Vlastimir Vekarić održao je u Saloči od zrcala – Dubrovnik, predavanje „350 godina peljeških jedrenjaka“. Na početku je predavač napomenuo kako je pelješko pomorstvo važan dio dubrovačke povijesti. Pelješki pomorci su, bez obzira na brojne prepreke, uvijek išli naprijed, uvijek bi našli izlaz iz naizgled bezizlaznih situacija. Razdoblje od 350 godina bio je označen otkrićem Amerike, pronalaskom pomorskog puta do Indije, ratovima Venecije, ratovima Turaka, a pelješko pomorstvo je u najboljem trenutku u brojkama činilo 90 prekooceanskih jedrenjaka, 2 tisuće pomoraca i 250 kapetana i časnika! Vekarić je za usporednu izdvojio Orebić u kojem je živjelo svega 500 duša i koji je stigao car Franjo Josip I. kako bi vidio to „čudo ekonomije“ u tako malom mjestu. Upravo je flota u Orebiću činila 12 posto sveukupne austrougarske flote!
Početak pelješkog pomorstva može se vezati uz 1333. kada je dubrovačka vlada odlučila napraviti „kapitalan potez“ i kupiti Pelješac. Razlozi su bili višestruki: gospodarske mogućnosti, strateško mjesto koje je Pelješac imao te neposredna blizina Korčule koja je bila pod Venecijom pa je tako Dubrovačka Republika imala doticaj s jednom od venecijanskih baza. Vekarić je slikovito naveo kako je Pelješac kao „prst zabijen u akvatorij“ te kako su se u posljednjem, Domovinskom ratu četnici i JNA htjeli dokopati Pelješca. Predavač je kao sudionik rata zaključio da bi Dubrovnik pao da je neprijatelj tada zauzeo Pelješac.
Nakon digresije, Vekarić je objasnio da je prvi potez Republike nakon kupnje bila katastarska podjela Pelješca o kojoj je kapitalno djelo napisao nedavno preminuli znanstvenik Nenad Vekarić. Republika je preuzela Pelješac, a stanovnici su proglašeni kmetovima. Tadašnjim Pelješčanima dana je mogućnost da u roku od mjesec dana odluče hoće li prihvatiti kmetstvo ili će napustiti Pelješac. 95 posto njih je prihvatilo kmetski status. Među stanovništvom je bilo i bogumila koji su pokršteni. Pelješac je podijeljen na pet dijelova, takozvanih „kontrada“. Najmanja je bila ona stonska, a najveća trstenička. Stonska kontrada je plemićima itekako značila radi soli. Solju se moglo dobro zaraditi pa je bila današnji ekvivalent nafte. Potražnja za solju u Bosni, ali i čitavom Balkanu je bila velika, štoviše, Dubrovačka je Republika sol morala uvoziti iz južne Italije. U roku od dvije godine sagrađene su Stonske zidine. Vlast je naredila kako svaki sposobni kmet u stonskom polju mora raditi mjesec dana, a od Republike bi dobio komad slanine i kapule. Tako je Republika za izgradnju zidina na raspolaganju imala od 2 do 3 tisuće radnika! Stonske zidine su izgrađene kao zaštita od provala neprijatelja, ali i zbog bojazni od kuge. Strah da bi poneka izbjeglica iz drugih krajeva mogla donijeti zarazu bio je golem.
Pelješki kmetovi bavili su se proizvodnjom vina, u Malostonskom zaljevu cvjetao je lov na sardele, osnovane su ribarske družine, a ribari su dobili od Republike i propisane ribarske poste za lov. Sardele su se solile i prodavale na sajmovima u Italiji. Jednako tako prodavali su se i masline te vino jer stanovništvo je stvaralo viškove, bilo je dovoljno hrane za Pelješčane, ali i za izvoz i prodaju. Tako je Trpanj postao izvozna luka za sol, a Trstenik za vino. Postojala je i Trstenička kapetanija. Stanovništvo nije živjelo uz obalu nego podno masiva sv. Ilija. Brdo im je bilo prirodna zaštita od arapskih gusara. Zbog izraženih morskih struja ispred Orebića nije bilo ribe pa ni mogućnosti za razvoj ribarstva. Stanovnici su se zato držali sjevera gdje je bilo vinove loze, maslina i ribe.
