60-godišnjim istraživanjem planktona otkrivena je povijest plastičnog gušenja oceana
Upravo objavljena 60-godišnja studija o planktonima otkrila je i mračnu istinu o povijesti plastičnog otpada u oceanima. Ovom studijom otkriveno je kako je sada već gorući globalni problem plastičnog onečišćenja oceana započeo još 1950-ih godina te se ubrzano pogoršavao tijekom proteklih šest desetljeća.
Studija je objavljena 16. travnja u časopisu Nature Communications, a njeni zaključci temelje se na 60-godišnjem istraživanju i korištenju uređaja Continuous Plankton Recorder (CPR), izrađenog u obliku torpeda i namijenjenog za prikupljanje uzoraka oceanskih planktona.
Istraživanje se na početku provodilo u blizini grada Hull na istočnoj obali Engleske u pokrajini Yorkshire, 248 km sjeverno od Londona, a zatim se proširilo i na obale u blizini Edinburgha i Plymoutha. Ovaj dugotrajni istraživački program prvobitno je bio namijenjen prikupljanju podataka o planktonima na otvorenom moru, koji je pokazatelj kvalitete vode i izvor hrane za kitove i ostale morske životinje.
Ribarski konac pronađen 1957.
Kako se navodi u studiji, prvi dokumentirani slučaj plastičnog otpada u oceanima bio je ribarski konac otkriven 1957. godine uz istočnu obalu Islanda, a zatim i prva plastična vrećica pronađena u sjeverozapadnim vodama Irske 1965. godine. Prvi slučajevi morskih kornjača i ptica zapetljanih u odbačene ribarske mreže javljaju se samo par godina kasnije. Od tog se vremena plastični otpad u oceanima počinje značajno povećavati, posebice u razdoblju od 1970. do početka 2000-ih.
Tijekom sljedećih desetljeća problem je u konstantnom porastu. 1950-ih, 60-ih i 70-ih godina manje od 1 % nalaza bilo je poremećeno zapetljavanjem u sintetičke materijale. Do 1990-ih godina nalazi studije svjedoče o gotovo 2 %, a povećanje je već drastično u prvom desetljeću ovog stoljeća. Sadašnje se brojke kreću negdje između 3 % i 4 %.
Smanjuje se učestalost plastičnog otpada?
Većinu dokumentiranog otpada, gotovo polovicu, čine odbačene mreže, konopci i druga ribarska oprema, dok se preostala količna odnosi na plastični otpad. U studiji se navodi kako je to ukazalo na opasnosti za morski život jer se uređaj za uzorkovanje kretao na dubini od oko 7 metara, u kojoj se kreću brojne ribe i morski sisavci. Pronađena količina plastičnog otpada bila je osobito visoka u južnom Sjevernom moru, no autori studije tvrde kako je problem vidljiv u vrlo širokom rasponu oceana.
„Poruka je da se količina plastičnog otpada u oceanima znatno povećala i da je pronalazimo u cijelom svijetu, čak i na mjestima gdje je nikako ne biste željeli, poput Sjeverozapadnog prolaza u Arktičkom oceanu, ali i drugih dijelova Arktika“, kazala je morska biologinja Clare Ostle.
Iako su brojke alarmantne, u podacima su zamijećeni čak određeni pozitivni trendovi. Ostle tako napominje da se posljednjih nekoliko godina učestalost plastičnog otpada smanjila, vjerojatno i zbog povećane ekološke svijesti. Međutim, valja napomenuti kako ove brojke ipak ne predstavljaju precizne količine plastičnog otpada u oceanima u određenom trenutku, već nam jednostavno daju uvid u šire trendove. Iako su brojke u padu, pred nama je još dosta posla ako uistinu želimo trajno utjecati na smanjenje plastičnog otpada u oceanima.
S.F. / Ekovjesnik
