5.6 C
Kotor

Slušaj online radio

Druže Tito, nema tebe, a Galeb nam kune jede

Vojković - Galeb
Vojković – Galeb

NEKI ljudi ne umiru – samo se presele u legendu. Drug Tito svakako spada u takve – već je prošlo 36 punih godina da nije među živima, a dosta je da ga spomenete i izazovete birtijsku svađu. Štoviše, prosječnog hrvatskog desničara možete, odjeveni u Titovu maršalsku uniformu, probuditi u pola noći, samo bi pao s kreveta te plačljivim glasom rekao: „Druže Tito, oprosti mi, uvijek sam bio za tebe!“

No, drug Tito je definitivno bio i vrhunski mangup – jer samo vrhunski mangupi mogu posložiti stvari tako da mažnjavaju lovu i kada više nisu među živima. A vjerovali ili ne – drug Tito nam mažnjava oko milijun kuna na godinu. Troši drug Tito više nego što je trošio ukinuti Ured živahnog bivšeg predsjednik Mesića (onaj kojega je Tito poslao preventivno u zatvor)!

Kako nam Tito mažnjava novce – pa preko Školskog broda Galeb. Broda koji lagano propada u riječkoj luci, uz svakodnevno trošenje novca poreznih obveznika.

Sudbina broda za prijevoz banana

Galeb i Tito su u nečemu slični – takvu biografiju jednog čovjeka i takav životni put jednog broda niti skupina holivudskih scenarista na drogama ne bi nikada uspjela smisliti. O Titu možete misliti što hoćete, no brodove treba poštivati, pa ćemo kratko iznijeti Galebov životni put, opširno prikazan na hrvatskoj Wikipediji.

Galeb je dužine 117 m, širine 15,13 m, deplasmana 5377 t i gaza 5,7 m, a u doba mladosti mogao je postići tada zavidnu brzinu od 17,6 čvorova (za one koji nisu s mora – čvor je milja na sat, mjera potječe od doba kada se iza jedrenjaka bacao konop s čvorovima za mjerenje brzine). Brod je naručila talijanska kompanija Regia Azienda Monopoli Banane (RAMB) iz Genove, koja se, kako i naziv kaže, bavila trgovinom južnim voćem. Gradnja je počela 1937. godine. Galeb je tada dobio ime RAMB III.

Kada je Italija najavila rat Velikoj Britaniji i Francuskoj, broda je angažiran u ratu. Brod se 30. lipnja 1941. godine po zadatku prijenosa mesa za talijansku vojsku nalazio u libijskoj luci Bengazi kada ga je u provu pogodilo torpedo iz britanske podmornice HMS Triumph. Kapetan Giuseppe Aneti rasporedio je teret tako da je brod mogao isploviti i to unazad, odnosno krmom naprijed jer je tako mogao ploviti. Budući Galeb je krmom plovio devetsto milja od Libije do Sicilije. Brod je iz Sicilije dovučen tegljačima u brodogradilište San Marco u Trstu.

Nakon kapitulacije Italije 1943. brod su, tada još uvijek na popravku, zauzeli Nijemci. Brod postaje minopolagač po imenu Kiebitz. Poslije preuređenja Kiebitz je mogao ukrcati 240 mina, postavljene su mu šine za izbacivanje mina i postavljeno dodatno protuavionsko naoružanje. Dana 5. studenog 1944. godine u riječkoj luci potopilo ga je savezničko ratno zrakoplovstvo. Godine 1947. otpočelo je vađenje Kiebitza koji se nalazio na dubini od 22 metra. Vađenje potonulog broda odradio je legendarni splitski Brodospas.

Brod je obnovljen, uređen i predan Jugoslavenskoj ratnoj mornarici kao školski brod „Galeb“.

Galeb kao svjetski putnik

Godina je 1953., počinje zatopljenje odnosa sa Zapadom – i planira se Titov posjet Londonu. Iz sigurnosnih razloga bira se morska ruta i za London se kreće Galebom. Da Sovjeti ne bi nešto pokušali, do Malte Galeb prate eskortni razarači Triglav i Biokovo te jedan patrolni brod, dok su od Malte do Londona pratnju preuzeli britanski razarači. U to doba Galeb je daleko od luksuznog broda – nema grijanje, a i Tito dobiva uvjetni „luksuz“ u obliku tri časničke kabine.