Plemići su poticali stanovnike južnog i jugozapadnog Pelješca da idu na more. Dubrovačka Republika tada je živjela od pomorstva i pomorskih veza, centri pomorstva bili su Elafiti: Šipan, Lopud i Kalamota. Početak peljeških pomoraca bio je u Stonu i Brocama. Iz tih mjesta su prvi pelješki kmetovi odlazili na more i postali pravi mornari. Međutim, imali su zemlju, bavili su se ribolovom, more su zvali „Božjom njivom“ pa se stoga nisu dugo zadržavali na moru, otprilike od pola do godine dana. Iskrcali bi se i napravili barku što je bio statusni simbol. Plemići su i kmetove na zapadu Pelješca poticali na pomorstvo. Naime, vlastelini su ugodno i lagodno živjeli te nisu voljeli mornarski poziv. U Orebiću su se počeli graditi brodovi od dalmatinske hrastovine. Bili su to brodovi od 80 do 180 tona nosivosti, a plemići su ispočetka financijski poticali izgradnju. Posada je na takvim brodovima brojala od 4 do 9 osoba. Izvozom i prodajom sardela, vina i maslina u Italiji kmetovi su se mogli obogatiti. Naime, prodavali su svoju robu, kupovali tuđu, ali su počeli stvarati kapital. Naime, kmet se prema tadašnjem zakonu mogao otkupiti od plemića. Ako je imao dovoljno novca, mogao je otkupiti i zemlju.
U prvoj polovini XV. stoljeća dubrovačko pomorstvo počinje naglo slabiti. Naime, berberski gusari upali su na Lopud, Šipan i Kalamotu, opljačkali otoke i veliki broj ljudi odveli u ropstvo. Koncem XV. i prvom polovicom XVI. stoljeća stanje je krajnje povoljno, velika je potražnja za brodski prostor i pelješki pomorci su to itekako iskoristili. Tako se obitelj Orebić, koja je kumovala nazivu današnjeg pelješkog mjesta, iz sela Stankovići udaljeno dva kilometra od Orebića spustila na obalu. Za sobom su povukli 10 obitelji i počeli uspješno zarađivati od pomorstva, a onda im se pridružilo još deset obitelji i tih 20 obitelji postali su jezgra i snaga pelješkog pomorstva. Tako je popis stanovništva Dubrovačke Republike iz XVII. stoljeća u Orebiću evidentirao 47 kapetana u obitelji Orebić!
Pomorci samostalno grade brodove, neovisni su od plemića te sad plemići žele s njima ući u poslovne veze. Te se orebićke obitelji zatvaraju i nastaje orebićka aristokracija. Nastao je krug vlasnika-kapetana. Naime, naziv „patruni“ odnosno upravitelj broda koristio se za one upravitelje koji su plovili unutar Mediterana, a naziv kapetana nosili su oni koji su plovili izvan Sredozemlja. Budući upravitelji brodova odgajani su i obučavani na brodu. Uz nekog bi srodnika s 10,11 ili 12 godina života završili na brodu, prošli bi obuku te bi s 20 godina postajali kapetani. Zanimljivo, postojalo je pravilo prema kojemu je kapetan imao zadaću nadgledati izgradnju broda. Morao je znati položaj svake daske jer u slučaju da nije dobro i pažljivo kontrolirao gradnju za njega i njegovu posadu bi to značilo pogibiju na moru. Na taj se način odgovornost prebacila na kapetana. Obični mornari mogli su svojom sposobnošću, znanjem i umijećem postati časnici, a nikako kapetani bez obzira što su ponekad bili daleko okretniji i snalažljiviji. Znalo se kako mladi kapetani nemaju dovoljno iskustva pa su časnici, obično oni stariji i iskusniji, kontrolirali, obuzdavali, usmjeravali ili podučavali mlade kapetane.
