Maslinarsko društvo “Boka” – vratimo izgled i funkciju selu i zdrav život u porodicu…

Članovima Maslinarskog društva Boka (najmanje 5 godina) omogućeno je da dođu do prvoklasnih sadnica masline po cijeni od 2€/kom koje su nabavljene iz rasadnika u Metkoviću, a doniralo je MPRR, a prednost su imali oni koji su sadili više od 100 kom.
Porodice Jovetić iz Radanovića i Vujović iz Pelinova, prošle jeseni i ovog projeća zasadile su preko 400 maslina i planiraju sadnju još 200 komada.

Jovetići, Miro i Sonja zasadili su na dvije parcele oko 200 sadnica i vratili u život dvadesetak starih maslina. Vujovići, među najjačim poljoprivrednim proizvođačima iz Pelinova, dodali su na svojih 200 starih maslina i novih 200. I jedni i drugi planiraju zasaditi još po 200 sadnica, za što se Društvo obavezalo da im obezbijedi sadnice za jesenju sadnju.

Pomislićete da to nije neka cifra, naročito ne u poređenju sa pojedinim maslinarima u Ulcinju i Baru a već o onima u Hrvatskoj da ne govorimo. Da, složićemo se sa vama ali samo djelimično

U našem slučaju, treba ipak, sagledati i nekoliko važnih činjenica koje su uslovile slabljenje razvoja maslinarstva i poljoprivrede, na ovom prostoru:

1. Površina obradivog zemljišta, u sukom pojasu između mora i planina u priobalju Boke Kotorske su ograničene.

2. Zemljišni posjedi, baš kao i prije deset i dvadeset godina usitnjeni su, rasuti i nepovezani, djelom zahvaljujući i kontinentalnom pravu po kome se nasljeđuje zemlja. Malobrojna seoska domaćinstva većinom su staračka, ekonomski i radno istrošena.

3. Neriješeni imovinsko pravni odnosi između vlasnika a još više nedopustive, katastrofalne greške Uprave za nekretnine prilikom premjera i katastarske uknjižbe (što je danas preskupo i gotovo neizvodljivo pojedinom vlasniku da ispravi) a svakako bi morala biti obaveza ove službe.
O nepokretnoj imovini onih vlasnika koji iz bilo kog razloga (život u inostranstvu, staračka domaćinstva, nn vlasnici…) nisu pravovremeno reagovali i da ne govorimo.
A ko je mogao reagovati u periodu od godinu dana po usvajanju ovakvog, iskrivljenog, netačnog premjera iz 1997godine u vrijeme kada se još osjećao rat na ovim prostorima, kada se ni posljedice najveće greške ikada, nisu još mogle sagledati, kada su ljudi bili na ivici siromaštva, a mnogi nisu ni bili u zemlji ili nisu znali za svoje posjede (mnogi ni sada ne znaju što je njihovo a što je to njihovo a nije njihovo).
Naravno, sada bi za pokušaj ispravke nepravde, pojedinac morao pokrenuti sudski postupak, platiti preskupe takse za zahtjeve toj istoj službi koja ga je obespravila, platiti sve sudske troškove i enormne troškove za nova mjerenja (koja su prema mom saznanju danas, gotovo pedeset puta preciznija nego onda kada se radilo na brzinu).
Pitanje je bi li Država, kako stoji na svakom listu nepokretnosti, zaista stala iza njega. A i kako bi, kada sama stoji iza netačnog premjera.

4. Maslinjaci u Boki su se nalazili na najljepšim pozicijama, što je rezultiralo ekspanzijom izgradnje ovog područja u cilju razvoja projekata od opšteg? interesa.
Mnogo je manje interesovanje, naročito zapadnog svijeta, bilo za područje Bara i Ulcinja, zbog čega je procenat devastacije maslinjaka i poljoprivrednog zemljišta u tom području bio značajno niži nego u Boki, gdje je ”građevinski” turizam cvjetao.

