Tokom ove godine obilježava se veliki jubilej – 180 godina postojanja Gradske muzike Kotor.
Zasluga pripada svim članovima Gradske muzike Kotor, od osnivanja do danas. Tokom 180 godina postojanja i rada kroz ovo Društvo je prošao ogroman broj ljudi, koji su svojim radom, zalaganjem, nekada ulaganjima sopstvenih materijalnih sredstava i ogromnim entuzijazmom, doprinijeli da ovaj Orkestar opstane ovoliko godina, da očuva svoju osnovnu matricu, da na pravi način odgovori svom zadatku i da u našem gradu i državi da svoj pečat, a posebno ostavi dubok trag u kulturni život Kotora, Boke i Crne Gore.
Naravno da je sadašnji trenutak, fantastičan jubilej i poseban napor koji je uradila ova generacija, njen dirigent i rukovodstvo, te prijatelji koji su nam pomogli i predložili nas za nagradu – Pomorski muzej Crne Gore u Kotoru, dali poseban doprinos i uložili maksimalnu energiju da dođe do ostvarenja ove ideje i dodjele priznanja.
Zato danas sa ponosom i posebnom radošću uživamo u ovim, za nas svečanim trenucima. To je za sve nas, a posebno za mene, kao jednog od najstarijih članova i predsjednika Društva, najveća satisfakcija i nagrada.
Bili ste član Gradske muzike Kotor kao činelaista, pa klarinetista, zatim ste se istakli kao dugogodišnji dirigent od 1994. do 2011. godine i sada kao Predsjednik Upravnog odbora. Možete li nam približiti društvo iz tih različitih vizura?
Zahvaljujući prof. Nikoli- Nikši Čučiću, dugogodišnjem dirigentu GMK, koji me je kao učenika Muzičke škole 1974. godine angažovao, počeo sam kao činelista i ostaje upečatljiva i trajna uspomena na naprospavanu noć pred prvi nastup sa muzikom, prilikom otvaranja studentskog doma “Spasić- Mašera” u Kotoru.
U orkestar sam ušao u momentu smjene generacija, kada je ogroman broj starih muzičara morao zbog godina i bolesti napustiti orekstar. Za mene su to bili dani ushićenja, radosti, jer sam ostvario svoju želju iz ranog djetinstva, da budem član orkestra koji me je često budio svojim “budnicama”, prolazeći ulicama starog grada i fascinirao izvrsnim koncertima u kojima je na repertoaru dominirao klasičan reperoar.
Bila je to Muzika generacije Tripa Tomasa, Anta Matkovića,Tripa Đuraševića, Joza Babića,Nika Miloševića, Tripa i Pera Cuce…. i tada mlađih, Berija Kačića, Adama Cuce, Marija Jankovića, Pera Veselinovića… i mnogih drugih, koji su za nas djecu bili dosta stariji te su kod nas izazivali strahopoštovanje, posebno, jer su mnogi, iako bez formalnog muzičkog obrazovanja, pretežno zanatlije i radnici, pokazivali izvanredne izvođačke sposobnosti, koje su prosto plijenile.
Tada nijesam mogao shvatiti bol i tugu tih ljudi koje je starost ili bolest natjerala da napuste orkestar, a sa današnje distance mogu da razumijem sva njihova osjećanja. Bilo je tu muzičara koji su po 60-70 godina bili članovi muzike i rastanak je bio bolan.
Dugogodišnjim radom, sazrijevanjem i “učvršćivanjem pozicije” te savladavanjem partitura i nizanjem godina, mijenja se i odnos prema orkestru, posebno kada ispred sebe imate dirigenta prof. Čučića, od kojeg intenzivno učite i stičete svakodnevna nova iskustva. Taj rad u vrijeme osamdesetih godina bila je izvrsna škola i iskustvo, a u isto vrijeme pokušaj da se riješi veliki problem smještaja, nakon zemljotresa 1979. godine i gubitka svoje prostorije u Centru za kulturu, “seljakanja” notne arhive, instrumenata i borbe za opstanak, a isto tako, koncerata za pamćenje, gostovanja i neponovljivih druženja. Tada sam bio spreman i sposoban pomoći i uključiti se aktivno u rad Društva.
Dirigovanje orkestrom je nastalo sasvim slučajno. Zbog nedostatka dirigenta, a da ne bi gubili jednu probu, gdje smo se okupili, predložio sam da malo sviramo i da barem nešto uradimo. Potpuri iz opere Trubadur i teška partitura za mene su bili posebno nadahnuće i izazov. Znao sam je napamet uzeo dirigentski štap, a nakon probe od muzičara dobio zahtjev da se vidimo za dva dana i da opet ja vodim probu….i tako je to počelo… skoro 19 godina. Tada sam već pripadao srednjoj genereciji članova iako sam od svih “starijih” članova doživio uvažavanje i poštovanje.
U to doba, 2001. godine dobijam nagradu garad Kotora, “21. novembar” za doprinos kulturi.
Zbog porodične situacije sam krajem 2011. godine bio primoran da prekinem rad, ali ono što smo ostvarili i uradili za prethodni period u kojem sam bio dirigent, te odlični odnosi sa muzičarima i novim dirigentima, posebno njihovo poštovanje i vrednovanje mog ukupnog dopinosa Muzici, kandidovalo me je da prije tri godine, u maju 2019. budem izabran za predsjenika UO. Danas je Muzika potpuno drugačije profilisana, gdje dominiraju mlađe generacije, svira se drugačiji – moderniji repertoar, sve je ležernije i opuštenije.
