U Modernoj galeriji „Jovo Ivanović” (JU Muzeji i galerije Budve) u Starom gradu u ponejeljak je otvorena izložba i upriličena tribina „Sjećanje na zemljotres“, povodom 40 godina od katastrofalnog zemljotresa koji je 15. aprila 1979. godine pogodio Budvu i crnogorsko primorje.
Izložbu je otvorio Marko Carević, predsjednik Opštine Budva. Na tribini su učestvovali Gordana Ražnatović, arhitektica i saradnica prof. dr Mirka Kovačevića koji je bio rukovodilac radova sanacije Starog grada Budva i koji je bio spriječen da prisustvuje zbog zdravstvenih razloga, prof. dr Ilija Lalošević, profesor arhitektonskog fakulteta u Podgorici, arhitekta Slobodan Bobo Mitrović, Željko Mitrović, kooridinator sanacije Starog grada, dr Srđa Zlopaša, psihijatar i psihoterapeut i mr Lucija Đurašković, direktorica JU Muzeji i galerije Budve. Moderatorka večeri bila je Stanka Stanojević.
Publici se, u Maloj sali, gdje je izložba postavljena, obratio gradonačelnik Budve MarkoCarević, koji je otvorio izložbu: „Izložba kojoj prisustvujemo je omaž sjećanju na tragični bilans opake igre prirode, ali i dokaz da se naš grad, zahvaljujući njegovim sugrađanima i prijateljima, neuništivoj ljudskoj solidarnosti, poput feniksa digao iz ruševina. Ova izložba je istovremeno prizor tragične epizode u životu jednog grada i njegovih žitelja, ali i nade u čovjekovu snagu da se uhvati u koštac sa slijepim silama prirode i učini sve da grad star preko dva milenijuma nastavi svoj istorijski put. Zato ova izložba nema samo umjetničku, nego i istoriografsku a prije svega memorijalnu vrijednost.”.
Nakon otvaranja publika se preselila u Veliku salu u kojoj je upriličena projekcija filma “Budva – rodjena prije sebe” koji govori o sanaciji Starog grada Budve. Nakon toga počela je tribina I prvi se obratio profesor arhitektonskog fakulteta dr Ilija Lalošević, koji je naglasio da su posledice zemljotresa bile mnogo vidljivije u Budvi nego u Kotoru: „Kotor je imao kolaps svega dva, tri objekta, sva oštećenja su bila u vidu pukotina, padova nekih dijelova, ali je sve manje-više ostalo na nogama, dok je Budva pretrpjela mnogo više zbog samog položaja, morske obale, geomorfološkog položaja ali i same blizine epicentralnog područja.” Profesor Lalošević je takođe naveo da je seizmološki rizik mnogo veći danas zbog gradnje velikih stambenih objekata.
Nakon profesora Laloševića, obratila se Gordana Ražnatović, arhitektica i saradnica profesora Kovačevića koja je kazala da su oporavku Budve puno doprinijeli građani, političke strukture kao i službe zaštite koje su složno radile na tome da oporave i vrate Budvu u stanje u kom je bila: „Obnova Budve je bila školski primjer kako se radi. Tu smo imali savešenu sinergiju političkih struktura, ljudi koji su vodili Budvu kao i stručnjaka iz svih oblasti. To je bila jedna odlična saradnja u kojoj su se svi međusobno pomagali i uvažavali i završeno je sve onako kako treba da bude.Odmah na početku obrade zadatka tim projektanata se opredelio za potpuno zadržavanje ovakvog osnovnog urbanog sklopa i koncepta koji je zatečen, rukovodeći se pre svega principima zaštite spomenika kulture i zahtevom Programa da se karakter i kolorit celine ne menja. Predložene su istina takvog karaktera da se njihovom realizacijom moglo očekivati samo isticanje njegovih vrednosti uz bolje korišćenje danas i sutra.“
Psihijatar i psihoterapeut, dr Srđa Zlopaša istakao je psihološke posledice koje zemljotres ostavlja na čovjekovo ponašanje i dušu kao i to da one nisu isključivo negativne: „Granične situacije su sve one situacije koje nas duboko potresu i navedu da se zapitamo ko smo, gdje smo, šta smo, kako živimo i u kom smjeru se krećemo. Tu hronološki nastaje prvo reakcija šoka, mi u psihijatriji zovemo to disocijacija kretanja, jer čovjek da bi opstao mora strah da osjeti da bi djelovao. Sledeća reakcija koja slijedi posle šoka je olakšanje, suočavajući se da je završeno, čak i ljudi koji su imali velike materijalne štete, suočili se sa smrću bili su zgranuti i ožalošćeni ali se osjetilo neko prvobitno olakšanje posle svega. Sledeća reakcija je solidarnost, koja se desila u Budvi i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.“
