8.4 C
Kotor

Slušaj online radio

Ovaj brod već je 20 godina atrakcija kakve nema u Dalmaciji, a kapetan otkriva tajnu uspjeha

Makarski-Jadran

”Makarska, Makarska, Makarska” svakodnevni je pozdrav koji se čuje iz zvučnika uz neizostavno trubljenje i upaljene bangalke, miris pečene ribe i gotovo dva desetljeća iste pjesme koje svakog ljetnog dana slušaju generacije Makarana ”Zorba the Greek”, ”Rivers of Babilon” i ”Waka waka”. Više od 250 putnika Poljaka, Čeha, Slovaka, Nijemaca i Talijana s rukama u zraku – ukratko, pogodit će svaki sugrađanin, ovo je neopisivi opis atmosfere s turističkog broda “Makarski Jadran”, i to samo za vrijeme uplovljavanja u luku oko 18.30 pri povratku s jednodnevnog izleta s Hvara i Brača. Potom slijedi vožnja do Tučepa koje se također pozdravljaju, a drugi dio veselja slijedi kada “Jadran” na Kornižu čeka isto toliki broj gostiju koji odmah ulaze čim jutarnjo-poslijepodnevna ekipa koja se izguštirala na izletu izađe s broda.

Red je velik, čeka se na slasne skuše, lignje, osliće, oradu, tunu sa žara, hobotnicu, školjke. I tako se “Jadran” do kasnih večernjih sati pretvara u restoran s dalmatinskim ugođajem. Ako ste na plaži i oko 18.30 više ne vidite i ne čujete “Makarski Jadran”, to je znak da je ljeto uistinu završilo.

Za sve brodske atrakcije zadužen je kapetan broda Tomislav Mito Mravičić, s kojim smo u večernjim satima prođirali po brodu starom čak 38 godina i izrađenom u Škotskoj, a koji je u Makarsku doplovio s Farskih otoka. Mito nam kaziva da je putovanje trajalo 28 dana i evo, skoro četiri desetljeća je zaštitni znak Makarske, a zadnjih 20 godina najveća ljetna atrakcija kakve nema nigdje na Jadranu. Brod ljeti plovi s 20 radnika bez bookera (i njih je još 20), a tu je cijela posada, od kuhara do mornara.

Kako izgleda jedan dan na brodu prije negoli počne večernji ugođaj, zna ispričati samo Mito, čija je desna ruka najstariji mornar Šerif Halihodžić, koji je s njime od prvog dana pa smo ga ”uhvatili” na gradelama kako prevrće 20 skuša u sekundi.

Nakon kave – ‘medicina’

– Šerif spava na brodu, već je budan u 4 sata, a ja dođem oko 5 do 5.30 i tada obrišem sve klupe i stolove, malo pomognem mornarima, preuzmem ribu i piće. Najvažnije nam je da gost koji je kupio kartu ima svoje mjesto i onda morate računati da djeca trebaju biti dolje kod šanka, mladost na provi jer stvaraju štimung, a stariji ispod mreža da ih sunce ne ”uhvati” i sve to treba dovesti u red. Ta mi organizacija uzme sat vremena – priča nama Mito opisujući početak plovidbe u 8.30, kada počinje razbuđivanje original njemačkom filter kavom i plovidbom prema Tučepima, gdje se ukrcava drugi dio turista i tada ponovno slijede kava i voda, a onda na stolove dolazi ”medicina”, naša domaća loza.

– Kažem im ja na mikrofon da dolazi ”mediko” jer ako kažem rakija, ne zvuči dobro, a ovo svi razumiju pa su odmah veseli – nadodaje Mito, čiji mornari oko 10 sati na stolove posluže sokove i oko podnevnog ručka crno i bijelo vino i taman su u Vrboskoj koju obiđu prije Jelse.

– Tu i ručamo na brodu skuše s prilozima, a uvijek pušika i ima bave. Inače, najgore je servirati ručak na brodu usidrenom u luci, a mi sve radimo u pokretu tako da je sve gotovo kad dođemo u Jelsu. Onda preko mikrofona gostima kažem sve što im je interesantno za posjetiti, a s velečasnim smo dogovorili besplatan posjet crkvi i tvrđavi. Inače svi drugi gosti i oni s brodova plaćaju 10 kuna – kazuje Mito, čiji gosti iza dobre ribe i vina odu na kavu i sladoled, jer u Jelsi imaju sat vremena pauze pa vrijeme iskoriste za kupovanje maslinova i ulja od lavande od njegova školskog kolege na kojeg ih je, naravno, Mito već uputio.

Domaćima ‘katolička cijena’

Nakon Jelse ide se na Bol i tu se gosti kupaju, neki unajme jet ski i imaju tri sata ”lufta” za guštanje, a kada se svi ponovno ukrcaju na brod, pri povratku u Makarsku, Mito ih časti kavom, ”mediko” rakijom i čašom vina. I tu zapravo i počinje štimung pa “Makarski Jadran” nikada u životu nije uplovio u luku a da se na njemu nije plesalo i pjevalo.

– Kada odmah u 8.30 zaplovimo od Makarske do Tučepa i prema Jelsi, doznamo koje su nam nacije na brodu i onda svima udovoljimo i pustimo njihovu pjesmu. U zadnje vrijeme imamo najviše gostiju iz Poljske pa Čeha, Slovaka, Skandinavaca, Talijana, Nijemaca, Slovenaca, turista iz BiH, a tu su grupe iz Litve i Latvije, i naravno naši domaći koji uvijek vole brodom otići na izlet i oni imaju ”katoličku cijenu”. Uvijek je više žena nego muškaraca, a kada su naše domaće žene na brodu, onda su Talijanke ljubomorne jer Talijani dobacuju ”che bella figura” – priča Mito, koji je našao načina utješiti Talijanke.

