Kao 21. knjiga u ediciji „Bokeljologija“ s logom hercegnovske Knjižare So, pojavila se nova zbirka priča Nikole Malovića – „Za čitanje na plaži“. Zbirka donosi 16 mahom ljubavnih priča objavljenih u ženskim magazinima „Tina“, „Ona“, u književnoj periodici ali, kuriozitetno, i u političkom sedmičniku „Nedeljnik“. Dva su noviteta koja donosi nova Malovićeva proza: prvi put imamo žanrovsku odrednicu u naslovu i umetničke fotografije koje prate svih 16 priča. Razgovaramo s čovekom koji je prepoznat po trima poslovnim identitetima: nagrađivani je srpski pisac, knjižar je i izdavač naslova sa morskom, pomorskom i bokokotorskom tematikom.
Na petoj stranici vaše nove knjige piše: Turistima, u zahvalnost. Zašto ste baš turistima posvetili novo delo?
Neko konačno mora da se zahvali turistima koji svake godine spasavaju Primorje. Sve što je ekonomski valjalo, rastrgle su tranzicione hijene u sprezi sa političarima koji po defoltu parazitiraju na tijelu naroda vjerujućeg u demokratiju. S druge strane, turist je fenomen koji će se na pjeni od mora pojaviti i zemljotresne 1979, i ratne 1999, i 2020. – godine od korone. Kontinentalna žeđ za morem je za svako poštovanje. I ja toj žeđi kad i vjernosti skidam kapu.
Hercegnovska Knjižara So dobila je minulih dana turistički putokaz u centru grada kao verovatno jedina klasična knjižara u Srbiji i Crnoj Gori kojoj je grad postavio dvojezični natpis. Kako objašnjavate ovu atipičnost?
Knjižara So po dozvoli nasljednika Jova Sekulovića (1879-1950) baštini tradiciju 124 godine starog hercegnovskog knjižarstva. Došlo je vrijeme da se iz centra grada vidi kojim pravcem do Knjižare So. Nije to bez razloga, jer nikad u istoriji nije na obali postojala knjižara sa većim brojem knjiga o moru, pomorstvu ili Boki Kotorskoj.
Kao urednik edicije „Bokeljologija“ vi, dakako, niste mogli da budete urednik sam sebi u knjizi „Za čitanje na plaži“. Kako ste rešili problem urednika?
Pozvao sam harizmatičnu Branislavu Mićić, nekadašnju urednicu brojnih ženskih čaospisa uključujući i one u kojima su objavljivane moje priče, da mi bude urednica. Hvala joj, izemđu ostalog, i na ovih pet rečenica iz recenzije: „Sve storije su vruće kao da ih Malović piše leti u podne. Penušaju se i prskaju preko ivice knjige od bokeške strasti i humora. Prstohvat tragedije, kojim pisac katkad začini svoje storije, pada mi kao so na ranu. Ali i to je život. Turisti bi trebalo da znaju da tuga ne stanuje samo na kopnu a sreća samo na moru.“
U neobičnom Sadržaju vidimo da ispod svake od 16 storija stoji tumačenje mikro-žanra? Zašto je urednica posegla za ovim rešenjem?
Mislim da je dobro rješenje da čitalac vidi koja je to priča sa srećnim krajem, koja je to priča sa tužnim krajem, a koja je pak šaljiva. Ovo su storije pune Mediterana, savršene za čitanje s pogledom na more.
Otkud motiv slikara Voja Stanića na naslovnoj strani?
Ništa nije bilo logičnije nego da s dozvolom velikog slikara u osnovi naslovne strane bude motiv sa platna „Plaža“ iz 1975.
/Gligo Bjelica/