Koordinator sanacije Starog grada, Željko Mitrović u svom izlaganju pomenuo je sve ljude koji su dali svoj doprinos u obnovi Starog grada: „Formiranje radne organizacije Stari grad bio je primarno veomadobar korak i momenat, a odabir kvalitetnih i stručnih ljudi koji su od prvog dana svojski učestvovali u tom projektu je uz ljubav prema poslu i veliki entuzijazam,rezultirao kvalitetnim radom sto je potvrđeno od kvalifikovanih i kompetentnih institucija i pojedinaca.U organizacionom, stručnom i tehničkom smislu svakako treba naglasiti doprinos direktora radne organizacije Petka Mitrovića, Jova Zenovića, Noleta Pešića, Mirka Šurine, Melihe Rađenović, Dragane Ivanović, pokojne Nataše Vukotić, pokojnog Dragana Drakulovića i ostalih. Neizostavan je naravno i doprinos pravne i komercijalne službe koji je bio u sastavu našeg tima.Veliki doprinos u stručnom smislu dali su Zavod za izgradnju Budve sa veoma kvalitetnom projektnom dokumentacijom,ZZSK Cetinje, ZZSK Srbije, ZZSK Dubrovnik, Pokrajinski zavod Novi Sad, Sveučilište građevine Zagreb, Republički zavod za projektovanje Podgorica, Institut za seizmologiju Skoplje, Muzeji i galerije Podgorica, Čedo Marković, Saša Ćilikov, pokojni Vajo Knežević, Olivera Žižić, pokojni Vlado Stanković, Hrvoje Macan, Bobo Slovinić, Puhovski, Velkov, Zeković, Juca, Miško Rađenović, pokojni Niko Palunko, samo su neka imena koja moramo pomenuti i koja su takođe ostavila dubok trag u izgradnji i revitalizaciji grada i manastira.Naročito poštovanje treba iskazati izvođačima radova Integral iz Subotice na čelu sa šefom gradilišta Draganom Žinićem, Geosondom, Dušanom Simovićem. Naš početak rada na ovom projektu karakterisao je susret sa nepoznatim, neistraženim i u organizacionom smislu atipičnim građevinskim zahvatom do tog vremena. Tako da je postojala zebnja da li će se uspjeti odgovoriti osnovnom i delikatnom zahtjevu pri rekonstrukciji spomenika kulture, a to je da se konstruktivno objekti saniraju i ojačaju, a na način da se što više sačuva autentičnost i spomenične vrijednosti i karakteristike svakog objekta zasebno. U tom osnovnom postulatu primjenljivosti struke ii nauke nemjerljiv doprinos je dao Mirko Kovačević. Blagodareći njegovom vanrednom stručnim i ljudskim autoritetu i angažmanu posebno mi iz stručnog tima izražavamo veliko poštovanje, zahvalnost i zaista ostajemo do danas ponosni što smo imali priliku da sa Mirkom sarađujemo a i učimo od njega.“
Publici se ispred JU Muzeji i galrije Budve obratila direktorica mr Lucija Đurašković, koja se osvrnula na iskopine od istorijske važnosti koje su pronađene posle zemljotresa kao što su otkriće pilona, kamene antičke kapije,prastaro iliro-grčko urbano naselje, zatim dio profanog objekta iz helenističkog perioda, otkriven je izuzetno velik broj (blizu 4.000 ) vrijednih arheoloških nalaza, »Villa Urbana« sa odajama različitih sadržaja i namjene, ranohrišćanske trobrodne Bazilike, terme, gradski bastion – Citadela, ostaci fresko slikarstva otkriveni su u u crkvama Sv. Sabe – Save Osvećenog (XII v.), Sv. Marije de Castello (XIV – XVII v.) i Sv. Ivana (XV v.) a zatim je dodala: „Ovim pregledom izdvojena su samo neka od brojnih spomeničkih otkrića čiji smo svjedoci bili prije četrdeset godina. Budva, na sreću, nije imala ljudskih žrtava kada je razorna stihija zahvatila njeno područje. Međutim, neminovno se nameće pitanje da li će i dalje određeni dio tada otkrivenog spomeničkog blaga, koje po svojim vrijednostima predstavlja, pored našeg nacionalnog kulturnog ponosa i dio svjetske baštine, doživjeti sudbinu jedinih žrtvi katastrofalnog zemljotresa ostajući do danas samo pompezno otkriveni, neadekvatno prezentirani i žalosno zaboravljeni.“
Ahitekta Slobodan Bobo Mitrović istakao je da su stari gradovi crnogorskog primorja, stvarali nas kao ljude, da su imali duh i priču da su bili suprotno od onoga što su danas, a što im je donio XX vijek: „Bez gradoljublja nema ni života grada jer grad čine ljudi. Posle toga što se desilo u Budvi počela sa novim razvojem, novim planovima, novom urbanizacijom, jer Budva više nije grad za život nego grad za posao, bisnis i za profit. To u njoj dominira. Ona živi u tim krajnostima, koje nisu u istoriji razvoja gradova, takvih postupaka nemate i to istorija graditeljstva ne poznaje. To nije zasnovano na ekonomskoj logici rasta i razvoja grada nego na nekoj sezonskoj kampanjskoj koji se razvija u Budvi jer država nema kapaciteta da uhvati problem i da sa svojom poreskom politikom i raznim drugim mehanizmima podrži život grada i razvoj grada”.