Koji su najveći izazovi u skladu sa svakom od ovih pozicija?
Kao instrumentalista imate obavezu redovno dolaziti na probe i nastupe, biti uredan i disciplinovan i u potpunosti savladati partituru. Ona ne smije biti nepoznanica, trebalo bi je znati napamet. Takođe morate raditi za Orkestar – ne za sebe.
Kao dirigent imate odgovornost izbora repertoara, uvježbanosti orkestra i obavezu da stvorite takav sklad među različitim ljudima da zvuče kao jedan. Ogromna odgovornost i veliki napor.
Kao predsjednik Muzike morate stvoriti uslove, a posebno atmosferu da se individualci usklade sa dirigentom i da orkestar zvuči onako kako je poželjno. Tu mislim i na sve tehničke probleme, a najviše u stvaranju ugodne atmosfere i dobrih međuljudskih odnosa, jer orkestar zahtijeva da se muzičari međusobno poštuju, uvažavaju i da imaju pristojnu komunikaciju. To se osjeti i u svirci. Sviranje u orkestru je isključivo timski rad u kojem svaki pojedinac mora da misli na svog kolegu i da se u zvuku osjeća jednistvo. Ne može ga biti, ako su muzičari nezadovoljni ili ih tište neki problemi.
Kakav je to duh, odnosno atmosfera Gradske muzike Kotor koji su učinili da društvo postoji skoro dva vijeka?
Već sam napomenuo da je timski rad i zajednička želja za dobrom svirkom, kao i dobri međuljudski odnosi ključ svakog orkestra, bio on amaterski ili profesionalni. Njegovanje dobrih odnosa, stvaranje ugodne atmosfere, lijepa druženja, putovanja, kvalitetan i popularan repertoar, dobar dirigenti i uspješni nastupi su temelj i osnov orkestra. Naravno da je prije 180 godina jedan od glavnih motiva formiranja i trajanja orkestra bilo i zadovoljenje potreba ljudi da se bave muzikom, da vrijeme oskudnih uslova obrazovanja muzičara, nedostatka drugih izvora zabave koje danas imamo u izobilju, upotrijebe na koristan način i da ujedno zadovolje svoje potrebe za druženjem i muziciranjem.
I onda i danas je u pitanju lični interes svakog od nas, da zadovolji svoje potrebe da u jednom kvalitetnom okruženju uživa u onome što voli – muzici.
Da li mislite da je i današnje vrijeme izazovno i da li će se Gradska muzika Kotor uspjeti prilagoditi i ostati atraktivna?
Od formiranja muzike do danas bila su neka burna i izazovna vremena. Treba se sjetiti geopolitičkih turbulencija, dva svjetska i ostalih ratova, ekonomskih kriza, nedostatka obrazovnih institucija za muzičare…. Gradska muzika je tokom svog postojanja dokazala i pokazala da se uspješno odupire svim izazovima, da odolijeva mnogim “udarima” i da uspijeva da se izbori sa svakim problemu koji se postavi.
Rješenja uvijek ima, samo treba biti sposoban i imati želju da se ono pronađe. Ako nešto iskreno volite, nekada odgovore dobijate i bez pitanja. Valjda nagrada za iskrenost i čistu ljubav.
Ono što me čini ponosnim, barem od kada sam učestvovao u kreiranju i donošenju odluka, da smo u orkestru koji je sastavljen od ljudi različitih obrazovanja, uzrasta, interesovanja, političkih, vjerskih i nacionalnih opredjeljenja, uvijek insistirali i uspijevali da među članovima održimo kvalitetne odnose i neophodno poštovanje, da muziku doživljavaju kao svoj dom sa otvorenim vratima za sve ljude dobrih namjera, željnih zajedničkog rada i druženja i neiscrpne ljubavi prema muzici.
Kako zamišljate Gradsku muziku za 20, ili čak za 50 godina?
Gradsku muziku zamišljam kao još bolji i kvalitetniji moderan orkestar, koji će u sljedećem periodu obogatiti svoj repertoar novim modernim aranžmanima i kompozicijama, okupiti još veći broj muzičara, nabaviti nove instrumente, partiture… i u svom maniru okupljati građane Kotora i mnogobrojne goste na svojim nastupima. Zamišljam da će orkestar biti mnogo bolji i profesionalniji, nego što je danas, jer će obrazovanjem i školovanjem naše djece biti dovoljno “sirovine” da se stvori dobar tim i dobije odličan orkestar. Naravno da će za to biti potrebni različiti uslovi, od volje ljudi da se uključe u rad, do namjere grada i države da ih u tome podrže.
Nadam se da ću ja u maju 2042. proslaviti svoj osamdeseti rođendan, a 20. maja te godine zajedno sa dragim kolegama slaviti 200 godina Gradske muzike Kotor.
Nadam se da će nam za taj jubilej biti dodijeljena prizanja sa kojim ćemo se ponositi kao sa ovim dosadašnjim, a da će Muzika i dalje živjeti svoj život institucije kojom će se dičiti pokoljenja.
/ Sara Piletić /
