezao iz jezične upotrebe i ostao samo u arhivima kao svjedočanstvo nekadašnjeg tivatskog mikrotoponimskog inventara; na ovaj način bi se, u najkraćem, mogla opisati reparticija toponima Tivat  i T(h)eodo.

Teorijom o postanku toponima Tivat  koju predlažem u ovom članku ruši se, konačno, i jedan mit koji je dugo živio: mit o postanku toponima Tivat  od imena ilirske kraljice Teute. Posmatrano sa tog aspekta, ovaj članak može se posmatrati i kao svojevrsna afirmacija naučnog rada jednog sjajnog i pasioniranog proučavaoca bokeljske povijesti. U pitanju je don Ivo Stjepčević, koji je ispravno smatrao da porijeklo naziva za Tivat treba tražiti u predslavenskom periodu, a za izvođenje toponima Tivat  od ličnog imena Teuta  kazao je sljedeće:“Dovađanje naziva (Tivat, dodatak je moj, M.A.) u vezu sa kraljicom Teutom izgleda plod fantazije“ (Ivo Stjepčević, „Arhivska istraživanja Boke Kotorske“, Perast 2003., str. 321). Dakle, mit o porijeklu naziva Tivat  od imena jedne antičke krunisane glave- što je Tivćanima svakako imponiralo- poslije ovog članka odlazi u nostalgičnu prošlost. Istina- pod uslovom da i ovu našu teoriju možemo smatrati istinom (jer sve što se tiče proučavanja daleke prošlosti uvijek je podložno velikoj sumnji i preispitivanju)- neuporedivo je prozaičnija. No, podsjetimo se (još jednom) onog što odavno znamo: i najneprijatnija i najprozaičnija istina korisnija je i bolja i od najblistavije laži.

/Prof.dr Miomir Abović/

LITERATURA:

1.Robert Beekes, Lucien van Beek, „Etymological Dictionary of Greek“, Brill, Leiden, Boston 2010.

1. C.Б. Бернштейн, „Oчерк сравнительной грамматики славянских языков: чередования, именные основы“, Издательство “Наука“, Москва 1974.

3. Zdeslav Dukat, „Gramatika grčkoga jezika“, Školska knjiga, Zagreb 1990.
4. Georg Holzer, „Glasovni razvoj hrvatskoga jezika“, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2011.

1. „Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski“, Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“: izvadak iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb 1988.
2. Henry George Liddel, Robert Scott, „A Greek-English Lexicon“, Clarendon Press, Oxford 1996.
3. Ranko Matasović, „Kratka poredbeno povijesna gramatika latinskoga jezika“, Matica hrvatska, Zagreb 2010.
4. Ranko Matasović, „Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika“, Matica hrvatska, Zagreb 2008.
5. Antun Mayer, „Kotorski spomenici, vol. I“, Jugoslavenska akedemija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1951.
6. Anita Mažibradić, „Tivat kroz stoljeća: mjesto kmetova i gospodara“, Donja Lastva 2015.
7. Petar Skok, „Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, vol. III“, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1973.
8. Ivo Stjepčević, „Arhivska istraživanja Boke Kotorske“, Perast 2003.