Pisac uvijek vidi iza okuke naših dana. Tako su Veliki rat već vidjeli da dolazi oni koji su znalački ukrštali riječi prije Prvog svjetskog rata, baš kao što su novi veliki rat vidjeli pjesnici i pisci prije Drugog sjetskog rata.
Četiri puta nagrađen roman „Jedro nade“ (Laguna, 2014, sedam izdanja, prevod na ruski i engleski) pisao sam šest godina, i ne znam da li je odlomak koji slijedi napisan šest, sedam ili više godina od izbijanja projekta korona, ali sam vidio da virus dolazi, sa sve rukavicama i maskama, u što čitalac može da se uvjeri iz redova koji slijede, kaže autor Nikola Malović.
„Nad čajem od mažurane s kriškama limuna, poda mnome su, uvećavani do prepoznatljivosti i čujnosti, kroz nebesa između oblaka, nikla oba peraška paroha u bašti konobe Verige. Isprva sam teško razlikovao njihov dijalog od turističkog fona i zveckanja escajga, sve dok nisam skinuo najnoviju verziju Google audio-filtera. Potom sam čuo rečenu dvojicu…
– U isto smo vrijeme nedeljom u crkvi, pa ne znam što ti kazuješ vjernicima. Talas je, sudeći po svemu, krenuo. O smrtno oboljelima, mediji javljaju da su nam ti bližnji sve bliži.
– Jeste, virus je opak. Kotorski biskup naložio je zato svim župnicima da hostije dijelimo kao i do sada, ali da se vino do daljeg ne ispija iz istog kaleža. Za sada su svi dobrodošli na misu, ali su zato oni s rukavicama i maskama na licu draži Bogu, jer vidno vode skrb o ostalima.
– Zaista ima logike kad svetu tajnu pričešća posmatramo kroz prizmu katoličkog učenja. Ipak, kotorski protojerej-stavrofor nastoji da kroz izvorni teološki ugao sagledava stanje stvari. Ne može se, dakle, vjerovati u to da sveta pričest jeste tijelo i krv Gospoda Isusa Hrista, i istovremeno zazirati od pričesti kao od mogućeg izvora smrtne zaraze.“
Budući da se prvo izdanje „Jedra nade“ pojavilo 2014, postavlja se pitanje šta danas potpisnik tih redova vidi da će se zbiti?
Ne pitajte. Ne biste mi povjerovali.
