Donedavno skoro nepoznat, „bigattino“ je sve popularniji mamac među našim morskim ribolovcima. Nekad su ga koristili samo turisti. Morali su ga donositi sa sobom, a ove je godine taj crv jedan je od dva najčešće prodavana mamca u duž obalnim prodavaonicama ribolovne opreme!
Razlog tome je sve veća popularnost „feeder“, „ledgering“ i sličnih tehnika udičarenja vrlo laganim, ali jakim „bolognese“, „feeder“ i „match“ štapovima, u kojima je „biggatino“ najučinkovitiji mamac, ali i primama.
„Bigattino“ je talijanski, u cijelom svijetu prihvaćeni, naziv za mesnog crva, zapravo larvu velike muhe. Naraste do 10, najviše 15 mm dužine, ima žitko tijelo ovijeno tankom opnom. Boja mu je bijela do svijetlo smeđe – žuta. Nekada se on na moru koristio skoro isključivo za lov riba koje se hrane bliže površini mora: bukve, cipoli, girovki, iglice, plavice, ukjate, vrnuta, širuna… No, pokazalo se da ga uzimaju praktično sve ribe, čak i one kojima je mali zalogaj, pa odabir lovina najviše ovisi o području i tehnici lova. Sada se mesnim crvom vrlo uspješno love i pridnene, ribe koje obitavaju na dnu ili neposredno poviše njega: knez, lumbrak, batoglavac, ovčica, trlje, pauci, jegulja, arbun, škrpine, škrpuni, fratar, sarak, pic… Na njega će se pohlepno baciti smudut te ovrata.
Najbolji rezultati u lovu mesnim crvom postižu se na lagano valovitom moru i poslije neverina u zoni razbijanja valova i ispiranja obale. Tek nešto manje je uspješan u noćnom lovu na mirnom moru, osobito tijekom toplijeg dijela godine „drifting“, tehnikom puštanja mamca u struju mora. Najmanje, ali još uvijek zadovoljavajuće je učinkovit u najhladnije dijelu godine jer ga hladno more šokira pa smanjuje aktivnost, mrdanje na udici, što ga čini manje atraktivnim.
Kako bi što duže ostao živ i svojim mrdanjem mamio ribe „bigattina“ treba vrlo pažljivo mamčiti. Nadijevati ga treba na što manju udicu kojom se može uloviti željena riba. Osim toga, udica mora bit što tanja, najbolje oblika „Crystal“, a za lov ovrate širokog luka i vrha povijenog k vezištu. Nakon mamčenja vrh udice mora biti gol, izvan crva.
Najčešće se nadijeva samo jedan crv je je to najprirodniji način prezentacije jer i oni plasirani kao primama tonu pojedinačno. To je idealna provokacija za sumnjičave ribe poput smuduta, za čiji je lov crvom neophodna mala udica, veličine 16 do 18 po „Mustad“ skali. U pravilu, na udicu veličine 20 se uvijek postavlja samo jedan crv, na onu veličine 18 može i dva, na broj 16 čak i tri, ovisno o njihovoj veličini. Na najveće udice koje se koriste za lov mesnim crvom, onima veličine, kakve se koriste za lov sarka i ovrate, mogu se postaviti i tri do četiri crva.
Primamljivost „bigattina“ može se povećati njihovim bojenjem. U bistrom moru djelotvorniji su oni jarkih boja – crvene, narančaste, žute i zelene. Bojiti ih se može za to namijenjenom specijalnom bojom, koju je teško kod nas nabaviti, ali i tvarima koje su nam pri ruci i ne koštaju mnogo. Primjerice, žele li se crveni, crviće treba staviti u kutiju s mljevenom slatkom paprikom. Ako se, pak, žele smeđi, crvene treba premjesti u kutiju s mljevenom kavom. Te, ali i druge boje mogu se postići držanjem crva u odgovarajućem prahu za izradu pudinga.
Osim za mamčenje, „bigattini“ se izuzetno uspješno koriste i za primamljivanje, samostalno ili, češće, kao dio smjese u kojoj su još mekinje, pšenično ili kukuruzno brašno, krušne mrvice, riblje brašno…
Za razliku od svih ostalih mamaca, „bigattine“ ribolovci lako mogu i osobno proizvoditi, ali je to vrlo neugodan i nehigijenski posao. Najlakše tako da se šaka, dvije ribljeg brašna rasporedi u kakav plitki sud, poškropiti s pola čaše vode i sve ostaviti na suncu. Prvi crvići će se pojaviti već nakon 24 sata. Od ostataka materijala u kome su stvoreni i neugodnog mirisa najlakše ih je osloboditi tako da se stave u posudu s kukuruznim brašnom. Nemirni crvići se u njemu očiste sami za nekoliko sati. Zatim ih treba izdvojiti prosijavanjem i smjestiti u kutiju s drvenom piljevinom.
Puno teže nego proizvoditi je održavanje crva na životu i sprečavanje njihove preobrazbe u sljedeću razvojnu fazu, da se ne bi brzo učahurili ili čak pretvorili u muhe, treba ih držati na niskoj temperaturi. Idealno je na jedan, najviše do pet stupnjeva. Na tim temperaturama će poživjeti nekoliko dana.
Da bi duže poživjeli treba ih držite u plastičnom saketiću iz kojeg se izvuće sav zrak pa saketić zaveže čvorom i smjesti u hladnjak. Na niskoj temperaturi i bez dovoljno zraka „bigattini“ će živjeti dugo, do šest pa i osam dana, no pod uvjetom da se najkasnije svaka dva dana saketić otvori i crvima dozvoli da se dobro prozrače i nadišu, a onda ponovo zatvore. Tako čuvane crviće barem sat vremena prije ribolova treba izvaditi iz plastične i staviti u platnenu vreću da se oporave.
Za čuvanje duže od tjedan dana u frižideru crve treba staviti u kutiju u koju se stave krušne mrvice ili kukuruzno brašno te sitna tjestenina, tipa zvjezdice za juhu. Tu kutiju potom treba staviti u nešto veću kutiju koja, kao i manja, mora imati sitne rupice za cirkulaciju zraka.
„Bigattini” se mogu i zamrznuti te tako čuvati neograničeno dugo. Međutim, nakon odmrzavanja oni neće tonuti nego plutati.
/Šime Duvančić/
