Ovog decembra nas je napustio dugogodišnji profesor istorije u Kotorskoj gimnaziji, naš dragi kolega i prijatelj, Vaso Kašćelan.
Svjesni da se u papir nikada ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce, unaprijed znamo, da će i ovi redovi biti samo blijedi odraz našeg velikog poštovanja i podsjećanja na čovjeka koji je četiri decenije dočekivao i ispraćao generacije učenika, njegovao stečena prijateljstva i bio velika podrška onima koji upisuju prve ocjene. Pri pomenu njegovog imena, u srcima svih nekadašnjih kotorskih gimnazijalaca, bivših i sadašnjih profesora, ostalo je sačuvano mnogo više – lik nesvakidašnjeg Profesora, nadahnutog predavača, duhovitog sagovornika koji plijeni svojom prirodnošću i originalnošću.
Stariji pamte, mladi prepričavaju njima ispričane anegdote nastale na časovima na kojima su se nizale legende, mitovi, rađala i nestajala carstva, ukrštali ozbiljnost predavača i mnogo smijeha. I sve je moglo da stane u nezaboravnih četrdeset i pet minuta.
Prof. Vaso je pripadao onim profesorima koji su postali sinonim za Kotorsku gimnaziju, drugo ime za pedagoga, prosvjetnog radnika. Rijedak spoj profesionalizma i ozbiljnosti, emotivnosti i ljudskosti.U jednom čovjeku bilo je sve ono što treba da krasi onoga ko je odlučio da svoj radni vijek provede noseći dnevnik. Vrijeme je pokazalo da su njegovi učenici, možda i zaboravili poneku lekciju, ali onu najvažniju, životnu, nijesu – dosegli su svoje ciljeve, predani poslu kojim se bave, postali prepoznati i cijenjeni.
Na časovima zagledan u daleku i bližu prošlost, predavao je istoriju kao civilizacijski predmet koji i te kako utiče na moralni i intelektualni razvoj svakog mladog bića, uspijevajući da sve što je prošlo ne bude strano i daleko.
Odgovoran prema poslu, kao da je slutio gužve koje nas čekaju, već tada se uzdao jedino u svoj sigurni, dugi korak i uvijek prvi stizao na posao. Iznad svih građevina stavljao je lijepu ljudsku riječ, pa su nam dugo nakon njegovog odlaska u penziju nedostajale jutarnje priče, šale na njegov i naš račun, smijeh koji prekida školsko zvono.
Sin čuvenog kapetana Nika, učesnika bitke na Bregalnici 1913. godine, rodio se i odrastao u njeguškom selu Mirac. Svakodnevno pješačeći, završio je Kotorsku gimnaziju i svoje školovanje uspješno nastavio na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Mijenjao je sredine, ali ne i sebe u smislu ljudskosti. Podučavajući svoje đake istoriji, potvrđivao je svoju i snažio njihovu ljubav prema istini, razlikovanju dobra i zla.
Svi koji su imali privilegiju da ga upoznaju kao učenici ili kolege, danas okupljeni na jednom mjestu, mogli bi potvrditi da o prof. Vasu uvijek ,, priča teče dalje i pričanju kraja nema”. I tom pričom, ona tuga zbog ukradene prilike da nam ponovo čvrsto stegne ruku, morala bi biti zamijenjena osmijehom pri citiranju njegovih riječi. Ta vedrina kojom nas je nesebično darivao i duhovno bogatstvo koje smo iz tih zajedničkih dana iznijeli, dovoljni su da se nadmudri prolaznost.
Mnogo je puta rečeno da smrt nije zaborav, već samo nestanak, ono što svakom životu daje posvetu, zato će nam se sigurno još mnogo puta učiniti da čujemo odjek poznatih koraka u školskom holu, zbornici, na trećem spratu… Ili na rivi, ispod umornih palmi, gdje, s rukama na leđima,u društvu starih prijatelja pozdravlja prvi sumrak.
Počivaj u miru, dragi naš Profesore.
