Veliki dijelovi zemlje južno od Rima, glavnog grada Italije, bili su močvare hiljadama godina, sve dok monumentalni program isušivanja 30-ih godina prošlog vijeka nije pretvorio taj epicentar zaraze malarijom u najvažnija poljoprivredna polja.
Tek 90 godina kasnije, tamo gdje je vode nekoć bilo u izobilju, sada je ima sve manje jer je jedna od najgorih suša koju pamte na Apeninskom poluotoku, uzrokovana nedeljama visokih temperatura, drastično smanjila protok lokalnih izvora vode.
No, zastarjela infrastruktura i vodovodne cijevi koje puštaju, dodatno pogoršavaju ionako katastrofalnu situaciju s niskim vodostajima kakve se ne pamti jer goleme količine dragocjene vode nestaju iz vodovoda prije nego što uopće stignu do slavina, prenosi agencija Reuters.
“Upravljanje vodnom infrastrukturom u Italiji bilo je užasno”, rekao je za Reuters Roberto Cingolani, ministar za ekološku tranziciju. “Naše cijevi gube u prosjeku 42 posto vode koju prenose. U Izraelu je ta brojka blizu 3 posto. Naši se gubici ne mogu opravdati”, kaže Cingolani.
U pokrajini Latina, u regiji Lazio, 60 kilometara niz obalu od Rima, 70 posto pitke vode izgubi se u tranzitu, što je drugi najgori omjer u zemlji, prema izvješću koje je ovog mjeseca objavio poslovni lobi Confartigianato.
Tamošnja lokalna vodovodna firma, Acqualatina, navodi da se dio vode koja nedostaje ilegalno odvodi ili da je troše kućanstva koja odbijaju da im se provjere vodomjeri. No, procjenjuje se da 50 do 60 posto vode iscuri iz krtih, napuknutih cijevi.
“Curenja nisu uzrokovana nepažnjom, već zato što je mreža stvarno stara. Gotovo polovina (cijevi) je postavljena prije više od 50 godina”, kaže Marco Lombardi, izvršni direktor ove tvrtke, koja je u djelomičnom vlasništvu francuske komunalnog poduzeća Veolia Environnement.
U nastojanju da se suprotstavi krizi koja je zahvatila cijelu zemlju, italijanska vlada je izdvojila 4,4 milijarde eura iz fonda Evropske unije za oporavak od pandemije u iduće četiri godine u svrhu poboljšanja sustava upravljanja vodom.