Brod se kasnije više puta preuređuje i postaje prava luksuzna jahta – naravno s simboličnim naoružanjem i formalnim statusom „školskog broda“. Tito je Galebom putovao 14 puta posjetivši 18 zemalja na tri kontinenta – Europi, Aziji i Africi, pristavši u 29 luka. Na ovim putovanjima Galeb je prošao 85.000 nautičkih milja, u trajanju od 478 dana. Obično je bio u pratnji razarača, a ponekad, kada se dulje putovalo i trgovačkih brodova za opskrbu.

Brod Galeb
Brod Galeb

Kraj puta

Početkom Domovinskog rata 1991. JRM povlačeći se iz Pule, usput krade i Galeba. Nekada slavni brod ostaje na vezu, praktično bez održavanja u Boki Kotorskoj. Tu ostaje do kraja 1990-ih, kada ga kupuje grčki brodovlasnik, koji ima namjeru napraviti luksuznu jahtu za bogatu klijentelu.

Galeb je odtegljen (nekada sjajni Fiatovi motori više nisu u funkciji) u Remontno brodogradilište Viktor Lenac na generalni remont. Plan propada. Niti grčki brodovlasnik ima novca, niti je Galeb toliko poznat u svjetskim okvirima kako bi se došlo do financiranja, a i godine stajanja na vezu su donijele svoje – u pitanju je već gomila starog željeza. Vide se samo tragovi nekadašnjeg luksuza – koji ionako nije luksuz po sadašnjim kriterijima, brod primjerice nema klimatizaciju. Cijena obnove bi bila ogromna. U svibnju 2009. Grad Rijeka postao je novi vlasnik broda Galeb.

Prošlo je od tada punih sedam godina. Galeb u međuvremenu i dalje propada – trošeći novce poreznih obveznika. Uredno. Na milijune kuna. Planovi koje je riječka SDP-ova vlast imala s brodom – izjalovili su se. No, naravno, SDP-ovci su dovoljno tvrdoglavi da pogrešku ne žele priznati.

Koliko to zadovoljstvo košta?

Index se Galebom bavio prije dvije godine, kada je iznos potrošen na brod, novinar Petar Vidov precizno izračunao: 7.033.142,02 kune. Gradski novac na “Galeb” Rijeka je počela trošiti 2008. godine kada je za pregled broda u suhom doku potrošeno 555.715,12 kuna. Naredne godine Rijeka je za kupnju “Galeba” te godišnji trošak zapovjedništva broda (da, Galeb ima i malu posadu!) potrošila 906.819,65 kuna.

U 2010. godini Grad Rijeka je na “Galeb” potrošio čak 2.044.505,76 kuna. Radi se o troškovima za radove dokovanja, čišćenje podvodnog dijela trupa broda, mjerenje debljine lima s uslugama stručnog nadzora, te na usluge mornara, pomorske agenture i špedicije, usluge zapovjedništva i godišnjeg operativnog veza. U 2011. godini troškovi su se nešto smanjili pa je na “Galeb” utrošeno 1.355.220,57 kuna. Ovo je uključivalo i izradu elaborata ekonomske opravdanosti davanja broda u koncesiju.

U 2012. godini Grad Rijeku je “Galeb” koštao 738.804,88 kuna. Novac je izdvojen za usluge zapovjedništva i agentura/špedicije, te mjesečnog troška veza u brodogradilištu. Sasvim iste usluge su u narednoj 2013. godini koštale 350 tisuća kuna više, odnosno 1.091.720,91 kuna. Opširnije.

Priča se nastavlja. U proračunu Grada Rijeke za 2016. godinu stoji:

T117624 MOTORNI BROD GALEB 805.000,00
Funk. klas: 0820 Službe kulture 805.000,00
Izvor: 42 PRIHODI OD SPOMENIČKE RENTE 805.000,00

U međuvremenu je Galeb postao i kulturno dobro pa je sada na stavci kulture – i Riječani uredno plaćaju „spomeničku rentu“ kako bi nekadašnja Titova jahta uredno propadala. Pokušaji da se Galeb „oživi“ koncesijom propali su – na natječaj se nitko nije javio. Brod je jednostavno u takvom stanju da više nikome nije zanimljiv.

