Akademski umjetnik Nedeljko Simanić iz Kotora predstavio se publici svojom trećom knjigom, zbirkom priča “Delfini ne postoje” i paralelno s tim – izložbom ulja na platnu pod nazivom “Neobavezno”.
Ljubitelji umjetnosti imali su rijetku priliku da ovog stvaraoca – slikara među piscima i pisca među slikarima, upoznaju kroz prikaz Natalije Đaletić, urednice IK “Ouroboros” Podgorica, u čijem je izdanju zbirka priča objavljena, a potom da uživaju u prepoznatljivim impresivnim bokeljskim pejzažima. Među umjetnicima nije rjetkost da istovremeno njeguju dar za pisanje, slikanje, muziku, kao što su Bob Dilan ili Momo Kapor, ali je zanimljivo da jednog takvog imamo i u Boki Kotorskoj. Umjetnik za Boka News kaže da su njegove slike i priče prožete istom poetikom, načinom posmatranja i naglašenom slikovnošću.
-U naslovima nema puno tog zajedničkog, ali ima u toj nekoj tehnici posmatranja- i u pričama i u slikama ja se bavim nekim detaljom atmosfere, svjetlosti, boje, ukusa, mirisa, to je neka vrsta osjećaja koja prožima posmatrača/slikara dok to radi. To je namjera da dostignem taj nekakav trenutni utisak neke atmosfere, koja je možda zajednička svim ljudima. O tome se radi i u pričama i u slikama, ja insistiram na slikovitosti. Priče su pune slika, a u slikama postoji jedna priča, samo je prikrivena, kaže autor, te dodaje da su sve njegove knjige (roman “Succubus” i zbirka poezije “Ka Zlatnom gusaru”- “Ouroboros” Podgorica, 2023. godine), zasnovane na dokumentarnim stvarima. „Krećem od činjenice, od onoga što je stvarno i onda ga maštom nekako preoblikujem“, kaže Simanić.
OMAŽ ZA BOJANU
Za Boka News nam je otkrio da je priča „Delfini ne postoje“, po kojoj je zbirka dobila naslov, zasnovana na stvarnoj ličnosti, kojoj je posvetio cijelu knjigu.
– Glavna junakinja priče „Delfini ne postoje“, djevojčica Bojana je stvarno postojala, ona je bila u Dječjem domu Bijela i mi smo se upoznali u umjetničkoj školi u Sarajevu prije jedno 16 godina. Ja sam bio fatalno zaljubljen u nju, deset godina sam čeznuo za njom, ali se ta ljubav nije ostvarila. Ona je, na nesreću, umrla od korone u vrijeme pandemije, tako da je ovo omaž Bojani i svim tim mojim ljubavima koje sam imao. Imam još jednu priču koja se tiče Bojane, ona se pojavljuje u jednoj drugoj priči, a to ostavljam čitaocu da otkrije, kaže Nedeljko Simanić, koji je publici prčitao dvije omiljene priče iz knjige.
Globalno ispoljavanje ličnog izraza
Kroz slikanje i pisanje on je svoje individualno pretočio u univerzalno, što je suština umjetnosti.
-Shvatam umjetnost kao jedno globalno ispoljavanje svog ličnog izraza, da li će to biti pisanje, da li je to slika, performans ili pjevanje, to je samo jedan izraz vlastite ličnosti. Jedino je bitna individualnost pisca, slikara, umjetnika, to je jedini prostor slobode koji je dat čovjeku, ostalo je sve manipulacija i zarobljenost u nekakvim tržišnim uslovima gdje imate gazdu nad sobom, gdje vam drugi kroje vaš život, gdje vas drugi plaćaju. Ovako, kao umjetnik, vi ste sami na vjetrometini, prepušteni sami sebi, ali istrajavate. To jeste privilegija umjetnika, naravno da to podrazumijeva različita odricanja, ali, ukoliko taj svoj poziv volite, onda ćete pristati na ta odricanja, poručuje Simanić.
Knjiga je predstavljena u maloj kamernoj sali, iz koje su ljubitelji Simanićevog stvaralaštva u par koraka prešli u Staklenu galeriju Kulturnog centra “Nikola Đurković”, gdje je postavljena izložba “Neobavezno”, što je dalo posebnu čar cijelom performansu, povezujući dva umjetnička izraza u cjelinu.
–Nedeljko Simanić kao slikar i pisac koristi umjetnost da iskaže duboke unutrašnje svjetove i trenutke koji se nalaze između viđenog i osjećajnog. Njegova poetika, kako u slikarstvu, tako i u pisanju povezana je sa težnjom da uhvati suštinu trenutka i njegov emotivni značaj… Slikanjem atmosfere kroz boje i svjetlost, Simanić prenosi svoje pisanje kroz detaljne opise okruženja i ambijenta. Priče su često ispunjene slikovitim prikazima koje podsjećaju na umjetničke prikaze, stvarajući snažan osjećaj prisutnosti i uvida u svijet likova, istakla je Natalija Đaletić.
Moć viđenog spojio sa titrajem tuđeg srca
Objašnjavajući zašto je izložbu nazvao “Neobavezno”, Simanić kaže da “nešto što je na prvi pogled nebavezno ne mora po pravilu odmah biti i lako, sporedno, jeftino, niti po nužnosti nalaziti se na suprotnom polu od nečega čemu bismo pridavali veći značaj, ozbiljnost, krutost ili sistematičnost”. Ističe da su slike nastale u trenucima oduševljenja prizorima prirodnih ljepota Boke.
–To je samo svojevrsna šetnja ovim bokeškim krajevima, zaustavljanje oka na onim prizorima koji su se slikaru učinili zanimljivim. Na način prvih impresionista, neznatne likovne utiske prevodi u pričice za koje se nada da su svakom posmatraču bliske. Daleko od svake uznemirenosti savremenog trenutka, njegovi vječiti elementi su svjetlo, vazduh, voda, zemlja. On želi da uhvati trenutak kad se moć viđenog spaja sa titrajem nečijeg tuđeg srca, kazao je autor na otvaranju izložbe.
Priče iz ugla dječaka
Knjiga je objavljena kroz projekat za podršku individualnog kulturnog stvaralaštva Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti, ispred koje je bibliotekarska savjetnica Jasmina Bajo ocijenila da je knjiga “Delfini ne postoje” zanatski, stilski, umjetnički značajan napredak u autorovom stvaralaštvu.
-Imamo sliku razvoja naratora dječaka do odraslog čovjeka i vidimo jedan presjek generacija, vremena od života u Jugoslaviji osamdesetih godina, do raspada Jugoslavije, rata, tranzicije današnjeg doba. Najveći utisak na mene su ostavile priče koje su pričane iz ugla dječaka lucidnog, radoznalog, iskrenog, duhovitog. To su priče iz svakodnevnog života. Naročito se osjeća da je autor slikar kroz atmosferu, boju, stil i jezik. Izazivaju izuzetnu nostalgiju za ušuškanim, sigurnim danima, kazala je Bajo.
/M.D.P./
