Rozeta i leptirić koje tehnikom dobrotske čipke radi Mila Moškov postali su zvanični protokolarni pokloni Opštine Kotor, a posredstvom Hiron Art Factory- novog “umjetničkog pogona” u Crnoj Gori, usmjerenog na autorska djela. U planu je da se izrada tih motiva nastavi u sklopu radionica NVU „Rozeta“, koju je Mila osnovala prije tri godine zajedno sa Slađanom Vučetić i Ljiljanom Kankaraš, sa ciljem očuvanja dobrotske čipke kao tradicije, kroz prenošenje znanja o tehnici izrade.
Milina originalna kreacija je i ključ Grada Kotora u dvije varijante, sa originalnom rozetom, kao autentičan suvenir za poklone. Mnogo je autorskih radova po kojima je već prepoznata u Kotoru- takvi su i trodimenzionalni cvijet, leptirići, naušnice, papučice za bebe, razna miljea, a dobrotsku čipku primjenjuje i na odjevnim predmetima – ženskim košuljama, bluzama… Ovih dana na svom „kušinu“ radi repliku stare čipke sa motivima ptica i puževa.
-Ova čipka ima osam osnovnih bodova koji se mogu kombinovati sa još njih bezbroj. To su ukrasi, ovi mali „pikoi“, „rozete“, „kolumbići“, „paneti“, „zvjezdice“ (stele)… što je prozračnija, što ima više ukrasa, više ponata, ona je i ljepša. Na ovaj način oživljavam stari rad, kao i one komade koji su oštećeni, dajem im novi život. Različit je pristup, sve je to individualno – neko voli da nosi rad od čipke, pa će uložiti trud da napravi nešto autentično, da ima unikatnu stvar, a neko poštuje tradiciju, zna vrijednost toga i želi da to nekako istakne – da na stolu drži neki lijep ručni rad, objašnjava nam Mila Moškov dok razgovaramo na klupi na obali Dobrote, a ona demonstrira tehniku izrade.
Nedavno je održana završna izložba radionice izrade dobrotske čipke koju je Mila vodila zajedno sa Slađanom Vučetić, radeći sa mladima – učenicama Resursnog centra za sluh i govor „Dr Peruta Ivanović“.
-Ove djevojke i djevojčice se prvi put srijeću sa ovom tehnikom, koju su učile tokom šest mjeseci, sve su završile probni rad i postavile smo drugi, pa me sad zovu hoću li doći, treba im podrška. Naučile smo ih da moraju biti precizne, jako je bitna priprema, jer ako se ona ne uradi kako treba, onda ni rad ne može biti u redu – da li će rad biti okrugao ili četvrtast. Pošto smo od Opštine u Starom gradu (Blizu Sv. Ozane) dobile prostor za zanatsku djelatnost-dobrotsku čipku, poručila sam našim polaznicama da me zovu kad im trebam i da mogu da dođu kad god hoće, biću uvijek tu za njih. Pričala sam im o istorijatu čipke, sa namjerom da vide tu staru čipku iz 14. vijeka. Vodila sam ih u crkvu Sv. Eustahija, tamo je najveća sačuvana kolekcija, a bile smo i u Perastu u crkvi na otoku Gospa od Škrpjela, gdje takođe čuvaju eksponate dobrotske čipke. Ta njihova ozarena lica pravo su nadahnuće za dalji rad sa mladima, kaže Mila. Nada se da će sad pomalo raditi u tom novom prostoru, tako da će i turisti moći da vide taj prces izrade i da to vrijedno zanatsko umijeće i dalje živi.
Sjeća se majke koja joj je prenijela ljubav za dobrotsku čipku i učila je tehnici izrade.
