Na poluotoku okruga Irishtown, u Dublinu, na kraju granitnog lukobrana, dugačkog oko 2 kilometra, koji grad i luku brani od velikih valova Irskog mora, iza nogometnog stadiona Irishtown, izgrađenog 1950. godine za klub Shelbourne te visokih dimnjaka elektrane, smjestio se Poolbeg.
Poolbeg je, meni osobno, jedan od ljepših svjetionika. Za njega mi je oko zapelo još iz daljine, kada sam ga ugledao preko puta s piješčanog otoka po nazivu Bull Island, a kada sam napokon stigao i na sam lukobran, zaljubio sam se u njega.
To je golem svjetionik i izaziva strahopoštovanje, naročito kada se nađete ispod njega. Izgrađen je 1768. godine, no s godinama su ga osuvremenjivali. Nedovoljna i slaba lojanica na vrhu, koja je u početku na more bacala glavno svjetlo, zamijenjena je već 1786. godine s posudom napunjenom uljem na kojem je plivao stijenj. Skromno, ali eto, bolje očito nisu znali.
1820. godine su ga povisili, osuvremenili te pofarbali u crveno. Crvena boja u pomorskom svijetu označava lijevu stranu. Svjetionik krase prozori sa svih strana, ima ih dvanaest i pružaju poglede u nedogled. S jedne strane vide se grad i okolna brda, a s druge, one morske strane, vide se svjetionik Bailey, otok Bull Island te u daljini, otok Isle of Man i Wales. Kada je vrijeme lijepo, kažu oni tamo, sve je kao na dlanu, no ja sam nažalost imao slinavo vrijeme, a nisam imao ni kanoćal kako bih barem malo nešto vidio. Uz lukobran, koji je u 18. stoljeću bio najduži takav na svijetu, danas može svatko šetati. Svjetionik je oduvijek bio glavni čuvar grada i često je spašavao unesrećene, a takvih je kroz povijest bilo mnogo. I danas, za vrijeme velikih oluja, brodski kapetani snalažljivo zaobilaze svjetionik svojim iskusnim manevrima kako bi ušli u mirno i muljevito more grada Dublina. Tome svjedoče mnoge fotografije na koje sam naišao sasvim slučajno.
Pokraj svjetionika nalazi se stara ruzinava ručna dizalica kojom se služi prilikom opskrbe svjetionika, tj. za prebacivanje tereta iz opskrbnih brodova na lukobran. Siguran sam kako je i ona vrlo čest motiv ljubitelja fotografije.
Prije odlaska svakako moram posjetiti stari vaterpolo klub Half Moon, na sredini lukobrana, koji korijene vuče iz daleke 1898. godine. U početku sam ga nepravedno zaobišao, a zacijelo krije zanimljive priče starih plivača i vaterpolista koji su, bez straha od dubine, udaljenosti od obale i raznih morskih beštija, ovdje trenirali i uživali.
Tekst: Marko Sladić
