Tko je čitao Marka Uvodića i Miljenka Smoju, vrlo dobro zna kako je Varoš, jedno od četiri splitska povijesna predgrađa, desetljećima, zapravo stoljećima, bio premrežen netrpeljivošću, pa i pravom mržnjom koju su tamošnji stanovnici prilježno njegovali.
Oštru, nepomirljivu podjelu među njima nisu iscrtale ni konfesije ni ideologije. A kako i bi kada su svi Varošani vjerovali u istoga boga, krstili se i vjenčavali u istoj crkvi, skončavali u istoj kosturnici bratovštine. Nakon što su početkom dvadesetoga stoljeća u tu siromašnu četvrt provalile prevratničke lijeve ideje, malo tko je ostao ravnodušan prema sirenskom zovu utopija. Jedni su klicali Luigiju Lucheniju, talijanskom anarhistu koji je ruzinavom rašpom presudio carici Sissi, drugi su pak veličali Vladimira Iljiča Lenjina koji je boljševičkom revolucijom promijenio sliku svijeta, a svi zajedno zdušno su petavali roge gubi buržujskoj. Nikakvo čudo što se o Varošu tada počelo govoriti i pisati kao o maloj Moskvi.
Sukob civilizacija
No, iza toga prividnog svjetonazorskog monolita ključala su neprijateljstva. Oni koji su živjeli od zemljoradnje, prema svojim susjedima ribarima nisu, naime, gajili nimalo nježne osjećaje. Ovi su im pak uzvraćali jednakom mjerom nesnošljivosti. Premda su i jedni i drugi bili ista sirotinja na dnu hranidbenog lanca, između njih rastvorio se jaz koji se ničim nije dao premostiti. Zluradost je cvala do te mjere da su težaci od Svevišnjega zazivali fortunale koji će potopiti gajete njihovih susjeda. Ribarska je pak zajednica oduševljeno veličala pošasti poput peronospore i drugih teških dižgracji koje bi mogle presuditi zemljoradnicima.
Taj skoro pa huntingtonovski sukob civilizacija danas je, naravno, daleka uspomena – u Varošu više nitko ne živi od polja i mora. Umjesto osloncem na mreže ili maškline, danas se ljudi izdržavaju uz pomoć bešteka i kušina: tko se ne bavi restoranskim poslom, iznajmljuje apartmane. No, da je uskrsnuti kojega varoškog težaka iz davnih dana ponosa i strave, sirotan bi vjerojatno pomislio kako se našao u raju. Jer, ni u svojim najslađim maštarijama nije se mogao nadati raspletu koji će pogoditi cijeli ribarski ceh.
Brod u rezalište
Podsjećam, u suradnji s Europskom unijom naše su vlasti odlučile izdašnim poticajima razveseliti koćare. Visoki iznosi neće im biti doznačeni ako povećaju produktivnost, upravo suprotno, masnom honoraru mogu se nadati tek ako odustanu od posla. Sve što trebaju učiniti jest svoj brod poslati u rezalište i okrenuti leđa zanatu koji su godinama, neki i desetljećima, brusili. Za EU kolač vrijedan ukupno 4,7 milijuna eura vlada, navodno, veliko zanimanje. Ništa neobično znamo li da cijeli ceh već dulje vrijeme diše na fiskalne škrge.
Interes ribara za profesionalni suicid strašno je razveselio odgovorne, jer će se rezanjem – u doslovnom smislu – flote preporoditi naš riblji fond. Meni je pak teško aplaudirati vlastima kojima je dobrobit lokardi i palamida preči od interesa vlastitih građana. To prije što nitko od navjestitelja preporoda našeg podmorja nije ni slova kazao o sudbini ljudi koji će u dogledno vrijeme – čim se njihova plutajuća poduzeća upute na posljednje putovanje u rezalište – ostati bez posla. Kad pospreme osti u soške, od čega će živjeti naši “razvojačeni” ribari i njihove obitelji?
Konačno rješenje
“Pokloni gladnome ribu, nahranio si ga za jedan dan; nauči ga loviti ribu, nahranio si ga za čitav život”, poručuje stara kineska poslovica. Drevna mudrost pretpostavlja, valjda, i obrat: oduzmeš li nekome vještinu, osudio si ga na glad.
Zanimljivo, ova osuda u našoj javnosti prolazi manje-više bez odjeka. Sjećate li se gužve oko ZERP-a, naime, Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa koji je proglašen 2004. godine, da bi se 2008., pod EU pritiscima, pretvorio u mrtvo slovo na papiru? Svima su tada bila puna usta skrbi za sudbinu naših ribara. Osobito srčani zagovornici prirodnih i povijesnih prava našega primorskog čovjeka nisu se ustručavali čak ni zveckanja oružjem kontra Slovenaca i Talijana.
Desetljeće kasnije kao da nikoga više nije briga za budućnost ljudi koji od mora žive.
Ribarsko pitanje na pragu je konačnog rješenja. Jer, kad se dovrši zamašni projekt poticanja koćara da se prekvalificiraju u druga zanimanja – ma što god žele, samo da nema nikakve veze s morem – pa svi na posljetku dobiju ispisnicu iz ceha koji je stoljećima hranio Dalmaciju, moći ćemo sa zadovoljstvom zaključiti kako je problem nestao. Zajedno s posljednjim ribarom.
Ivica Ivanišević