-Tada kad me mama učila u gimnazijskim danima, morala sam da radim više nego što me je bilo volja, jer to je sporo, mora se pazit, ne može se parat, ne može se „prkat“, jer to su čvorovi, tanak konac, mora se baš voditi računa o tome – kad ste mladi, onda to baš i nije tako lako, a u tim godinama nisam ni bila svjesna značaja te čipke. Onda sam „preskočila“ dosta godina i kad sam pošla u penziju, onda sam prionula tome, jer uvijek sam nešto u ruke rabotala, a to me privuklo. Odlazeći u Veneciju na obuku posredstvom Zajednice Italijana u Crnoj Gori, dobila sam sertifikat za izradu, onda sam prije 12 godina držala radionice. Kad se savlada tehnika, kad se „uđe u tu priču“, teško se izlazi iz nje. Svakim danom, čini mi se, sa sve više entuzijazma radim, a sad radim i brže no što sam radila na početku, kaže Moškov.
Stalno kreira nove motive, minijature…
-Minijature nisu specifične za dobrotsku čipku, ali ja volim nešto da nacrtam svojom rukom i da unesem motive dobrotske čipke. Tako sam uradila motiv jedrenjaka, brika „Splendido“, kojim je Ivo Vizin oplovio svijet- uzela sam razglednicu iz Pomorskog muzeja i primjenila svoj rad, to mi je zadovoljstvo. Ali, autentična čipka, da bi se nastavila, moraju se koristiti motivi koji su se radili u tom vremenu. Najčešće su se uzimali okrugli, četvrtasti motivi, a radilo se u dvije tehnike: najstarija je „retićela“, koja se radila izvlačenjem niti iz lanenog platna, a kasnije, u XVIII-XIX vijeku, ona se počela odvajati od platna kao samostalni rad- kao aplikacija, rubna čipka, bez podloge (crteža), čisto preslikavanje po već odrađenom komadu. To je malo teža tehnika. Za nove polaznice ovako je lakše – čim imaju crtež ispod platna, poslije može da primijeni kako hoće. Svaka žena može biti umjetnica, da svom radu da neki svoj pečat, ističe Mila.
Objašnjava da tehnika „punto in aria“ (bod u zraku) podrazumijeva samostalni rad, nevezan za platno, ali se može aplicirati. Radi se vrhom igle, nema potrebe da se radi „ušima igle“. Uglavnom se radi na lanenom platnu, rjeđe na svili, pretežno koncem u bijeloj boji. Postoje i primjerci crne čipke, koja je zahtjevnija za oči, s obzirom da ovu bijelu, kaže, radi sa „oćalima“ i sa lupom. Dobrotska čipka je specifična i po nastanku i po izradi.
-Ne zna se tačno kako je došla u ove krajeve, da li su pomorci donosili uzorke ukrasne čipke svojim ženama, ćerkama, majkama, pa su naše žene to oponašale i širile, ili su čipku trgovci donosili – moguće je i jedno i drugo. Ova čipka je krenula sa Mediterana, sa Levanta i širila se lijevom i desnom obalom Jadrana, zato je ima u Italiji, došla je do Venecije, gdje je najviše napredovala, u Albaniji se isto radi. U Boki se najviše radila u Dobroti, zato se zove „dobrotska“, jer su žene dale neki svoj pečat, tako da se ona razlikuje od „primoštenske“, od „paške“, ali osnova je maltene ista, bodovi su isti. Kod nas je malo finiji konac, isto je bila vezana za platno (retićela). Pošto je to bila vrijedna čipka, bila je dostupna višem staležu i crkvi (crkveno ruho). Bio je običaj da se žene sahranjuju sa pokrivačima za glavu koji su bili ukrašeni čipkom, a radile su i noćne kape-cacare…Vrijednosti te čipke je prepoznao don Gracija Ivanović, koji je zaslužan što je dosta toga sačuvano- umjesto da te marame-kape budu sahranjene sa svojom vlasnicom, one su ostavljane crkvi i onda su se ti komadi spajali u oltarnike, što se vidi po različitim motivima, kaže Mila i dodaje da je ova tehnika danas zanimljiva i za mlade žene moderne generacije, koje nemaju puno slobodnog vremena, žive dinamično, dok virtuelna stvarnost zauzima sve više prostora u našim životima.
