I ove je godine u rodnom gradu sv. Leopolda Bogdana Mandića (Herceg-Novi, 12. maja1866. – Padova, 30. jula1942) svečano je proslavljena svetkovina toga sveca. Slavljene su tri mise uz veliko sudjelovanje župljana kao i hodočasnika iz susjednih zemalja: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova te brojnih vjernika s područja Kotorske biskupije.
Središnje misno slavlje u župnoj crkvi Sv. Jeronima u kojoj je sv. Leopold kršten, predslavio je don Mato Karamatić, cavtatski župnik, u zajedništvu sa svećenicima Kotorske biskupije i mnogobrojnim vjernicima.
U propovijedi don Mato ukratko se osvrnuo na život sv. Leopolda i kroz konkretne primjere pokazao kako se Bog proslavio u njegovu životu. Don Mato istaknuo je četiri karakteristike koje odražavaju duhovne kvalitete sv. Leopolda: njegovu odlučnost, prepoznavanje Božjega glasa, karizmu ispovijedanja i stalnu potragu za izgubljenim stadom i radost zbog povratka svakog grešnika. Premda se sv. Leopold žarko želio posvetiti radu na pomirenju Istočne i Zapadne Crkve, “on je iz redovničke poslušnosti radio što mu je bilo dodijeljeno, ali je Božju volju i poziv koji je dobio ostvarivao u ispovjedi i u ispovjedaonici. Sv. Leopold je u sakramentu ispovijedi svakog čovjeka smatrao svojim Istokom, predano i neumorno primajući pokornike sve do svoje smrti u Padovi.” To je bila karizma koju mu je Bog namijenio i kroz koju je proslavio svog vjernog slugu Leopolda kojeg danas štuju po cijelom svijetu.
Župni pjevački zbor sv. Jeronima uveličao je liturgijsko slavlje. Misa je završena zahvalom hercegnovskog župnika don Benjamina Petrovića nakon koje je uslijedila procesija u kojoj su nošene relikvije sv. Leopolda. Nakon mise u župnom dvorištu priređen je tradicionalni domjenak za sve okupljene.
Nekoliko dana prije same proslave svečevom rodnom mjestu hodočastili su hodočasnici koji su autobusom došli iz Verone, proputovavši oko 1000 km. Štovanje sv. Leopolda je odavno nadišlo granice Europe o čemu govore brojne crkve i velika svetišta koja su posvećena njemu u čast, a zaštitnik je i Dubrovačko-neretvanske Županije u Hrvatskoj, dok u nekim gradovima u Hrvatskoj njegovo ime nose i ulice. Sv. Leopold i danas svojim primjerom skromne i potpune predanosti vršenju volje Božje i služenju braći ljudima kroz sakrament sv. Ispovijedi, te radom na duhovnom ekumenizmu, nadahnjuje brojne vjernike, potičući ih na promišljanje o pomirenju s Bogom i ljudima, te o duhovnom jedinstvu svih vjernika.
Nažalost, njegov rodni kraj i danas nije našao prikladan način da rođenje njegova najslavnija sina zadrži u kolektivnom sjećanju: na njegovo svetište u Herceg Novom ne ukazuje nikakva službena putna signalizacija, a u gradu nema nikakvog drugog spomen obilježja, a nakon toliko godina ni spomen ploće na njegovoj rodnoj kući.
Svetac koji je ime Herceg Novog i Boke Kotorske pronio u cijeli svijet, tako u svom rodnom kraju i dalje ostaje skrovit i zanemaren u široj javnosti, nudeći duhovnu okrijepu vjernicima koji tražeći njegov zagovor ne štede ni vremena ni truda kako bi posjetili mjesto koje je svijetu dalo tako značajnog sveca našeg vremena.
Sveti Leopold Mandić, pripadao je redu Kapucina i bio je poznat po zalaganju za jedinstvo krišćana.
Leopold Bogdan Mandić proglašen je svetim 1983 godine a Ivan Pavle II ga je opisao kao svećenika koji je imao tako snažan ekumenski duh da se kao žrtva prikazao Bogu, za uspostavu jedinstva među ljudima i vjernicima različitih konfesija.
Sveti Leopolda rođen je 1886. godine u Herceg – Novom kao Bogdan Mandić. Svete moći se od 1942. godine nalaze u njegovo ime posvećenom hramu – u Padovi – Italija.