U posleratnom periodu od dvadesetak godina unazad, ”vještim ekonomsko-političkim potezima”, stanovništvo je dovedeno do ivice siromaštva, kada su se, “neočekivano” otvorila rajska vrata prodaje imovine, sa razvojem industrije u perspektivi, a onda ipak, samo privrede i to u zonama gdje je ranije bila razvijena poljoprivreda.
Tako je neslavno završila i poljoprivreda Grblja.

Na javnoj raspravi u Kotoru ( 2012.godine), u jednom od dokumenata DUP, PUP ili ko više zna koji UP, na strani koja se dotiče poljoprivrede, navedeno je u kratkoj rečeničkoj konstrukciji, da je prostor od Jugodrva (mještani su ga nazvali po prvom salonu namještaja Jugodrvo) do plaže Jaz, proglašen za privrednu zonu jer je ,,procijenjeno da Grbalj (nekada žitnica Boke) nema kapaciteta za poljoprivrednu proizvodnju.” Samo toliko. To je valjda trebalo da opravda već izgrađen veliki broj privrednih objekata u Grbaljskom polju niču.

Autor teksta je na istoj Javnoj raspravi tražila (bez uspjeha) riječ, kako bi izrazila neslaganje sa ovom konstatacijom i sugerisala predlagaču da makar izmijeni ovu svoju ”procjenu” u ,, nema interesovanja za poljoprivrednu proizvodnju.

Ipak obrađivač iz Podgorice bolje zna od nas mještana što nama terba. Ne kažem da ni mi sami nismo doprinijeli ovakvoj situaciji, jer niko nije upisivao masline ili poljoprivredne površine, već je svako nastojao da ucrta neki objekat. Ali i ovo zašto, ima svoje zato.

Što zbog čistog preživljavanja, što zbog nemogućnosti plaćanja silnih poreza na imovinu, neki i zbog želje da egzistenciju za sebe i svoju porodicu obezbijede na lakši način, u nedovoljno iskorištenoj turističkoj djelatnosti, dosta se toga prodalo. Napustitli smo, ne samo poljoprivredu kao djelatnost, već i ognjišta svojih predaka. Obezvrijeđena i omalovažavana poljoprivreda, brzo je izgubila bitku sa modernim trendovima u biznisu, koji ne trpe blato, balegu, znoj…Tako su Rusi, Irci, Englezi i drugi (možda ćemo tek za dvadeset ili više godina saznati ko su stvarni vlasnici ove imovine), kojima nekretnine u Baru i Ulcinju nisu bile atratktivne, došli do najljepših nekretnina u priobalnoj zoni, često i uz samu vodu i odmah ozidali svoje posjede.

Ali, to je, iako ne zauvijek, vratilo narod Boke u život. Najpametniji su uložili u neku djelatnost, rijetko proizvodnu najčešće turističku, mnogi su najzad malo proživjeli a neki, ne znamo. Rijetki su uložili u poljoprivredu. Za pohvau su brojni pomorci, oni koji su teško stekli svoje penzije po dalekim morima ali i oni, na našu radost, mladi koji svoju zaradu žele uložiti u svoje selo, obnoviti ognjišta i stare maslinjake pa, što da ne, iskoristiti ove resurse i za razvoj porodičnog biznisa u turistizmu.Ipak, sve je više ljudi, penzionera ali i mladih koji se žele vratitit na selo, obnoviti domaćinstva, modernizovati proizvodnju i nastaviti tamo gdje su započeli njihovi preci. To je međutim, zahtjevno i prije svega preskupo. Opterećeni svim ovim poteškoćama, mladi shvataju da do sopstvenog hleba na ovaj način, neće doći ni brzo ni lako, naročito ako se uzme u obzir i nekonkurentnost domaćeg proizvoda što baš ide na ruku uvoznicima hrane.

