Dok se još bijele vrhovi Lovćena i Orjena, a plodovi zrelog limuna i narandži dozrijevaju u ušuškanim dvorištima u Boki Kotorskoj, ovih dana krajem januara, grmovi raznobojnih kamelija prepuni pupoljaka i tek otvorenih cvjetova obradovali su ljubitelje egzotičnog cvijeća. U Tivatskom zalivu, duž hercegnovske rivijere, gdje je toplije, kamelije su stasale ranije, a ove u Kotoru, Prčanju, Stolivu, gdje je klima veoma vlažna i ima manje sunca, tek otvaraju svoje nježne latice, pozdravljajući rijetke zrake sunca.
Doduše, period cvata je danas u velikoj mjeri pomjeren usljed klimatskih promjena, kada u mediteranskoj Boki i nema prave zime, te se cvjetovi otvaraju s prvim otopljavanjem, koje je, evo, došlo u januaru.
Vrijeme otvaranja pupoljaka kamelije zavisi i od vrste – da li je to bijela, crvena, šatirana kamelija, da li je jednorednih latica ili duplih cvasti, da li je primljena iz reznice ili iz sjemena, je li hibridna ili “prirodna”… To zavisi i od mjesta na kome su posađene – jesu li u zavjetrini, zaštićene od bure ili su na vjetrometini (što kamelija ne voli), da li su ljeti poluskrivene u hladovini, gdje im listove ne prže vreli zraci sunca. Obično crvene kamelije prve procvjetaju, a bijele i “šatirane” kasnije.
Kako se čini, veliki faktor u rastu i cvjetanju jeste i ljubav koju kameliji pruža domaćica/domaćin. Iskusne uzgajivačice iz Stoliva kažu da je ta ljubav, izražena kroz pažnju – prihranjivanje humusom sa Vrmca, redovno zalivanje i tuširanje listova uz jutarnji “razgovor” sa kamelijom, od presudnog značaja. Imajući u vidu koliko je zahtjevan postupak njenog ukorjenjivanja i “primanja”, ova ljubav se mora uzeti kao ozbiljan faktor u uzgoju kamelije.
Dokaz za to je i ljubav sa kojom su pomorski kapetani iz Stoliva jedrenjacima krajem XVIII i početkom XIX vijeka donijeli prve sadnice kamelije iz Japana, a kasnije i iz Trsta. Priča se i da je među prvim mladicama bila i ona iznikla iz grančice cvijeta kamelije, ostavljenog na oltaru crkve, nakon što ju je brižna Stolivljanka usadila u humus donešen iz kestenove šume. Danas je poznato da kamelija voli hladovita, vlažna mjesta, da uspijeva u kisjelom zemljištu, kakvo je ono ispod kostanja i lovora, kao i da ne voli direktno sunce i vjetar. Imajući to u vidu, žene u Stolivu, koje baštine tradiciju uzgoja, razvile su posebe tehnike rasađivanja kamelija i te svoje “tajne” danas prenose na svoje ćerke, snahe, unuke…
Kamelije su kroz istoriju (i umjetnost) bile simbol ljepote, elegancije i ljubavi. Njihovi cvjetovi, iako nemaju miris, stvaraju nevjerovatan vizuelni utisak, a njihova prisutnost u vrtovima i parkovima Bokokotorskog zaliva pridonosi jedinstvenoj atmosferi koja privlači mnoge posjetioce, kako domaće, tako i one iz inostranstva.
Znaju to i članovi/članice Udruženja “Kamelija” iz Stoliva, te evo decenijama svakog proljeća Feštom posvećenom kameliji obraduju ljubitelje ovog egzotičnog cvijeta i ljepote prirode uopšte. Najavljuju Dane kamelija za početak aprila.
/M.D.P./
