Lijepo je kada vodič sa posebnom emocijom povede neku turu, kao što je to bilo u nedjelju, 26. aprila, kada je Mileva Kustudić iz Kotora, članica PK “Vjeverica”, lovćensim stranama vodila grupu ljubitelja prirode iz Boke Kotorske do sela Majstori, u kome je rođena i u kojem je provela djetinjstvo i mladost. Tu ljubav za rodni kraj učesnici/ce ture osjetili su od početka staze – iz sela Čavori, preko Koložunjskih greda, kroz pažnju svakome ponaosob, lagani hod i zastajkivanje na lijepim vidikovcima, a posebno na cilju – u Majstorima, gdje ih je Mileva ugostila u dvorištu ispred kolibe svog rođaka Dušana Kustudića.
Mnogima će u sjećanju ostati to njeno gostoprimstvo kada je goste počastila kafom, koju je lično skuvala na ognjištu pod vedrim nebom, po starom crnogorskom običaju, uz rakiju, priganice, sir i slaninu. Uz osvježenje i okrepu za drvenim stolom, u opuštenoj, veseloj atmosferi, zajedno sa domaćinom, uživali su u pogledu na krševiti ambijent sa suhomeđama, bistijernom i bunarom, ostacima ruševnih kamenih okućnica, u čijem su središtu obnovljena crkva Sv. Trojice i spomenik stradilim mještanima u Drugom svjetskom ratu. Poviše doca, koji se još uvijek obrađuje, nalazi se i jedina sačuvana starinska kuća roda Kustudića.
Jedan od učesnika ture je i Dejan Lazić, koji živi i radi u Torontu, Kanada. On je došao na predlog svoje kume Anete Milutinović iz Tivta, članice PK „Vjeverica“, kod koje je bio u gostima. Ona mu je predložila da ostane još par dana, da kroz turu “Vjeverice” vidi prirodu u zaleđu Boke Kotorske. Bio je, kaže, ranije sa kumovima po Durmitoru, ali ovo je „baš pravo planinarsko druženje“.
-Ovo je druženje vrlo specifično, ne samo zbog odličnog društva, nego mnogo više zbog predivne prirode. Ljudi danas više traže ovakve doživljaje i mjesta, nego što traže taj veliki grad, tako da sve više ljudi ima želju da se vrati u rodni kraj ili da idu tamo gdje je mirnije. Organizacija je odlična, ljudi su mnogo fini, društvo je super. Put je bio dobro markiran, raznovrstan po konfiguraciji tla – malo trave, malo kamena, a vidikovac lijep. Ova pauza kod Duška je mnogo dobra. Cijelo iskustvo je izuzetno lijepo i sigurno bih ponovo došao, kaže Dejan, koji je nakon ture, nastavio putovanje za Beograd, a zatim nazad za Toronto.
Okupljanje planinara/ki je bilo na prevoju Trojica, kod fortece, odakle su se automobilima odvezli preko Mirca ka Čavorima, a odatle markiranom stazom preko Koložunjskih greda i Mliječnih dolova, odakle puca fantastičan pogled na grbaljska sela i Budvansku rivijeru. Tu su prošli i tromeđu opština Cetinje, Budva i Kotor. U skladu sa fizičkom spremnošću, jedna veća grupa je izašla na vrh Mrakovac poviše Majstora, dok je druga, preko vrtača i bregova otišla u selo. Tu im se kasnije pridružila i grupa sa Mrakovca.
– Moje zadovoljstvo je da povedem drage ljude da upoznaju planinu gdje sam rođena i ghdje sam provela djetinjstvo, gdje su moji preci, da im pokažem ljepote Majstora, da vide panorame Boke. Došli smo kod rođaka Duška koji živi u Lapčiće, ovdje ima vikendicu, u kojoj provodi vrijeme, a sačuvao je i staru kuću, kaže Mileva.
Staza je duga 13 kilometara, kategorisana je kao srednja, a uspon je bio preko 550 metara. Tura je trajala oko sedam sati.
Dobri do – Rumija (1594mnv)
Prethodnog vikenda (19. aprila) u organizaciji PK „Vjeverica“ 25 planinara/ki su izašli na vrh planine Rumije iznad Bara. Od Herceg Novog, preko Kotora i Budve, do sela Mikulići, stigli su organizovanim prevozom- kombijem i jednim automobilom, a odatle put okomitog vrha. Turu je vodio Marjan Šantić.
Tanja Samardžić već deset godina planinari sa „Vjevericom“ i prvi put je bila na Rumiji.
-Dugo sam iščekivala ovu turu, bilo mi je jako zanimljivo. Označena je kao „srednja“, nije bila mnogo teška, ali visinska razlika od 600 metara nadmorske visine, koja se prelazi u dva kilometra od parkinga do crkve (kako piše na markaciji) – zvuči lagano, ali ta dva kilometra su po izuzetno strmom terenu. Ta pedenca je sa nekih 900 do 1565 metara do crkvice. Bilo je naporno, ali smo išli polako, vodiči su bili odlični – Marijan Šantić na početku i Mirjana Petrović na začelju. Svako je išao svojim tempom, koliko je ko mogao, odmaralo se i nadomak vrha već se uživalo u pogledu na Skadarsko jezero, Podgoricu, Solanu kod Ulcinja, Bar, Prokletije u pozadini pod snijegom…Predivno…
Crkva Svetog Trojstva je bila zatvorena, te nismo ulazili, ali smo sreli baš dosta ljudi na stazi. Pošto je duvao jak vjetar, ubrzo smo sišli istim putem nazad. Vodič nam je ispričao prelijepu legendu Vladimiru i Kosari, kao i o lijepom multikonfesionalnom običaju iznošenja krsta Svetog Ivana Vladimira u litiji na Trojčindan (blagdan Duhova), koji je gradnjom crkve od 2005. godine prekinut, ispričala je Tanja svoj doživljaj ove ture. za iznosi po kamen na vrh Rumije kao svojevrsni zavjet koji se prenosi s koljena na koljeno
/M.D.P./ Boka News/
