Vladimir Hrlić, posljednji živući član posade jedrilice “Besa” Jože Horvata spremno je ispričao svoju stranu priče o legendarnom putovanju oko svijeta koje je trajalo dvije godine sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća. Iako danas u svojoj 72-godini, Hrlić je itekako živo prenio sjećanja na tu pustolovinu njegovog života u koju se upustio kada je imao svega 18 godina. Danas živi u blizini Zagreba, a Hrlićev susret s Puljanima organizirao je Jedriličarski klub Delfin.
Besa izgrađena u Uljaniku
Kako je ispričao Hrlić, Joža je potpisao ugovor o gradnji svog broda s oplatom od čelika, gazom od 2,50 metara, širine 4,10 metra i dužine petnaest metara. Čežnja za dalekim morima i avanturom ugnijezdila se u obitelji. Razmišljajući o imenu broda i nakon vijećanja odluka je pala. Brod će se zvati “Besa” što znači časna riječ dana gostu namjerniku ili bjeguncu da će ga domaćini štititi. Besa je i vrsta primirja između zavađenih porodica. Nagovaraju starijeg sina Miću da pođe s njima na put oko svijeta, ali on je počeo studirati pa predlaže da povedu mlađeg Marka.
U to vrijeme, godine 1964. u pulskom brodogradilištu Uljanik završena je i gradnja jedrilice prema nacrtima inženjera Živote Žike Pavlovića, s kojom su Joža, njegova supruga Renata – prva Hrvatica koja je oplovila svijet – i sin Marko te još dvoje Puljana – sam Pavlović i posljednji peti član Vladimir Hrlić krenuli na dvogodišnji put oko svijeta isplovivši upravo s Ribarske kolibe put Boke Kotorske čiji zaljev “Besa” napušta 31. kolovoza 1965. godine. Boka Kotorska u to se vrijeme vodila kao zadnji dodir s tadašnjom jugoslavenskom obalom, iako je formalno Besa krenula i vratila se iz Pule.
– Svaki odlazak na more mijenja čovjeka do srži. Tako sam se i ja promijenio! Ne može mladić otići na more i vratiti se nakon dvije godine isti. More me promijenilo kao čovjeka i mislim da sam previše i prerano sazrio. Bio sam malo premlad za to iskustvo, ali ono se ipak ne odbija. Ja sam počeo kao “šegrt” Žiki Pavloviću, odlazio gledati izradu Bese nakon svog radnog vremena i s njim sam se najviše i družio. A Joža Horvat? On je bio drugi svijet. Veliki zaljubljenik u more, gledao sam u njegov brod, njegovo djelo. Odmah me prihvatio kao petog člana posade, mene, momka iz Uljanika. Ali svaka priča ima i naličje. Jer priču o Besi je teško svesti samo na druženje i razgovore. Mi smo ti koji sve pokrećemo, ali bez kontakta s morem to ne bi bilo to. Sada, s više od 70 godina života, iz te pozicije u kojoj sam tada bio, vjerojatno ne bih ponovio sve to. Ali ja sam pristao ići iz čiste avanture, gotovo u dahu započeo je Hrlić.
Svijet su oplovili od kolovoza 1965. do srpnja 1967. godine. Ruta ih je vodila prema Otrantu, gdje su zbog vremena otišli put Brindisia, pa u Cagliari, dalje prema Gibraltaru, odakle su opet morali odstupiti pa su se skrasili u Španjolskoj kamo ih je “bacilo” more, pa u Maroko, na Kanare, preko Atlantika do Pacifika kroz Panamski kanal, pa put Tahitija, Nove Gvineje i Torresovog prolaza, preko Indonezije, Cejlona do Indije i preko Sueskog kanala natrag u Jadran. Iz tog putovanja rođena je knjiga Besa – brodski dnevnik koji je postao obvezna školska lektira, ali je to štivo jednako poznato i obvezno svim jedriličarima. No, drugu stranu priče, onu nenapisanu, neispričanu, podijelio je Hrlić.
Žika nas je napustio u Panami
– Prije samog putovanja, ljudi su pokušavali odgovoriti pisca i njegovu obitelj od tog velikog putovanja jer su smatrali da bi moglo biti itekako opasno, ali hrabra posada i kapetan Joža Horvat bili su odlučni da svoje snove pretoče u javu. Putovanje oko svijeta nije mala stvar, ali je zasigurno maštarija većine ljudi i gotovo svakog djeteta kakvo sam ja tada bio. Posada s Horvatom i obitelji preplovila je gotovo sva svjetska mora. Nalazili su se u raznim neizvjesnim situacijama, nekada na pučini, ponekad na obali. Pristajali su i na područjima gdje je bjesnio rat, a Žika je u jednom trenutku u Panami odustao od putovanja i napustio nas. Razlog je bila njegova svađa s Jožom. Žika je želio da plovidba ne bude samo radi plovidbe i samo da bi mogli reći da smo oplovili svijet. Želio je stati, izaći na kopno, upoznavati krajeve, ljude i običaje. S druge strane, Joža je želio ploviti i ploviti sve uokolo kugle zemaljske. Kada je ta svađa eskalirala, Žika nas je napustio, rekao je Hrlić.
Žika je bio zadužen za strojarnicu, Vlado za trup broda, palubu, konope, jedra, Marko za elektriku, radio stanicu, petrolejski rešo i hladnjak, a Renata za kuhanje i sanitet. Odlaskom Žike, Vlado dobiva još više zadaća – preuzima motor.
– Svaki čovjek na takvim putovanjima mora proći taj dio svoje katarze. Ne kaže se zabadava da more pokaže kakvi smo na kopnu! Nakon svađe Jože i Žike ostali smo u Panami tri mjeseca. Neplanirano! Problem je bio i što smo imali crveni pasoš s petokrakom, a s tim pasošem nismo nigdje mogli ostati bez garancije jer nas svijet nije prihvaćao. Ali mi smo uspjeli, ispričao je nadalje Hrlić.
Bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka, a samu završnicu, prolazak Sueskog kanala, obilježila je havarija. Naime, zbog kvara na motoru stali su nasred kanala, iako ih je more bacalo na sve strane, Hrlić je uspješno otklonio kvar na tom, kako je rekao, vrhunskom Torpedovom motoru.
