Ove nedjelje prenosimo tekst iz stare štampe, Glas Boke 1934. godine, tekst o neobičanom i opasanom sportskom podvigu, Antona Kilića i Nikole Roksandića, osvajanja Viline pećine u litici Pestingrada, iznad Kotora.
Tekst prenosimo integralno.
Neobičan i opasan sportski podvig – Glas Boke 1934.
Anto Kilić obućar iz Mula koji je našoj javnosti već poznat kao izvrstan sportista i planinar (g. 1933 prešao je za nepunih 8 sati na biciklu 110 kilometara najnapornijeg puta: Muo-Kotor-sepertinama u Cctinje-novim putem u Budvu-Grbalj-Muo) došao je na ideju da sa svojim drugom obućarom Nikolom Roksandićem, Slavoncem nastanjenim na Mulu, istraži Vilinu pećinu koja se nalazi na nepristupačnoj litici ispod Pestingrada, a koja je upravo svojom nepristupačnomu odvajkada dražila narodnu maštu — Odvažni sportisti popeli su se na drugi dan katoličkog Uskrsa na vrh Pestingrada i razgledali teren.
— Iduće nedjelje ponijeli su sobom dlijeta, čekiće i dugi konop u kukom i popeli se pod strmu i golu liticu visoku i oko 25 m, na čijem se vrhu nalazi ulaz u pećinu. Počeli su da u litici dubu rupe (na otstojanju od ½ metra svaku) u koje su zabili čavle i tako pokušali stvoriti neku vrstu stepenica do ulaza. Ali uvjerivši se da je tako nemoguće osvojili liticu, nastojali su je obići bilo sa lijeve ili desne strane, ali je podnoije pećine sa obje strane bilo jednako izlizano i strmo.
— I ovaj neuspjeh nije obeshrabrio naše sportiste, te su 15. aprila i po treći put pokušali da dopru do pećine. Ovoga puta ponijeli su sobom oko 60 kg raznog alata i gredica od kojih su napravili ljestve, ali i kad su nadovezali sve gredice, do ulaza je falilo još kojih 10 metara
— Kitić se popeo prvi na ljestve i kad je bio na vrhu, uz očitu pogibelj života, iskorišćujući i najmanju hrapavost i rijetko slabo busenje na skoro okomitoj litici, viseći o vrhovima prstiju, uspuzao je uz liticu i sišao u ulaz pećine. Izvadio je nož koji je iz predostrožnosti bio ponio sobom i pošao naprijed. Nasred pećine do samog ulaza nalazi se nekoliko stabala ćesvine. Kad se popeo na jedno malo uzvišenje iza stabala, Kitić je ostao prilično razočaran.
U pećini nije našao ništa, osim dva komada (gplilera) austrijskih granata koje su za vrijeme rata tuda eksplodirale. Ciiela pećina je duboka i Sirota nekih 40 metara. Tlo je pokriveno zemljom, a svod i strane su sitno hrapave i bez siga.
Dok je Kitić razgledao unutrašnjom pećine, njegov drug Roksandić pojavio se na ulazu i zvao ga u pomoć. Kitić se uhvatio rukama za jaku ćesvinu i pratio mu nogu, za koju se ovaj uhvatio i ušao u pećinu. Međutim, ispod pećinu iskupilo se nekoliko čobana koji su sa zebnjom pratili ovo opasno penjanje. Oba druga ostali su u pećini od 11 do 17 sati, uvidjevši tek sada da istim putem ne mogu natrag.
Zamolili su čobane da im donesu konope. Oni su otrčali u selo i donijeli 10 urivaka (pletenih uprtnjača), teuz veliku muku jedva je jednome uspjelo da im 3-4 urivka dobaci u pećinu. Za čobanima došlo je iz sela dvadesetak ljudi i žena koji su Kitića i Rosandića nastojali odvratili od spuštanja na urivcima, i savjetovali ih da pričekaju do sutra, da im donesu jače konope. Ovi ih nijesu poslušali, nego su omotali urivak oko najjače ćesvine i počeli ne manje opasno spuštanje. Prvi : se spustio Rosandič. Kitić Je zapalio suho lišće i jedan stari panj, pa se i on spustio. Kad su stigli pod litica, bili su gladni kao vuci i pošo su ručati, skinuli su ljestve koje su ostavili gore. U to je stigao pod pećinu i fotograf Verderber koji ib je slikao. Tu su ostali do 19 sati. Tada su puslili tri rakete i uputili se niz brdo kući gdje su stigli u 21 sat.
Ovaj opasan sportski podvig služi na čast našim stvarno hrabrim i rijetkim sportistima Kiliću i Roksandiću.
/H. Br./
Glas Boke, 1934.