U XVI. odnosno sve do polovine XVI. stoljeća pelješko pomorstvo napreduje, a Dubrovačka Republika u svim važnim lukama Mediterana ima svoje konzulate. Pelješki brodograditelji gradili su jedrenjake nosivosti do 200 tona, dok su brodovi Republike imali nosivost od 400, 500 pa i 600 tona. Pelješčani su bili ekonomični – naime, manji brod tražio je i manji broj posade.
Godine 1645. izbio je Kandijski rat. Naime, Turci su zauzeli Kretu koja je bila pod upravom Venecije, a zauzeli su Turci i Cipar. S obzirom na pretrpljene gubitke, Venecija pravi ogroman pritisak na Dubrovačku Republiku na način da brodovi pod zastavom svetoga Vlaha bivaju zaustavljeni. Mlečani su plaćali hajduke da siju strah na području Republike, a Pelješčani su morali usidriti svoje manje brodove. Godine 1667. događa se „Velika trešja“, a pored stanovništva stradao je i veliki dio plemstva, senata, država ostaje obezglavljena. Tu je Vekarić naznačio veliku ulogu Marojice Kaboge koji je spasio Republiku „pametnim potezima“. Republika sklapa tajni ugovor s Leopoldom te istovremeno dolazi pod austrijsku zaštitu. Naime, postojao je veliki strah da bi Osmanlije mogle upasti u Grad, a vrebala je i Venecija.
Pelješki pomorci su svoje velike jedrenjake prebacili u Bakar i Senj, sklopili su fiktivne ugovore po kojima plove pod austrijskom zastavom kako bi bili zaštićeni od Mlečana, a zapravo se ne odriču zastave svetog Vlaha. Godine 1630. dubrovačka vlada donijela je propis prema kojemu se na području Republike, pa tako i Pelješca, ne smiju graditi brodovi. Brodogradnja je isključivo dozvoljena u Gružu. Ta je odredba posebno pogodila Pelješčane pa su se opet snašli. Naime, fiktivno su sklopili ugovor s nekim Talijanom s Korčule od kojeg su navodno kupovali brodove. Jer, Republika nije branila kupnju starih brodova iako su ovi od „Talijana“ bili zapravo novi!
Beč u to vrijeme trima pelješkim obiteljima dodjeljuje status plemstva, a koncem XVIII. stoljeća Dubrovačka Republika pet je Pelješčana imenovala konzulima u najvažnijim mediteranskim gradovima od Venecije do Krfa. Počinju pelješki pomorci osjećati i utjecaj Napoleonovih ratova. Tako konzul Republike u Veneciji, Pelješčanin Roko Bonfiol iz Orebića doživljava propast Mletačke Republike. Ostao je u Veneciji kao kapetan te se bavio trgovinom. Kako je Napoléon Bonaparte u osvojenim teritorijima „čistio blagajne“, pelješki pomorci povukli su sav novac iz banaka te ga dobro skrili. Pala je i Dubrovačka Republika, a 43 su pelješka jedrenjaka pad Republike dočekala u Carigradu. Ostali su bez države i zastave pa im Turci nisu dopuštali da isplove. Uvjetovali su im da mogu ploviti ako će na brodu primiti šest turskih mornara. Međutim, pelješki pomorci odlučili su Crnim Morem ploviti pod ruskom, napuljskom i toskanskom zastavom, a dopušten im je prolaz kroz Bospor.
Nastavili su se pelješki pomorci u XIX. stoljeću baviti trgovinom ruskog i ukrajinskog žita, brodski prostor je bio vrlo tražen. Neki su ispali iz kruga imućnih peljeških obitelji, a neki su se uključili. Vekarić je pojasnio kako je bilo moguće ući i izaći u taj krug. Spominju se tako dvije nove obitelji: Kovačević i Mimbelli. O potonjoj, koja podrijetlo vuče s otoka Elba, Vekarić je ispričao vrlo zanimljive anegdote.