Galeb nije usporediv s drugim povijesnim brodovima

Postoje povijesni brodovi za koje se države brinu, kao što je Nelsonov HMS Victory. Ovaj brod porinut pradavne 1765. godine i proslavljen pobjedom kod Trafalgara 1805. godine godišnje privuče 350.000 turista – i formalno je još uvijek u vojnom registru s aktivnim časnikom kao zapovjednikom. Slično imaju i Sjedinjene Države – njihov USS Constitution koji je prvi puta zaplovio 1797. godine ne samo da je formalno u aktivnoj službi, nego zna i zajedriti.

No, u pitanju su slavni jedrenjaci, slavnih bitaka, slavne prošlosti – ratni brodovi bogatih država koji predstavljaju njihovu pomorsku povijest, a i te države imaju milijune potrebne za njihovo održavanje. Za razliku od njih – Galeb je brod za prijevoz banana. Drug Tito je njime otišao na neka važna putovanja, omogućio nam zapadne bespovratne kredite, nešto preko Pokreta nesvrstanih sigurno učinio i za svjetski mir (ponajviše u dogovoru s Amerima koji su to uredno platili), ali taj brod osim u očima ponekog nostalgičara ili ostarjelog mornara koji je na njemu služio – nema ni čar ni turističku privlačnost. U pitanju je ruševina na vezu u Rijeci, ruševina koja nas je koštala brat-bratu 10 milijuna kuna i košta i dalje. I kojega riječka vlast uredno drži o trošku poreznih obveznika.

Kako vrijeme prolazi – sve je manja mogućnost da netko uloži teške milijune u Galeba, a sve veća da se po drugi puta nađe na dnu riječke luke, ovaj puta bez „pomoći“ savezničkih bombardera, samo pod utjecajem korozije i elektrolize koja neminovno uništava metalni brod na vezu.

U čije ime i za koga? Zašto se i radi čega i radi čije gluposti potrošilo desetak milijuna kuna? Za druga Tita? Pa rekli smo, skuplji Tito nego Mesić! Porezni obveznici ove zemlje rade da bi jedan stari brod za prijevoz banana propadao na gatu, uz milijunske troškove.

Galeb kao admiralski brod Vis

Postoje prijedlozi – sasvim smisleni. Dug i zanimljiv put Galeba treba okončati kako brod zaslužuje – kormilo, zvono (ako ga već netko nije maznuo) i par takvih uspomena spremiti u riječki Pomorski muzej, brodu koji to i bez Tita zaslužuje posvetiti jednu sobu – a Galeba prepustiti moru, kako je to prije neki dan napravljeno s nekadašnjim zapovjednim brodom JRM – Visom.

Brod se očisti od goriva i maziva te kontrolirano potopi, kako bi predstavljao atrakciju za ronioce. I ne samo ronioce – dobar dio dna Jadrana čini pijesak i mulj, područja ne previše bogata ribom, osim ponekog lista, raže i sličnih vrsta. Potopljeni brod postaje umjetna hrid – jako brzo se pojavi morska trava, pa onda i drugi sitni morski organizmi, pa pokoji špar koji sve to jede, a onda i veće grabljivice – ne prođe 5-6 godina da potopljeni brod ne postane živo stanište mnogobrojnih vrsta.

Pa evo, povodom jučerašnjeg dana, koji se slavio kao Dan mladosti, lažni Titov rođendan i slučajnošću pravi rođendan Tomislava Karamarka – razmišljanje o Galebu. Zar zaista mora trunuti o trošku poreznih obveznika, umjesto da postane nova „pošta“ (ribolovno stanište) za ribiče-rekreativce, i da se oko starog broda počne rađati novi život, u obliku tisuća srebrenih ribica i drugih morskih stvorenja? Je li Galeb tako nešto zaslužio, a novci neka se troše na neke pametnije stvari?

Piše: Goran Vojković

Tito u Londonu:

Najčitanije