Kao da je jug Hrvatske uklet što se tiče pomorskih nesreća. Ova posljednja u nizu, koja se dogodila na Šipanu, samo je jedna od tri velike pomorske katastrofe, koje su se u posljednjih 30 godina dogodile u dubrovačkom akvatoriju.
Najgora je bila ona 1992. godine, u jeku Domovinskog rata, kada su se u Gruškoj luci sudarili brodovi Aurora i Ilirija u vlasništvu Jadrolinije. Iz tadašnjeg okupiranog Cavtata, Atlasovom “Aurorom” u Dubrovnik je putovalo 96 putnika i članova posade. U sudaru ova dva broda, smrtno je stradalo 10 putnika, od čega troje maloljetne djece. U pomoć unesrećenima priskočili su posada i putnici broda “Ilirija”, pripadnici Hrvatske ratne mornarice, bolničko osoblje i mnogobrojni građani koji su se u tom trenutku našli u blizini mjesta događaja.
Sudar u Gružu ostao je posve obavijen velom tajne, jer se nikad nije utvrdilo kako se nesreća dogodila, premda su stotine ljudi pratile tijek kolizije. Iskazi svjedoka koji su tragediju vidjeli s obale, zatim iskazi putnika s Ilirije i preživjelih s Aurore, kao i svjedočenja članova posade obaju brodova, ne samo da nisu pomogli u rasvjetljavanju nesreće, nego su dodatno zakomplicirali okolnosti tragedije. Po tome je sudar usred luke jedinstven čak i u kronikama svjetskoga pomorstva. Zbog cijelih naraštaja mladih čitatelja koji o svemu tome nikad ništa nisu čuli, ali i starijih koji su zaboravili na Auroru i Iliriju, podsjećamo na te događaje.
Razlog brzog kretanja oba plovila ležao je u činjenici da su Dubrovnik, kao i njegova luka, bili pod opsadom obližnjih mjesta i ratnih brodova, pa je tako postojala opasnost da, po tko zna koji put, tzv. JNA napadne brodove u Gružu.
Pod okolnostima koje nikad nisu rasvijetljene, kad su se brodovi nalazili stotinjak metara od obale, mnogo veći trajekt “”Ilirija” čeličnim je pramcem udario u drvenu krmu “Aurore”. Sraz je bio tako silovit da je “Aurora” potonula u samo dvije minute, a vrtlog koji je nastao povukao je u smrt mnoge putnike. Očajnička borba za spas odvijala se pred mnoštvom na obali, gdje su putnike s oba broda čekali rodbina i prijatelji.
Početkom 1993. godine podignute su optužnice protiv dvojice kapetana. Na teret im se stavilo da su iz nehata, ne pridržavajući se pomorskih propisa, ugrozili javni brodski promet i izazvali nesreću u kojoj je živote izgubilo deset osoba. Sudski postupak nikada nije završen.
Druga velika nesreća dogodila se samo četiri godine prije, točnije 1988., također u Koločepskom kanalu, kada je potonuo turistički brod Basto. Život su tom prilikom izgubili vlasnik broda Petar Stražičić, te petero austrijskih turista.
Teško je govoriti o točnim detaljima, ali iz više izvora svjedoka vremena i osoba koje se razumiju u gradnje plovila, najvjerojatniji uzrok bio je pogrešni materijal kojega je vlasnik slio u dno broda, navodno zbog stabiliteta. Taj je materijal, moguće cement, u potpunosti uništio dno broda te se u jednom trenutku, baš kad se brod pun putnika vraćao s piknika na Lopudu, dno odvojilo i brod je počeo naglo tonuti uslijed prodiranje tolike količine mora.
‘Sjećam se kao danas. Bilo je to osamdesetih i bila je nedjelja. Sjedali smo na taraci ispred naše kuće u Trstenom, pili kavu. Tu se uz more uvijek sve čuje. Brod je taman dolazio s Lopuda. Čula se muzika, harmonika, veselje. Odjedanput je to sve nestalo. Umjesto muzike, čuli su se strašni krikovi. Bila je bonaca, sve smo gledali. Ljude u moru kako vrište. Koliko se sjećam, ovi što su poginuli su bili vjerojatno Nijemci ili Austrijanci,’ prisjetila se tragedije Katija Pašeta iz Trstenog.
Nesreća pokraj Šipana samo je potakla bolna sjećanja na ove događaje i one trenutke kad i more zna biti ‘modri grob’. Žrtve tragedije pokraj Šipana još uvijek se broje. Do sada je pronađeno četvero mrtvih, dok se za trojicom još traga. Počivali u miru, a obiteljima sućut u ovim teškim trenucima.
/www.dubrovackidnevnik.rtl.hr/
