Za Oliverom danas tuguje cijela Hrvatska, ali i regija. Na društvenim mrežama je teško pronaći objavu koja nije vezana uz Oliverovu smrt, a na radio stanicama i televizijama također se emitiraju njegove pjesme.
Najveći i najskromniji
Za Olivera mnogi ističu da je bio najveći i najskromniji, jadnostvno – čovjek iz naroda. O tome svjedoči i crtica iz njegove biografije “Splitska dica – od zidića do vječnosti” koju je napisao novinar i glazbeni kritičar Zlatko Gall, koju prenosimo u cijelosti:
“Bez obzira je li bila riječ o medijski atraktivnim projektima poput porinovskog Baloona ili pak o kakvoj ad hoc okupljenoj klapi, o festivalskim uzdanicama ili starim prijatljima poput društva iz klape Ošjak, Oliver je jednako guštao u pjesmi, očito neopterećen svojim zvjezdanim statusom i glazbenim rejtingom. [Supruga] Vesna se, primjerice, sjeća njihova ‘godišnjeg odmora’ 1989. na Havajima. Odmor iz snova ubrzo je međutim dobio – za Vesnu – tako ‘prepoznatljivo’ izdanje: Olivera za klavijaturama.
“Oliver je bio odlučio maknuti se od svega i dobro odmoriti“, priča Vesna. “Sve je bilo u redu prvoga dana; sunce, ocean, šarenilo boja… no tada smo otišli u jedan zgodan kafić-klub u kojemu je svirao neki doista veoma dobar band. Oliveru su se iz prve svidjeli i sve je, ne htijući priznati, virkao prema njima, cupkao i bio sve nervozniji, očito želeći i sam zasvirati. Izdržao je tako dva dana, a onda je sljedeća dva tjedna našeg havajskog odmora svirao s njima baš svaku večer, kao da je stalni član banda.
Gosti hotela koji su dolazili u taj klub već su mu se javljali i na plaži i zvali ga imenom…
Pamtim da je bio oduševljen znanjem i muzikalnošću banda koji je svirao valjda za jedva dvije tisuće dolara.
Govorio je: ‘Pa to su pravi genijalci, a sviraju za tako male novce, na koje kod nas ne bi pristali ni početnici!’“ prisjeća se Vesna, napominjući da je prava sreća što je Oliver danas zvijezda koja ima dosta posla jer da nema, kaže, zbog svoje bi glazbene strasti svirao i besplatno!”.
Gall je za Slobodnu Dalmaciju izdvojio i neke od pjevačevih osobnih sjećanja na djetinjstvo i odrastanje, glazbene početke i velike uspjehe.
Ovako je Oliver govorio o sebi:
“Rodija san se, 7. prosinca 1947. kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole “Natko Nodilo”, u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.
Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci… Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji.
Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru (…) „Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga „John Waynne maslo“, pa mliko u prahu.
Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji’ se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo živili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu (…)”.
A ovako o ljubavi prema glazbi:
“Gitara nam je ušla u kuću kada san ima deset godin. Otac ju je, kao i sve što smo imali, kupija na kredit. Bila je stvarno nikakva i očajna, ali i danas je pamtim jer je bila – prva. Prvi put sam – u duetu s Aljošom – javno nastupija još 1957., i to na Radio Splitu, di smo se prijavili na radijsko natjecanje pjevajući nama najdražu pismu ‘Diana’ (…) „Aljoša i ja smo nastavili pivat i nastupat na litnoj terasi restorana u splitskon brodogradilištu, a repertoar nam je uključivao tadašnje velike domaće hitove, poput ‘Autobus calypso’ i ‘Kad si kupin mali motorin’… Naravno favorit nan je i dalje bila ‘Diana’, i to u hrvatskom prijevodu. Još pamtim ono: “…nisam više tako mlada to mi kažu svi, srce nek ti kaže što za mene značiš ti…”.
Za te smo nastupe čak i dobivali neke sitne novce, valjda je to bio moj prvi neslužbeni honorar. Kad smo bili u Luci, mater i otac su nas znali vodit okolo po kućama da pivamo. Ipak, nisu bili nešto posebno impresionirani našom karijerom, jer smo, kad ne bismo nastupali, i dalje morali biti doma uvečer u osan i po. (…) Klarinet sam – zajedno s klavirom – učija svirat najprije u Nižoj, a onda u Srednjoj muzičkoj školi u Splitu, a klavir mi je, naravno, bija obavezan instrument. Čak san poslin mature upisa Višu pedagošku akademiju – glazbeni smjer, ali nikad nisam posta nastavnik muzičkog.
Odusta san od fakulteta već nakon prvog semestra, kad su počele gaže i ozbiljnije bavljenje muzikom. Položija san doduše jedan ispit – sićan se, polaga sam ga kod profesora Tudora, posli stručnjaka za klapske pisme. Dobija san čak peticu, ali bija je to kraj moje akademske karijere”.
Oliverove riječi o svom Splitu:
„Nikad se ne bi’ odselija iz Splita jer guštan u njemu živit. Čim živiš u Splitu, ako zapravo živiš, ne možeš bit nekomunikativan ni umišljena zvijezda. Problem je u tome šta dikod novinari volidu čeprkat po mome životu i tražit skandale, ali moju pravu publiku to zapravo ne zanima. Ja i inače nisan zanimljiv tip i siguran san da ljudi koji stvarno volidu moje pisme, ne traže od medija takove informacije o meni…
Normalno je da mi, kad šetan gradom, judi prilazidu, da se pozdravjan s puno nji’, da stanen i s judima popričan. Do mojih brojeva telefona svako može doć, u životu nikad nisan ima tajni broj. Nisan uobražen i zapravo volin ljude, samo koji put napravin facu zato da baš ne moran uvik i u svakoj prilici razgovarat sa svakin kome to pade na pamet…
Ja san zapravo jedan smišni tip. Znan da bi mi sad psihijatri postavili dijagnozu kako zapravo guštan u popularnosti i podsvjesno želin kontakte s ljudima. Ali i to samo znači da san normalan, jer svi normalni ljudi imaju neku psihijatrijsku dijagnozu!”.