Dobrotska čipka je konkretna, realna, ono što zabavi ruku i mozak, a to je ta psihomotorika koja je važna za ljudski duhovni razvitak.
-Što je više ukrasa, to je čipka prozračnija, vrednija – rjeđi su životinjski motivi, više ćete naći floralne – list, cvijet, lozicu. U zavisnosti od motiva, vrijeme izrade je drugačije – jednaku pažnju morate posvetiti bio to mali ili veliki komad. Radila sam zavjesu četiri godine, nijesam samo nju, pored toga sam radila još nešto, ali to treba izdržati. Ima motiva koji se ponavljaju, jedan u nizu, vi sami odlučite što ćete – ako je raznovrsnije onda i čipka bolje izgleda. Može se raditi i slika, a može i milje, zavjesa (koltrina), može se napraviti mali fragment čipke koji se umetne u bilo koji odjevni predmet kao ukras, sve to u pozadini diktira moda. Hoće li biti dva sata ili sat vremena taj jedan santimetar čipke, to sve zavisi od motiva- prostiji ide brže, zahtjevniji traži više vremena, objašnjava Mila i demonstrira tehniku sjedeći pored mora.
Izrada čipke je u vrijeme korone 2020. godine je uzela maha, te je, zajedno sa Slađanom Vučetić i Dolores Fabian učestvovala u „online“ izložbi ručno rađenih maski u Sloveniji – Mila se predstavila maskom sa apliciranim leptirom od dobrotske čipke, a sve radove su poklonile medicinskim poslenicima Slovenije, kao znak poštovanja za trud koji su tada uložili.
Mila Moškov je radila u kotorskom Auto-moto društvu, po profesiji je turizmolog (Viša pomorska škola), a cijeli život živi život umjetnice- piše poeziju, slika…
-Sve je to jedno isto stvaranje, samo su druge tehnike. Uglavnom radim ulje na platnu, rjeđe akvarel, motiva i inspiracije imam, Boka je sasvim dovoljna. Kad napravim pauzu, kad ne radim čipku, onda slikam. Što se poezije tiče, kad dođe, onda se napiše. Pišem od gimnazijskih dana, više od 50 godina. Objavila sam dvije zbirke poezije, u pripremi je materijal za nova izdanja. Učestvovala sam i na Festivalu klapa u Perastu, gdje su nagrađeni tekstovi moje tri pjesme: „Boka“, „Odrina“ i „Subota je dan od pjace“. Boka objedinjuje sve što stvaram- i u poeziji i u slikarstvu i kroz izradu čipke.
Ja sam Krtoljanka i moja inspiracija su mjesta Kakrc, Kaluđerovina, Bjelila, Blato, Postanove, gdje se nalazi jedan otočić – „Zanovjetni školjic“, meni jedan od najdražih djelova tog kraja, oslikan prekrasnim različitim bojama, romantična je i kreativna Mila.
Filozofija življenja za bokešku ženu
-To je ljubav, traženje sebe i kad nađeš sebe u toj umjetnosti, kakva je izrada dobrotske čipke, pisanje poezije, slikarstvo, tu ste vi u svom svijetu, najviše sa sobom. A kad ste najviše sa sobom, onda najbolje sebe upoznate. To je jedna nepresušna inspiracija- nadahnjuje me i rijeka, jezero, inače volim vodu, ali je Boka specifična, tu se napajaju „baterije“. Za mene je to tako. Ta mudrost življenja se sdtiče sa godinama ali morate da imate nešto u sebi, da se rodite. Nije moja zasluga ovo sve što radim, možda je to dar koji je sticajem okolnosti kroz mamu probuđen – da se stvara konkretno nešto što može da se vidi. Na kraju krajeva, ono što čovjek ostavi iza sebe, to je pečat koji daje vrijednost životu, ali nije cilj- to jednostavno izađe tako.
/M.D.Popović/
