Prilično dramatično zvuči podatak koji je objavila svjetska organizacija za zaštitu prirode World Wide Fund (WWF) kako će svjetska mora i oceani do 2048. godine – a to je sutra! – ostati bez ribe.
Ne znači to, naravno, objašnjava Danijel Kanski, stručni suradnik za ribarstvo u WWF Adria – najdoslovniji ostanak bez ribe, no nastavi li se izlovljavanje dosadašnjim tempom, ribarstvo će biti mala i beznačajna djelatnost jer neće imati dovoljno resursa na kojima bi se temeljilo.
Kakve bi to posljedice imalo govori podatak da riba i proizvodi iz ribarstva osiguravaju prihode za oko 800 milijuna ljudi uključenih u ribolov, proizvodnju ribe i povezane djelatnosti. Također, proizvodi iz ribarstva osiguravaju svakodnevnu potrebu za proteinima za tri milijarde ljudi diljem svijeta i čine 20 posto od ukupnog unosa životinjskih proteina.
Zapanjujući uvoz
Stoga je WWF prošle godine pokrenuo projekt koji će trajati do 2017. godine, nazvan Fish Forward, a prije koji dan u sklopu tog projekta u Zagrebu predstavio “Vodič za proizvode iz ribarstva”.
Projekt Fish Forward vodi Austrija, sufinancira Europska unija, a uključuje 11 zemalja sa sveukupno 300 milijuna stanovnika. Radi se zapravo o informativnoj kampanji golemih razmjera koja promiče održivu budućnost za ljude i ribe. Suština cijele kampanje, kao i predstavljenoga Vodiča, poticanje je kupnje ribe iz održivog ribolova i uzgoja.
Na taj način prirodi bi se dalo priliku da obnovi ugroženi i osiromašeni riblji fond. Nevjerojatno zvuči podatak da mediteranske zemlje-članice Europske unije – Španjolska, Francuska, Hrvatska, Italija, Slovenija i Grčka – uvoze čak 85 posto ribe.
Kanski upozorava kako je situacija možda još i lošija – WWF, naime, upravo izrađuje studiju o uvozu ribe u mediteranske zemlje EU-a, a dosadašnja istraživanja pokazuju da se uvozi se i više od 90 posto ribe. Tome je više razloga; ne samo što je riba u cijelom svijetu sve traženija prehrambena roba – na Mediteranu je zbog prekomjernog izlovljavanja ugroženo oko 93 posto ribljih stokova.
Pritom se radi o moru koje je po svojoj prirodi oligotrofno, ribom dosta siromašno, pa je i proizvodnja hrane iz Mediterana sporija i slabija, što otežava i oporavak ribljeg fonda.
Europska unija uvozi 50 posto proizvoda iz ribarstva, što je čini najvećim kupcem ribe na svijetu. Od toga gotovo 60 posto dolazi iz zemalja u razvoju. Što se Hrvatske tiče, prema podacima Hrvatske gospodarske komore, riba i riblji proizvodi spadaju u proizvode koje najviše izvozimo. Ako gledamo ukupni uzgoj u Hrvatskoj, kaže Kanski, mogla bi biti zadovoljena sva naša potreba za ribom. No polovicu od toga izvozimo – na primjer gotovo svu tunu iz Jadrana izvozimo u Japan – a polovicu uvozimo. Što i odakle?
– U sklopu projekta Fish Forward prošli smo po svim dućanima i ribarnicama: ribe ima iz svih krajeva svijeta. Konzervirane tune nisu jadranske, već dolaze iz tropskih mora. Uvozimo aljašku kolju, dagnje iz Španjolske i Čilea, oslića iz Senegala i Južne Afrike itd.
Kako je situacija na Mediteranu izrazito loša te kako se uvoz velikim dijelom oslanja na ribarstvo zemalja u razvoju koje imaju slabu politiku održivog ribarstva, sve zajedno stvara uvjete koji brzo i ‘uspješno’ osiromašuju mora.
Stoga je potrebno, naglašava Kanski, sveobuhvatno djelovati, kampanjom podignuti svijest o tome da ljudska konzumacija ribe može promijeniti svijet i da svaki potrošač može doprinijeti odgovornijem globalnom gospodarenju za dobrobit ljudi i prirode – ako svjesno i odgovorno kupuje održive proizvode iz ribarstva.
Lako je Austriji…
Kako to postići? Kako znati koja je riba iz održivog uzgoja?
WWF je sudjelovao u stvaranju certifikata MSC (Marine Stewardship Council) i ASC (Aquaculture Stewardship Council) – od kojih se prvi odnosi na održivo ribarstvo, odnosno na onolike količine ulova “divlje ribe” koje osiguravaju obnavljanje ribljeg fonda, a drugi na održivi uzgoj ribe.
– Projekt vodi Austrija, zemlja koja nema mora. Njoj je stoga lako odlučiti u dućanima prodavati samo ribu iz održivih izvora – i takve ribe prodaju 80 posto. Većina trgovačkih lanaca u zapadnoj Europi orijentirala se na prodaju certificirane ribe. MSC certifikat na Mediteranu za sada nema niti jedno ribarstvo, ponajviše zbog lošeg stanja stokova.
Što se tiče ASC certifikata, on je prisutan u zapadnoj Europi i najviše ga ima losos, pastrva, pangasius ili vijetnamski som, tropske kozice, ali za brancina i oradu još ne postoji standard unutar certifikata. WWF trenutno sudjeluje u stvaranju standarda zajedno s nekoliko vodećih uzgajivača na Mediteranu.
Što se ribolova tiče, 90 posto ulova u Hrvatskoj je sitna plava riba. Želimo s tim ribarima po cijelom Mediteranu, i u Hrvatskoj, ići na dobivanje MSC certifikata.
S obzirom, dakle, da spomenuti certifikati u Hrvatsku još uvijek nisu uvedeni, kampanja WWF-a u našoj je zemlji prilagođena i vodi se pod motom “More je prazno”, a kupcima se spomenutim vodičem (www.kojuribukupiti.org) za kupnju sugerira koju ribu kupovati s obzirom na stupanj ugroženosti, ribolovne alate kojima je ulovljena, kao i na njezinu zrelost, iskazanu propisima o minimalnoj dužini, što je, napominje Kanski, osnovna mjera zaštite ribe.
Prijetnja osliću i škampu
– Primjera radi, oslić i škamp iz Jadrana devastirani su – love se toliko mali da se nemaju priliku razmnožiti. Ne samo oni koji love, nago i oni koji kupuju male škampe i osliće, cijenom puno prihvatljivije od većih, izravno ugrožavaju riblji stok. To je ista priča kao s kavijarom – uzimanje riblje ikre onemogućilo je razmnožavanje jesetre, stoga je kavijar, osim onoga iz uzgoja, gotovo nemoguće nabaviti i jako je skup.
Na koncu, projekt Fish Forward nije usmjeren samo na svijest potrošača ribe nego i na predlaganje zakonskih promjena kako bi se podržalo odgovornu praksu u ribarstvu, kao i motiviranje sektora maloprodaje da nabavi i ponudi proizvode iz održivog i odgovornog ribarstva.
www.slobodnadalmacija.hr