Zato, svakog ko se želi ozbiljno baviti proizvodnjom zdrave hrane, trebalo bi oberučke dočekati i podržati u tome najviše što se može, na svim nivoima odlučivanja, bez razlike.
Umjesto toga, silne inspekcije (kaznene ekspedicije) neprestano nadiru sa svih strana u Kotor, naročito u ljetnjim mjesecima. Blago preprodavcima, njima ne mogu ništa, oni imaju sve crno na bijelo, da su kupili proizvod na terminalu.

Zbog svega ovoga, proizvodnja je nestabilna, pada sve niže, mnogi odustaju i svoje snage, ako ih još imaju, preusmjeravaju na izgradnju objekata za izdavanje, malo ih je koji su uspjeli svoj proizvod vezati za turističku ponudu, a kvalitet proizvoda je mnogo bolji nego prije nekoliko godina.

Procedure za registraciju, dobijanje svih potvrda i dozvola za iznošenje proizvoda na pjacu, traju. Govorimo o strogoj kontroli proizvoda, u tome slijedimo evropske propise. Da, obavezno. U pitanju je hrana i zdravlje potrošača.

Ali pitam se, da li svi oni Italijani, Francuzi i ostali, koji svakog dana u drugom selu ili trgu prodaju svoje proizvode na improvizovanim pijacama imaju sve potvrde i dozvole? A tek na lokalnim manifestacijama gdje se jede, pije i proba sve što je iznijeto na štandove?
Ooo, pa to je ipak, samo stara Evropa koja, kao i uvijek, trenira strogoću na prostoru Balkana.

Ako se nekome učini da tekst ne prati naslov, neka mi oprosti, ipak je ovo stanje koje nas stalno prati, zagorčava život nama seljacima, ne dopuštajući nam da zadržimo ni onaj nivo proizvodnje od prije dvadesetak godina već, polako ali sigurno, eliminiše jednog po jednog lokalnog proizvođača, u korist nakupaca i uvoznika hrane.Da govorim istinu, utvrdićete i sami, odlaskom u subotu na čuvenu Kotorsku pjacu, na kojoj je sve manje prepoznatljivog domaćeg proizvoda i prodavačica iz Grblja koje su strani turisti posebno pamtili po njihovim pletnicama oko glave, nabranim crnim kotulama i travesama, crnim crevljama (gomačama) i bijelim košuljama sa zlatnim pucima, zbog čega one čine i posebno kulturno nasljeđe Boke (o tome treba da razmisli i TO).O tome, kako je ova pjaca izgledala prije trideset godina kada su na nju, svoje proizvode zajedno iznosile Konavljanke i Grbaljke, ne treba ni govoriti.

Teško je to i zamisliti ovim, ”sada i odmah” biznisnismenima.

Ili su možda,vlastodršci, uz stručnu podršku izrađivača raznih …UP-ova iz Podgorice, smatrali da je za ”napredak” Kotora, ekspanzivni caffe-souvenir turizam, projekat od opšteg značaja zbog koga vrijedi probiti i stare gradske zidine te nas stoga, sve moraju prosvijetliti, pokazati nam da život teče i bez naše saglasnosti što će se, sigurno i potvrditi kada nam oduzmu pravo na život kakav je bio prije njihovog uzdizanja na nivo kadija.

E, upravo zbog svega toga, treba snažno, svim raspoloživim sredstvima, podržati povratak poljoprivredi i selu, motivisati mlade da razvijaju mala porodična preduzeća, da obnavljaju maslinjake i proizvode zdravu hranu i da pri tome, od toga mogu izdržavati sebe i svoju porodicu afirmišući i selo i poljoprivredu i opštinu u kojoj žive.

Da vrate izgled i funkciju selu i zdrav život u porodicu. 

Treba pohvaliti sve, koji ulažu veliki trud i sredstva a samo oni, koji iz divlje šume oslobađaju stara stoljetna stabla masline i oni koji od zapuštenog zemljišta čine prelijepe maslinjake, znaju kolika je cijena tog poduhvata ali i koliko je veliko zadovoljstvo pri pomisli: kako bi ponosan bio moj djed, da može vidjeti sve ovo.

/Vesna Đukić – MD Boka/