Nenasilna komunikacija -temelj humanog društva
Kakva će biti budućnost Kuće slobodne misli u Kavču, to ne znamo, ali smo nakane, kad smo i danas ovdje došle, da idemo dalje, poručila je Ervina Dabižinović u ime organizatorki iz Centra za žensko i mirovno obrazovanje „Anima“ Kotor, pozdravljajući učesnice radionice „Nenasilje“, održane povodom obilježavanja 15 godina od osnivanja pomenute Kuće u Kavču. Aktivistkinje-članice različitih civilnih organizacija iz Nikšića, Podgorice, Bijelog Polja, Bara, Herceg Novoga prethodno su na Trgu od oružja učestvovale u performansu pod nazivom “Što ćemo sada!“, kojim su poručile da u današnje doba kada je sve postalo potrošna roba, u Crnoj Gori jedino „Pobuna nije potrošena”.
Uopšteno, pojam „Kuće slobodne misli“ za učesnice radionice, kako su same izjavile, znači „mjesto gdje salobodoumni čovjek može da iskaže svoje mišljenje i da razmjeni znanja i iskustva sa drugim ljudima“, „da se slobodno izrazimo, a da nam niko ne zamjeri, nego nas sasluša i da oko toga raspravljamo, sloboda misli-sloboda govora“, “mjesto propitivanja samoga sebe da li si kreativan, da li si dovoljno slobodan i da li uskraćuješ slobodu nekome“, „prostor u kome nema govora mržnje koji je sveprisutan i previše slobodan“. Kuća slobodne misli asocijacija je za „univerzalno sredstvo samospoznaje, spoznaje sopstvene svrhe, da slobodno mislim, da se izrazim, da budem to što jesam“, a dugoročni san osnivačica je da cijela Crna Gora u bliskoj budućnosti bude „Kuća slobodne misli“.
Ljupka Kovačević je održala radionicu o nenasilnoj komunikaciji, te potsjetila na principe Maršala Rozemberga, na čijim temeljima je „Anima“, uz finansijsku podršku UNICEF-a prije više godina sprovela program „Čuvari osmjeha“ sa izbjeglicama, školarcima, predškolcima. Kroz 20 radionica edukovani su nastavnici, a oni su „nenasilnu komunikaciju“ sprovodili u radu sa djecom.
I same aktivistkinje „Anime“ su u svim programima-radionicama koje su radile, nastojale da primjene elemente nenasilne komunikacije i da to bude prepoznatljivo, makar u ovom insistiranju na razgovoru u krugu, bez čega nema učenja, ravnopravnosti i nenasilne komunikacije u zajednicama.
-Sve ono što mi radimo svakodnevno, u stvari je nasilna komunikacija, a to je da procjenjujemo, dijagnostikujemo, govorimo o drugima, opisujemo, naređujemo, ucjenjujemo, zaplašujemo, da izazivamo kod ljudi osjećanja krivice i stida- znači stalna manipulacija koja izaziva (uslovno rečeno) negativna osjećanja, a ne tu pozitivnu, osposobljavajuću procjenu. Rozemberg smatra da se te vještine komunikacije mogu naučiti, da nas one osposobljavaju da „nenasilno razmjenjujemo vlastita bogatstva i rješavamo razlike“: „Osposobljavajuće procjene su ove, koje pružaju ljudima priliku da jedni druge njeguju, prosvećuju i štite, jezgo su komunikacije koja je neophodna za nenasilnu razmjenu odnosa“.
Kad komuniciramo, poruka koja kod drugoga izaziva dobru namjeru da učestvuje i da uradi ono što želimo je da kažemo šta opažamo, što vidimo, što osjećamo povodom toga što vidimo, da kažemo što cijenimo (zašto nam je to važno) i da kažemo što molimo, poručuje Kovačević i dodaje da je otpor kod ljudi veći što su kazne veće.
Kuća u selu Kavač iz 1810. godine, koju je Ljupka Kovačević naslijedila od svojih babe i đeda, preuređena je i otvorena na međunarodni Dan ženskih akcija za mir i razoružanje, 2008. godine, po ideji arhitektica Tatjane Rajić, Aleksandre Kapetanović i Biljane Gligorić iz Centra za održivi prostorni razvoj „Expeditio“ , u saradnji sa aktivistkinjama Centra za mirovno i žensko obrazovanje „Anima“. Opremu je obezbijedila švedska organizacija „The Kvinna till Kvinna Foundation“ koja godinama finansira alternativni program Ženskih studija u Crnoj Gori, a želja osnivačica je da se kuća i prostor oko nje koriste za odmor i razvoj kritičke svijesti. Namijenjena je psihološkoj podršci i osnaživanju ljudi kroz kreativne aktivnosti koje imaju veze sa lokalnom društvenom zajednicom, sa građanima/kama Crne Gore, koji (koje) žele da se razvijaju kroz politike mira i rodne ravnopravnosti. Otvorena je za razne donatore, zainteresovane za mogućnosti koje ovaj prostor nudi, za sve žene koje žele da se uključe u rad „Anime“ kroz realizaciju novih projekata.
Nema promjena bez uznemiravanja
-U periodu poslije ratova, kad kao društveno promišljajuće i društveno angažovane osobe doživite rat u nekim zrelim godinama, onda vam se sruši jedan svijet i onda ste u očaju nekoliko godina i taj prostor, ako imate sreće, iskoristite da radite i da učite. Tako je bilo sa nama u „Animi“- nastojale smo da učimo da bismo više mogle da djelujemo društveno na jedan drugačiji način, a ne samo u svojoj profesiji.
Godina proglašenja nezavisnosti Crne Gore, 2006, veoma je važna za nas. Od 1998. do 2006. godine je bio razvijen i „Animin“ „Ženski program“. Bilo je to vrijeme optimizma da smo mi mala, nezavisna država, da mi, ako neke stvari odradimo na vrijeme i pošto nas ima nekolicina, možemo da napravimo jak uticaj na institucije i na državu, da što prije uskočimo u „demokratski svijet“ i u nekakvo normalno življenje. Vjerovale smo da Crna Gora ima jako puno resursa, prirodnih i ljudskih i da je to pravi momenat za pravo djelovanje, posebno za rad u „Animi“. Do 2008. godine je bilo vrlo jasno da su ti koji su vjerovali u to i htjeli da svoj život posvete angažmanu za razvoj demokratskog društva, da su iznevjereni, prevareni. Onda, poslije toga se više ne date, onda žele da vas unište, kako ne bi bilo nikoga ko ih uznemirava.
Sve dok nema uznemiravanja – nema nikakvih promjena. Oni koji uznemiravaju, oni su vjesnici promjena – ne ni većina, ni masa, ni poilitičke partije, ni nevladine organizacije, nego- ti koji uznemiravaju. Meni se činilo, sad kada gledam, kada smo osnivale Kuću slobodne misli u tom zanosu 2008. godine, da smo mislile da će 2023. godine Crna Gora biti „Kuća slobodne misli“, a to znači naš san, poručila je Kovačević.
/M.D.P./