Naime, mornari stvaraju štimung od Jelse do Bola i onda uskaču, dižu Talijanke za ples, skinu njihove, a obuku im mornarske majice s logom “Makarskog Jadrana” i tako drže ravnotežu i sve uvijek bude u redu. Brod uplovljava u makarsku luku u 18.30 i opet kreće prema Tučepima, a čiste ga i polijevaju vodom u putu jer svatko zna što treba raditi i tu nema ”mrdanja”.

Mladići su, kako kaže kapetan, zbilja dobri i tu se ne može požaliti, a kada zafali radnika, uskaču animatori i “Jadran” pri ponovnom uplovljavanju u makarsku luku na kornižu rive čeka oko 200 ljudi koji odmah ”upadaju” čim putnici izađu. Tada se brod pretvori u restoran s ponudom od 10 vrsta ribe, a na čijoj palubi gosti uživaju u večeri.

Šerif je stručnjak za gradele

– Šerif je uvijek na gradelama, Stipe na pohanim oslićima, Joze na lignjama, a u kužini se spravljaju školjke i salata od hobotnice, špageti i razni prilozi i tako se borimo. Gosti su zadovoljni kao i mi, mada mi nekada padne teško kada vidim koliko čekaju na red jer imamo puno vrsta ribe, a svaki bi htio po jednu lignju pa malo hobotnice, školjki, oslića, skuše i tu zapravo nastane gužva – kazuje Mito, koji nadodaje da naši ugostitelji moraju zapamtiti da masa donosi novac, što je jedino isplativo.

– Ima kod nas restorana koji su ”digli” cijene u nebesa i mogu tako raditi jednu godinu, ali ne ide dalje. Ja radim cijelu godinu, pa zimi imamo “Božićni brod” jer nafta je sve skuplja, ribe je sve manje i lani nisam išao na more, a na proljeće smo ga pretvorili i u ”Uskrsni brod” s domaćim kolačima, sirnicima, fritulama, a ja sam na krmi pekao ribu – nadodaje Mito koji ribu kupuje u makarskoj trgovini ”Srdelica”, a “lipi bokuni” mu dolaze i s Brača, Hvara i iz Zadra.

– Dnevno na brodu prodamo sigurno oko 100 kila ribe i zapravo i radimo sve dok su gradele u pogonu – veli nam Mito.

Primazan svim mastima

Zimi, izuzev prošle, kapetan sa svojom posadom brodom ribari u dubrovačkom akvatoriju i, kako kaže, specijalizirani su za izlov škampi, lista, grdobine i kvalitetnije ribe. Pola je prodaju u Dubrovniku, a pola donose u Makarsku i tako rade do svibnja, a onda brod voze u Šibenik na potpuni remont za sezonu i ponovno se starta 1. lipnja. Prijašnjih godina Miti je na brodu pomagala supruga Spomenka koja je išla s njima na izlete kao član posade, ali sada joj je malo dosadilo, mada je uvijek glavna, i to posebno za papirologiju i financije.

– Tako, radi se i valja izdržat. Poneki put je teško, ali prigrmimo. U meni je ko u mladiću bilo sto barekinadi, ali me Njemačka dovela u red koji sada ne mogu primijeniti u Makarskoj i Hrvatskoj. U našoj državi moram varati, lagati i krasti…, slobodno ti to napiši da moram biti primazan svim mastima jer jedino tako mogu opstati. Mala, ako me zatvore zbog ovoga šta sam rekao, ti ćeš mi u zatvor donosit cigare. Napiši ti slobodno da bi cijelu Vladu tribalo zatvorit jer ništa ne rade za našu mladost kojoj treba pomoći jer nikada ne bi ni pomišljali otići ”vanka”. Ono što oni rade u misec dana, ja napravim za jedan dan koji traje 25 sati i kada bi oni radili pola moga radnog vrimena, država bi cvala – poručuje Mito ”velikima” i priča nam da su mnogi ljudi pokušali raditi na ovakav način kao on, ali nije im uspjelo.

More je njiva koju treba čuvati

Kako kaže, on dolazi iz jedne od najstarijih ribarskih i ugostiteljskih familija na Makarskoj rivijeri. Završio je ugostiteljsku školu, zanat dobro ”ispekao” u Njemačkoj, gdje je boravio 17 godina, a kao konobar je šest godina imao šefa Splićanina koji ga je naučio disciplini, marljivosti i svemu što je pozitivno, a onda se osamostalio i ”držao” dva restorana.

– Ovaj posao radim 20 godina, ali kada bih upotrijebio svoj red, disciplinu i marljivost koju sam naučio u Njemačkoj, onda kod mene ne bi mogao raditi nijedan radnik iz Makarske. Vratio sam se u Makarsku jer me vukla, kao i moje sinove. Ali počeo je rat, nije bilo turizma, sve je zakazalo i onda sam se sjetio što mi je pokojni otac govorio: ”Kad ti sve zakaže, uzmi brod i ajde na more jer je ono njiva koju ne treba orati, samo čuvati.” I tako sam početkom rata ribario brodom, a kada sam vidio da se situacija smiruje, ”prebacili” smo se na turizam i to traje već 20 godina – kazuje Mito, dodavši da je u početku bilo teško, ali su mu iz TZ-a Makarska onda predložili nek organizira ribarsku ili gusarsku večer za turiste koje se moglo nabrojiti na prste. I tako je sve i počelo i trajat će sve dok je kapetan živ.

Najčitanije