Nema ništa smislenije, ništa ljepše ni jednostavnije od branja divljeg zelenja za hranu. Proces je mnogostruko plodan: osvještavamo trenutak i ritam buđenja prirode, činjenicu da smo s prirodom povezani, da je priroda bogata, divlja, kompleksna i predivna, s nama i bez nas.
Mi smo odabrali živjeti izvan grada i dvorište nam se doslovce stapa sa šumom, pa po divlje zelenje ne moram ići daleko. Bez obzira na to, trebalo mi je puno godina da naučim cijeniti i počnem koristiti tu činjenicu. To zapravo znači da već u rano proljeće ujutro, u šlapama i pidžami, izlazim nabrati zelenjavu za doručak.
Prva biljka koju berem je divlji radič, odnosno maslačak. Ima još bezbroj imena u našim krajevima – regrat, regoć, regvet, mlječika, žutenica ili žumberak samo su neka, jedno ljepše od drugog. Ja obično govorim samo radič jer je maslačak za mene prvenstveno cvijet, od žutog pupa do paperjastog padobranca. Divljeg radiča ima posvuda, i nije ga nikakva nauka brati. Lako se čupa s korijenom, od kojega se kuha za jetru ljekovit čaj. Maslačak je biljka koja je jestiva i ljekovita cijela – od korijena preko lista do cvijeta. Tradicionalno se najčešće priprema u obliku fantastične krumpir salate sa zapečenim špekom. Moj favorit još je jednostavniji.
Za mene savršen par čine radič i domaće jaje mekog žumanjka. Blagogorko zelenje i kremastost žumanjka za mene su savršen krug okusa. Tako ga najčešće jedem. Sve mi tu paše, brzina (minutu nakon što ga uberem već je u tavi) i čistoća okusa savršena za početak dana. Kad god mogu, dodam još koji listić druge vrste. Danas je to bio uskolisni trputac. Također ga sigurno znate iz djetinjstva, dok je još našim bakama bilo normalno tegobe liječiti biljkama. Trputac je biljka na vrlo dobrom glasu. Nije osobito ukusan samostalno, pa ga ja najčešće dodam radiču.
Na malo maslinovog ulja bacim usitnjeno bilje, samo da uvene. Dodam jaja susjedovih kokoši i posolim – to je sve. Kod serviranja dodam još malo sirovog radiča za hrskavost. Savršena pratnja ovom doručku bila bi mi šalica dobrog kefira, ali ga danas nisam imala.
Nikada ne razmišljam o nekim osobitim zdravstvenim dobrobitima kad jedem samoniklo bilje. Čini mi se potpuno očiglednim da to mora biti dobro za nas. Divlje bilje ima sasvim drugačiji karakter od uzgojene zelenjave. Konzumiranjem samoniklog bilja mi tijelu dajemo gensku raznolikost. Tlo na kojem se uzgajaju monokulture i tlo šume sasvim su različita stvar, pa je logično da su i mikronutrijenti koje nose ove biljke bitno drugačiji. Svaka od ovih biljaka moćna je na svoj način.
Brzim pregledom dvorišta shvatila sam da je kopriva tek krenula, našla sam i jednu biljku boražine, mišjakinju u cvatu i dva lijepa velika busena štavelja. S obzirom da je bilo svega pomalo, odlučila sam se za krem juhu – moj drugi najdraži način za konzumaciju samoniklog bilja. Volim kad se nešto grubo i bodljikavo kao što je kopriva pretvori u lijepu svilenu kremu. Plus, to je zasad ipak jedini način da divlje zelenje ponudim djetetu.
Krem juha od samoniklog bilja
- 10-ak biljaka mlade koprive
- 2 velika busena štavelja
- šaka – dvije listova maslačka
- zeleni dio jednog poriluka
- cug maslinovog ulja
- malo vode, sol
- šalica kuhanog bijelog graha (može i iz konzerve)
U malo slane vode kratko blanširajte koprivu. Listove skinite sa stapke i prebacite u blender. Na ulju dinstajte sjeckani poriluk pa dodajte ostalo zelenje i podlijte vodom. Nakon pet minuta sve prebacite u blender. Dodajte kuhani grah pa sve izmiksajte u glatku kremu. Po želji dodajte češnjaka, timijana ili kurkume – ja nisam dodala ništa.
Na isti način krem juhu možete napraviti sa slanutkom, malo krumpira umjesto graha ili, još bolje, s blanširanom cvjetačom.
Po želji ukrasite jestivim cvijećem. U mom slučaju to su bile ljubičica, tratinčica i cvijet mišjakinje. Jedenje cvjetova čudan je osjećaj, djeluje pomalo nasilno. U tom obliku priroda je jednostavno prelijepa da bismo je samo gurali u usta. Osjećam dosta otpora prema tome, ali danas sam bila raspoložena za iznimku. S obzirom na to da sam se osjećala dosta tromo i nemotivirano, činilo mi se da bi ovakav zastrašujuće lijep zalogaj mogao pobuditi neku radost i zahvalnost. Tako je i bilo.
/Piše:Željka Klemenčić/