Krajem XIX. stoljeća osnovane su parobrodske tvrtke. Austro-Ugarska je naglasak stavljala na Trst pa su se uglavnom tamo tvrtke i osnivale. Osnovano je i Pelješko pomorsko društvo, prokopan je Sueski kanal, a jedrenjaci odlaze u povijest. Car Franjo Josip I. i njegova supruga, carica Elizabeta Austrijska poznatija kao „Sissi“ posjetili su Orebić. Vekarić je ocijenio kako su Pelješčani tijekom tog posjeta napravili veliki „gaf“, trebali su pokazati skromnost u manirama Dubrovačke Republike, ali su zbog dolaska cara i carice okitili Orebić, postavljeni su veličanstveni slavoluci. Od rive do brodogradilišta koje je car htio obići, udaljenost je iznosila 500 metara. Tom su prilikom mještani iznijeli svoje najljepše persijane i postavili ih na tom putu kako uvaženi gosti iz Beča ne bi morali hodati po makadamu. Kad su se Franjo Josip I. i Elizabetha prilikom napuštanja Orebića ukrcali u jahtu, tadašnji orebićki gradonačelnik poručio je caru da se sjeti „malog ubogog mjesta kad se vrati u Beč i da mu pomogne“ na što mu je car odgovorio: „Gospodine, ovo što sam doživio u Vašem mjestu, nisam doživio ni u Beču! Ja očekujem da ćete Vi meni pomoći!“
Posljednji pelješki brodovlasnik Vido Alesić umro je 1939., a imao je tri parobroda. Nije imao muških nasljednika, a dva njegova parobroda potopljena su u Drugom svjetskom ratu, treći je nakon okončanja rata deset godina plovio pod jugoslavenskom zastavom dok nije završio u rezalištu.
Na kraju je Vekarić s okupljenima podijelio priču o nastanku samostana Gospe od Anđela koji je izgrađen 1470. Naime, more ispred Orebića izbacilo je na kopno ikonu koju su pronašli dječaci te je odnijeli u špilju gdje su živjeli franjevci, pustinjaci koje je hranio narod. Sve više mještana se počelo okupljati oko slike dok Dubrovačka Republika nije poslala tri senatora da ispitaju situaciju. Odlučeno je: na mjestu gdje su dječaci donijeli sliku i gdje je bila špilja izgrađen je samostan. Međutim, samostan je zapravo, prema Vekarićevim riječima, bio prava „špijunska utvrda“ jer su dubrovačke vlasti s tog mjesta izvrsno mogli nadgledati situaciju u Pelješkom kanalu i tada venecijanskoj Korčuli. Dubrovačke vlasti imali su snažno opravdanje za izgradnju samostana – pronađenu ikonu, ali i vjeru. Ikona je došla s otoka Žanjice koji se nalazi ispred Boke kotorske. Na tom se otoku nalazila zavjetna kapelica. Uslijed jakog nevremena i strašnih valova, urušio se jedan zid, a more je za sobom ponijelo ikonu pa je predavač u šali kazao kako je „Gospa“ odabrala Pelješac iako su Bokeljani kasnije saznali gdje je ikona završila, ali je ona ipak ostala na Pelješcu. Tek prije pet godina dobili su kopiju ikone!
Vekarić je podvukao bogatstvo zavjetnih darova u samostanu Gospe od Anđela dodavši kako su to najstariji zavjetni darovi u Hrvatskoj koji datiraju iz XV. ili XVI. stoljeća. Ministarstvo kulture posudilo je darove za izložbu u Lisabonu gdje je kolekcija s Pelješca izazvala veliku pažnju. Na kraju je Vekarić kazao kako samostan i danas pozdravljaju moderni brodovi, začuju se brodske sirene, potom nastupi zvonjava zvona, a onda se mir slegne Pelješkim kanalom.
