Padamo s nogu, a tek je početak maja. Riječi su to koje ćete ovih dana čuti u Dubrovniku, praktično od svakog vozača autobusa i taksi kombija koji putnike prevoze iz dubrovačke zračne luke koja od lanjskog studenog nosi naziv po znamenitom znanstveniku Ruđeru Boškoviću, fizičaru iz jednog od najpoznatijih gradova Mediterana.
Potvrdu njihovih riječ pronalazimo i u službenoj statistici zračne luke iz kojih se vidi da je u prva četiri mjeseca promet bolji za golemih pedeset hiljada putnika. Ove je godine brojka za prvu trećinu godine dosegla 299.153 putnika dok ih je lani u isto vrijeme bilo 249.915, piše Novi list.
Porast je dakle nevjerojatnih 20 posto, a posebno fasciniraju travanjski podaci prema kojima je ostvareno 224.163 putnika! S obzirom da ih je lanjskog aprila bilo 167.731, rast je to veći od 33 posto.
Posebno veseli, pa i čudi da je lanjski travanj bio također nemjerljivo bolji od onog iz 2022. godine kad je ostvaren promet od 117.715 putnika. Drugim riječima april 2024. u odnosu na april 2022. znači porast broja putnika od skoro 91 posto čime je ovogodišnji april ujedno postao i tim mjesecom s najvećim brojem putnika ikad ostvaren u ZL Dubrovnik!
E sad, kako to kad je Dubrovnik ujedno i grad najskupljih usluga u Hrvatskoj, sasvim sigurno i po to pitanju jako visoko plasiran na cjelokupnom mediteranskom prostoru? Cijene izvan samog centra nešto su podnošljivije, mada platiti na Lapadu neko od, realno, samo toplih predjela kao što su to tjestenine s raznim umacima, “morskim plodovima” primjerice 25 ili više eura nije malo.
Dolaskom na Stradun priča se dodatno usložnjava pa nam je tako “za oko” zapela cijena tjestenine s jastogom od – 75 eura. Istina, visoka je to jako visoka srednja klasa, ugledni Proto koji tako kilogram oborite ribe, ponuda dana – što ribar donese, cijeni 105 eura, riblja plata za dvoje 119 eura, kilogram jastoga 220 eura, porcija od šest stonskih kamenica 26 eura, a želite li samo riblju juhu – 13 eura.
Meso je nešto povoljnije, ribeye steak 39, burger 30 eura. No, Stradun je prepun, a i restorani su u vrijeme ručka kad smo se ispred njih prošetali, ulazak bi bio ipak preopasan jer mogao bi prouzročiti osobni bankrot, sasvim solidno popunjeni. Da, i redovi za lani “opjevane” sladolede su – golemi. Cijene idu od 2,5 eura za najmanje porcije do 7,5 eura kad je riječ o najvećoj.
Cijene za naše prilike uistinu i jesu “šokantne”, ali s obzirom da najveći broj turista ovih dana čine gosti s Dalekog istoka i iz SAD, i nije tako strašno. Nema tog lokala u New Yorku gdje ćete malu pivu platiti manje od 10 dolara. Na Stradunu je velika – 8 eura.
Dubrovnik se naprosto razvio u toliko moćni brend da su njegove cijene, koliko god bile visoke, daleko u drugom planu, na neki način i samorazumljive. Nije na kraju krajeva jeftino ni imati prostor, restoran na Stradunu jer to znači i plaćanje golemih režija.
Naprosto odnos ponude i potražnje. U Dubrovnik se dolazi zbog njegove ljepote, sadržaja, zbog povijesti ali i zbog – prestiža. Kako biste uživali, ali i kako biste se po povratku u domovinu mogli – hvaliti.
Ono što je u Dubrovniku također zanimljivo, kvaliteta je radne snage. Konobari su iznimno uslužni i to na jedan simpatični, jako susretljivi i nadasve profesionalni način. Nisu usiljeni, preozbiljni i odsutni, ne oni se gostu istinski raduju i vrlo brzo uspostavljaju optimalnu komunikaciju.
