Ponavljanje je majka znanja: nepismenom odlukom Savjeta RTCG ugašeno je dopisništvo Javnog medijskog servisa u Herceg Novom. Osim pojedinaca i pojedinki iz struke, medijski pismenih i osvješćenih građana i građanki, niko se nije mnogo osvrnuo na ovu činjenicu. Naprotiv, ova nepismena odluka naišla je na ćutanje hercegnovske lokalne vlasti, ćutanje političara i političarki kojima je zapalo da, privremeno, osmišljavaju javne politike u Herceg Novom. Tišina apartičika – i pravi trenutak da se zapitamo: zašto?
Sličan se sličnom raduje – kao odgovor na prethodno pitanje ili kao još jedna poslovica koja, simbolički, može da objasni zašto je zatvaranje dopisništva u Herceg Novom idealna situacija za lokalne moćnike. Moćni u bahatosti, egocentričnosti i zastrašivanju, a impotentni u znanju, profesionalnom autoritetu i moralnom integritetu, političari najviše vole one koji ne postavljaju pitanja: vlast ne voli kad novinari pitaju ono što ne želi da odgovori, vlast ne voli kad se novinari sjećaju prošlih obećanja, vlast ne voli kad novinari znaju više od onoga što je na papiru koji podmeću. Dakle, gašenjem hercegnovskog dopisništva i posljedičnim otkazom novinarki Nevenki Macan, vlast je dobila ono što najviše voli: mikrofone i kamere bez pitanja, prenosioce PR informacija i serviranih medijskih sadržaja. “Herceg Novi nikada nije bio zastupljeniji na TVCG”, kao da izgovaraju njihovi aplauzi jedni drugima.
Međutim, šta smo zaista dobili – kao publika Javnog medijskog servisa, kao finansijeri nacionalnog javnog emitera, kao Novljani i Novljanke, odnosno – kao građani i građanke?
Zatvaranje jednog dopisništva nije samo premještaj ili preseljenje. To je presijecanje komunikacije između lokalne zajednice i nacionalne javnosti, to je gašenje jednog važnog izvora informacija izvan Podgorice. To je još jedan korak ka centralizovanom, ispeglanom i medijski sterilnom prostoru u kojem se, na kraju, čuje samo ono što političarima odgovara da se čuje – po mogućnosti u formi saopštenja i marketinške plastike. Zatvaranje dopisništva znači da lokalna zajednica više nema „svoje“ oči i uši u Javnom medijskom servisu, da se lokalni problemi više neće slati iz Novog – već možda iz Tivta, ili iz Podgorice, da će informacije o životu ovog grada dolaziti filtrirane, sa distance, bez nijansi i bez konteksta. Više nema neugodne redakcije na terenu, više nema nezgodnih pitanja o neriješenim komunalnim problemima, buci i prljavštini, o partijskim zapošljavanjima, o zagađenju, neredu, bahatosti i ćutanju koje ovdašnji politički život već godinama praktikuje kao normu ponašanja. Umjesto toga, sad mogu da se obrate „javnosti“ preko mikrofonâ koji sami prenose – bez da ih iko pita „ali zašto?“, „kako?“ i „šta to znači za građane?“.
Još jedna stvar koju političari vole: institucionalni i građanski zaborav. I baš zbog toga da podsjetimo da su gašenje hercegnovskog dopisništva i otkaz Nevenki Macan samo posljednje aktivnosti unutar strategije koja ima cilj da pokori sve medijske slobode i isporuči samo jednu “istinu” – dizajniranu u političkim i partijskim kabinetima. Temelj ovim aktivnostima dalo je osnivanje Televizije Herceg Novi – bez elaborata ili strateškog plana, bez javne rasprave, bez poštovanja procedura i sa velikim protivljenjem struke, zaposlenih i sindikalnih organizacija. Radio Herceg Novi nije bio dovoljno poslušan niti je imao sliku – a egocentricima treba baš to: da se vide, da prošetaju novi sako ili nove cipele, da ih pohvale komšije, da pokažu snimak asfaltiranih 100m puta…
Konačno, nije pitanje samo gdje će raditi novinari iz Herceg Novog. Pitanje je – šta će iz Herceg Novog uopšte biti ispričano? Ako se i dalje bude ćutalo, odgovor će biti jednostavan: ništa. I nikome. Jer bez dopisništva, bez lokalnih novinara sa ugledom, bez profesionalca koji znaju svoj grad – javni servis postaje samo još jedna stanica u lancu centralizovane propagande. U toj tišini – najviše gubi javnost. A to nije pravna, već duboko politička i društvena greška.
Na kraju, želim da vjerujem da je medijska realnost u kojoj se nalazimo posljedica neznanja, odnosno da je ispravan naslov ovog teksta – Esej o neznanju. Ne bih volio da moramo da ga preimenujemo u – Esej o bezobrazluku i korupciji.
PS: Jedna od osnovnih funkcija medija je i – edukativna. Pa zašto da ne pokušamo da edukujemo one koji su na čelu tih medija, a uostalom – i na čelu naših opština i države? Lijepo je čitati. Predlažem da počnete od knjige slovenačke filozofkinje i sociološkinje Renate Salecl Strast prema neznanju (Fraktura, 2022). Jer, ako je “strah od znanja” jedan od uzroka autoritarnih sistema, onda je “strast prema neznanju” – politika.
/Vuk Vuković, univerzitetski profesor i producent/
