I Dubrovnik je shvatio kako od iznajmljivanja apartmana korist imaju samo vlasnici, a teret nosi čitava zajednica. Ali i najava gradonačelnika je tek prazna priča jer alternativa se ne nudi.
Zadnje dane babljeg ljeta u Dubrovniku je dočekao nemali broj turista riješenih da maksimalno iskoriste produženu sezonu kupanja u moru. Oni vjerojatno nisu čuli za nedavnu izjavu tamošnjeg gradonačelnika Mata Frankovića da njegova vlast namjerava smanjiti broj apartmana za trećinu. Misli se pritom na smještaj u pojedinačnim stanovima i kućama, kod manjih iznajmljivača koji u tom gradu posjeduju otprilike jednu trećinu ukupnog smještaja. Razlog same takve intencije jest kritičan turistički pritisak na dubrovačku komunalnu i prometnu infrastrukturu, lokalnu društvenu zajednicu i ekosustav.
Rijeke turista sustavno uništavaju upravo ono čemu su se došli diviti: urbanu cjelinu i kulturu gradova. Instrumenata za obuzdavanje te najezde ima – ali to se u Hrvatskoj očito ne želi.Foto: Grgo Jelavic/Pixsell/picture alliance
Što može, to neće
S druge strane, Franković se nije sam dosjetio gradske potrebe za rasterećenjem, jer su na to već duži niz godina upozoravali razni drugi politički i civilno-aktivistički subjekti. Štoviše, gradonačelnikova stranka HDZ na razini države nije učinila ništa – kao ni druge partije koje su vodile Vladu RH – da fiskalnim mjerama utječe na nekontrolirano bujanje apartmanske ponude u čitavoj zemlji. Naprotiv, apartmanizacija je faktično poticana tek simboličkim oporezivanjem te vrste turističke djelatnosti, a tako će i ostati do daljnjeg, po svemu sudeći. Ostaje pitanje postoji li uopće mogućnost za redukciju smještaja o kojoj govori Franković, ili bi se dubrovačka vlast morala okrenuti nekim drugim, realnijim metodama upravljanja tim sektorom?
„Gradonačelnikovu izjavu vidim kao sad već uhodani obrazac po kojem on javno istupa“, rekao nam je o tome Enes Ćerimagić, pravnik organizacije Zelena akcija. On tako uočava da Mato Franković najprije reagira na već postojeće opće mjesto, kao što je primjer bio i s planiranom apartmanizacijom brda Srđ iznad Dubrovnika. Franković je godinama podržavao projekt i okrenuo mu leđa kad je postalo jasno da investitor gubi pravnu bitku s aktivističkim oponentima.
„A u drugom koraku“, inzistira Ćerimagić, „on fingira radikalnost stava, pozirajući kao političar koji se ne libi sukoba, ali čini sve da sukob izbjegne.“
I sam Dubrovčanin, naš sugovornik bio je dijelom građanske inicijative za obranu Srđa od profiterskog udara. Ističe da je gradonačelnik u novije doba zaoštrio retoriku, ali nije potom učinio ništa da trajno eliminira taj problem. Tako je, po njegovu mišljenju, i s primjerom turizma: „On fingira sukob s privatnim iznajmljivačima, nastojeći ostaviti dojam hrabrog političara spremnog na nepopularne poteze, a zna da do sukoba neće doći jer – nema ovlasti donijeti odluku koju najavljuje. Ali, nada se da će ostati sjećanje na ‘hrabrost i beskompromisnost’ tzv. ‘čeličnog Mata’. S druge strane, ima ovlasti povisiti paušalni porez za iznajmljivače, ali to odbija učiniti.“
Ovdje treba napomenuti da je nadimak „čelični Mato“ zacijelo izum gradonačelnikove PR-službe te je svojedobno forsiran u manjem dijelu lokalnih medija. „A što se tiče turističkog pritiska“, nastavlja Ćerimagić, „jedan od njegovih značajnih uzroka je liberalizacija sektora uslijed nemogućnosti da se ponude drugi modeli stvaranja vrijednosti pa čak i unutar turističke ponude. Na lokalnoj razini, na kojoj bi Franković mogao intervenirati, tu je cijeli niz mjera: od donošenja plana upravljanja, širenja tzv. buffer-zone, već spomenutog većeg oporezovanja kapitala u kombinaciji s poticanjem lokalne privrede poput primjerice energetskog i poljoprivrednog zadrugarstva, javnih radova s ciljem prilagodbe na klimatske promjene, itd.“
„Sve to imalo bi funkciju omogućavanja većeg i lakšeg stvaranja vrijednosti u djelatnostima koje nisu puko iznajmljivanje. Međutim, za to je potrebno odmaknuti se od teze koju podjednako zagovaraju i Franković i njegov prethodnik Andro Vlahušić, a to je da je upravljanje gradom prije svega operativni posao. Izbori su borba za viziju razvoja, a ne natječaj za posao“, zaključio je ovaj pravnik Zelene akcije. S takvom negativnom ocjenom načelno se slaže i njegova sugrađanka Ana Žuvela, istraživačica kulturnih politika i praksi kulturnog razvoja te upravljanja na zagrebačkom Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO).
Najavu o ograničenju broja apartmana ona tumači kao nastavak populističke politike lokalne administracije koja se odlikuje nasumičnim i kontradiktornim pristupima i procesima donošenja odluka. „Dok poruke gradonačelnika o svjesnosti negativnih odlika apartmanizacije medijski bujaju, istovremeno se lokalne politike o upravljanju prostorom, upravljanju imovinom, kulturom itd., skoro isključivo rukovode – nemuštim – varijacijama menadžerske, odnosno korporativne logike i kratkovidnim usmjerenjima koji potiču i podržavaju brisanje urbanih kvaliteta grada u korist njegove potpune transformacije u ljetovalište, ili popularno rečeno, destinaciju“, rekla nam je Žuvela.
„Izostaje preuzimanje odgovornosti“, dodala je ova analitičarka s IRMO-a, „za napravljenu štetu u degradiranju Dubrovnika u mjesto koje grca pod pokušajima servisiranja lokalnih, nacionalnih i međunarodnih protoka kapitala zbog čega nepovratno gubi urbani identitet, javni integritet te društveno-kulturološku prepoznatljivost.“ Ona ujedno drži kako bi pokušaj ograničavanja apartmanizacije bio dobrodošao kad bi bio analitički informiran i utemeljen u iskrenim namjerama rehabilitacije Dubrovnika. Osim toga, ona ističe da je to ograničavanje zaista prijeko potrebno – da ne bi bilo zabune s odmjeravanjem prioriteta.
„Međutim, ne vidimo da se gradske javne politike usklađuju prema tom cilju, niti da se događaju promjene koje bi indicirale da postoji snažna politička volja i umješnost upravljanja kojom će se dosljedno provoditi deturistifikacija i društveno-ekološki odgovorna urbanizacija Dubrovnika“, riječi su Ane Žuvele. Ostaje tako vidjeti hoće li dubrovački gradonačelnik Mato Franković u predstojećem razdoblju poduzeti išta od onog što bi bilo i korisno i moguće u pogledu upravljanja turizmom, nasuprot onome što je gromko najavio, ali što posve izvjesno – nije izvedivo.
