Akademski vajar Goran Vukčević, tkalac snova i čarobnih svjetova, stvara unikatna remek-djela koja ne samo da odišu ljepotom, već i dubokom radosti življenja. Njegove ruke oblikuju glinu kao što pjesnici oblikuju riječi, stvarajući simfoniju boja i tekstura koje oslikavaju živopisnost Mediterana ali i duh umjetnosti koja povezuje. ”Boka i Herceg Novi su mi stalna inspiracija: kamen, more , sunce …tu imam sve što mi je potrebno”.
Ovaj umjetnik bogatog opusa ne izlaže često svoja djela. Nakon višegodišnje pauze publika je lani prvo vidjela njegova djela u hercegnovskoj galeriji Josip Bepo Benković, a potomu u Kuslevovoj kući u Podgorici. “Imam sreću da ne zavisim od prodaje i mogu da radim neopterećen izložbama i prezentacijama. Kada neko želi moj rade dodje u atelje i naravno da može da ga dobije”, objašnjava Vukčević.
Za prijatelje i njemu drage ljude vrata kuće i ateljea Gorana Vukčevića uvijek su otvorena. Atmosfera odiše kreativnošću, toplinom i dobrodošlicom. Njegov atelje nije samo radni prostor, već i prostor gdje se umjetnost stapa sa svakodnevnim životom. Ono što čini ovaj atelje posebnim jest otvorenost umjetnika prema prijateljima i posjetiteljima. Uz umjetničku inspiraciju, atelje Vukčevića postaje i mjesto druženja, dijaloga i razmjene ideja.
Prostor je ispunjen keramičkim figurama, skulpturama, slikama, mozaicima i stotinama minijaturnih predmeta, stvarajući raznoliku i bogatu umjetničku paletu. Različite teksture, boje i oblici stvaraju dinamičnu atmosferu, a posjetitelji se mogu izgubiti u svijetu kreativnosti koji se širi na svakom koraku. Vukčevićev umjetnički izraz odražava se kroz različite medije, stvarajući eklektičan i jedinstven prostor koji potiče maštovitost i introspekciju.
“Nježnost svakodnevice ono je na što nas Goran kroz svoje radove podsjeća. Umjetnik teži jednostavnosti življenja, malim zadovoljstvima, apsolutnom larpurlartizmu koji je na savremenoj umjetničkoj sceni gotovo zaboravljen. Postoji uvjerenje da je svaka umjetnost ogledalo samog autora, njegova svojevrsna terapija, bijeg od realnog svijeta. Ako je tako, onda definitivno možemo zaključiti da je Goran Vukčević umjetnik svjetlosti, emiter pozitivne energije kojima njegova djela zrače. Goranovi radovi se mogu okarakterisati još i kao „kućni“. Bez ikakvog banalizovanja njegove umjetnosti, figurice i drugi keramički predmeti i jesu na neki način namijenjeni intimnom prostoru. Mjestu gdje smo kao pojedinci slobodni, sigurni i u svom prirodnom habitat” konstatuje istoričarka umjetnosti Iva Vukotić.
Velike, šarene lampe dodatno obogaćuju prostor, stvarajući posebnu atmosferu svjetla koja ističe ljepotu i detalje umjetničkih djela. Svjetlost se igra s teksturama keramike, stvarajući sjene koje dodaju dodatnu dimenziju prostoru.
“Ovo što radim su abažuri od papira, vrlo zahtjevna tehnika , ali savladao sam je i uživam u radu.To su salvete, papiri , drvofiks, sve to nabavljam na raznim mjestima, nešto kod nas , nešto u inostranstvu…ima sličnosti sa glinom od koje pravim postolja i onda je to jedna celina”.
Goran Vukčević je umjetnik koji se ističe svojom strašću prema istraživanju i eksperimentiranju s različitim materijalima. Keramika, koja je ključni element u njegovom radu, često je podvrgnuta različitim tehnikama obrade kako bi se postigle jedinstvene teksture, oblici i boje. Osim keramike, Vukčević istražuje i koristi druge materijale poput drveta, papira ili čak recikliranih materijala kako bi stvorio raznolika umjetnička djela.
Na kraju, Goran Vukčević nije samo vajar i keramičar; on je sanjar čije ruke oblikuju priče od gline, čije oči pronalaze ljepotu u svakodnevnim stvarima, a čije srce kuca u ritmu umjetničke strasti. Kroz vrata ateljea ulazi se u svijet čuda, gdje s stvarnost i maštarije plešu zajedno pod svjetlom šarenih lampi.
Vajarstvo skoro slučajan izbor
“Poslije završene gimnazije otišao sam u Beograd, ne posve siguran koji smjer ću upisati na Likovnoj akademiji.Kada sam naišao na izložbu studenata vajarstva, oduševili su me radovi i odlučio sam da ću to studirati. Moj otac , Spasoje Vukčević , inače profesor likovne umjetnosti u Podgorici, nije vjerovao da ću uspjeti. Ali stiglo je obvještenje da sam položio prijemni ispit i da sam primljen “, prisjeća se Goran.
Nakon akademije odlazi u Kanadu i u Torontu ima prvu samostalnu izložbu .” To je bilo sjajno , prodao 85 odsto radova, nijesam mogao da vjerujem kada su galeristi došli sat vremena prije otvaranja i samo sam video kako lijepe crvene etikete…pitao sam šta je to , prijatelji koji su mi pomogli oko izložbe objasnili su mi kako tamo stvari funkcionišu. Od tada praktično nijesam stao , to mi je stvarno dalo krila”, priča Goran Vukčević.
Nakon decenijskog boravka u Kanadi, skrasio se u Herceg Novom.
/S.Kosić/
