Nakon 15 godina navigavanja po svjetskim morima, otočanin Mato Goravica iz Suđurđa na Šipanu odlučio se na životni zaokret. I nije požalio. Nemirno more zamijenio je rodnim poljem. Zanimljiva je njegova priča jer “nakon završene više u Dubrovniku otišao je navegat vanka po “strancima” i sa 29 godina avanco za kapetana”.
– Bio sam na tankerima za sirovu naftu, prvo s Englezima i zadnjih osam godina s Arapima. Ali uvijek je bila ideja da se doma nešto napravi i pošao sam ća – kaže Mato, koji se prvi put na tanker ukrcao u avgustu 1996. u Južnoj Koreji, a tu se i iskrcao isto u avgustu, samo 2016. godine, kada je završila njegova priča pomorca.
Matova obitelj uvijek se bavila poljoprivredom pa je i on, dok je bio na suhom, uvijek davao ruke u poslu na zemlji. Njihovo gospodarstvo broji oko 300 stabala maslina, sorti piculja, oblica, kosmača i lastovka. Posebno su, dodaje, ponosni na jednu “staricu” u masliniku za koju se smatra da je najstarije stablo masline na otoku Šipanu, sa svojih 800 i više godina. Imaju i uljaru, a proizvode i vino jer na njihovoj je zemlji i sedam tisuća trsova vinove loze, sorte plavac mali, merlot i cabernet sauvignon. Otkriva nam Šipanjac kako je u pripremi prvi rose pjenušac od plavca.
– Odlučili smo u poljoprivredno gospodarstvo uz sve to uključiti i rogače, skoro zaboravljenu kulturu, pa smo napravili pogon za preradu rogača u rogačevo brašno – kaže Mato koji sebe, sestru Mariju i oca Boža naziva glavnim udarnicima u polju. Dok su oni na tereni supruga Jelena brine o estetici, odnosno pakiranju proizvoda, izgledu etiketa…, dok majka Ilona kod kuće kuha objed jer “rad u polju izgladni čovjeka”.
Na pitanje zašto baš rogač, kaže:
Šipanski car
– Baš zato što je šipanski rogač jedan od tri sorte zabilježene u literaturi, lokalno se zove carin, car od rogača. Otok Šipan je u prošlosti bio poznat po uzgoju ove posebne sorte rogača, koju puše i vjetar i more, ima dobru zemlju, dosta sunca, pa mora bit carski. To je vrijedna biljka, bogata kalcijem, kalijem i fosforom – opisuje ovo pomalo zaboravljeno voće koje je, s obzirom da na Šipanu ima veliki broj stabala koji su i danas u rodnom stanju, odlučio revitalizirati.
– Krenuo sam u ovo 2016. godine. Jedna zagrebačka firma mi je napravila program tako da je to prepoznato i od EU fondova pa sam sufinanciran s 280 tisuća kuna nepovratno, što je 46 posto troškova. U uljari koju imamo odvojio sam dio prostora za strojeve i dva skladišta, opremio sve. Ove godine smo počeli mljet rogače i proizvoditi brašno od njih – kaže ovaj svestrani otočanin. Bilo je teško krenuti, ali europski fondovi su pomogli. Iako, zbog svega potrebnog kako bi projekt prošao, izgubio je cijelu jednu berbu.
– Dio troškova su pokrili EU fondovi, a ovo ostalo je moja kapetanska plaća izdržala. Poslužilo je more – kroz smijeh će, pa nastavlja o rogaču. – Berba ploda je koncem kolovoza. To je zahvalna biljka, jer plod može stati dugo. U skladištu može stati i godinu dana a da se, tvrdi, kvaliteta ploda ne promijeni. Sa svojih, do 200 godina starih stabala Mato ubere između dvije i tri tone rogača, ali je i od 12 šipanskih obitelji otkupio 14 tona rogača.
– U tome je cijela ideja da se ljudi više zainteresiraju. Od 12 obitelji koje se s tim bave i imaju stabla otkupio sam urod. Vezani smo za otok, treba naći nešto čime će se ljudi bavit i ostat na otoku, da imaju neke koristi svi, i oni i ja. Ja ću gledati plasirati nas na tržište po Hrvatskoj, izvan zemlje. Kontaktirao sam s određenim tvrtkama u Austriji, poslao sam i u Japan naš proizvod pa ćemo viditi. Bit će posla – optimistično će Mato.
Isprobani recepti
Zanimao nas je proces prerade od ploda do brašna.
– Kad se ubere ide u skladište. Prebire se ručno, svaki se pogleda i okrene je li oštećen ili truo. Odmah se može počet prerađivati, jer kad se ubere dosta je suh. Ali da bi se mogao samljet u fino brašno treba ga osušiti u sušari na mehanički način.
Grubo se melje i usitnjava, takav ide na 12-satno sušenje. Kad je suh ide na prosijavanje i vađenje pica, a pulpa koja ostaje ide na mljevenje. U počecima je trebalo naći pravu mjeru. Davao sam ženama da prave kolače dok sam našao pravu granulaciju, recept izrade. Reakcije su odlične. Svi hvale ovo brašno od rogača – ponosan je Goravica.
Matovo brašno od rogača je bez glutena za što ima i certifikat. Nema u njemu nikakvih aditiva, konzervansa, čisti prirodni očišćeni zdravi rogač, osušen i samljeven.
– A brašno od rogača carina može se koristiti na sve moguće načine. Najviše u kolačima, to je standard, ali može se koristiti i za napraviti palačinke, prikle, kruh, umjesto kakaa razmutiti u mlijeko, kao čaj. Ne treba uopće cukra, sladak je prirodno. Može se dodavati u voćne mikseve, u pahuljice što je danas popularno. Rogač stvarno začini sve i pritom je zdrav – preporučuje ga Mato.
Stablo rogača, ako je veliko, daje i do 300 kilograma ploda, dok se s manjih stabala ubere oko 40 kg. Prilikom prerade oko 30 posto težine “otpadne”.
– Treba picu izvaditi vani što je otprilike 10 posto težine, nekoliko postotaka se izgubi na sušenju, a ima dosta truloga ploda. Pice se isto mogu posebno prodavati, samo još nisam našao tržište. One se koriste u farmaciji, a najviše kao prirodni zgušnjivač za hranu. Službeni naziv je E410, kad vidite na nekom proizvodu tu oznaku znate da su to pice od rogača – kaže ovaj 42-godišnji stanovnik Šipana.
Žele ga i Slavonci i Japanci
Iznenadio se koliko Dubrovčana koristi brašno od rogača pa potencijalnih kupaca ne nedostaje. Mnogi mu se obraćaju direktno jer dostaviti brašno “Postirom” nije problem “uvijek netko ide put grada”. U Dubrovniku se njegovo brašno prodaje tek na jednom mjestu, u trgovini “Gligora” u Gružu, a uzimaju ga i neki restorani i hotelske kuće, kao i neke dubrovačke slastičarnice.
– Brašno od šipanskih rogača ide i u Poreč, oni to dosta koriste. U Zagrebu se prodaje u dvije, tri butige. Bili smo u Osijeku u suradnji s udrugom “DART”. Oduševljeni smo kako su nas ljudi primili, jer i oni tamo gledaju okupiti male bio i ekoproizvođače.
Oni imaju “zeleni četvrtak” na tržnici u Osijeku gdje se prezentiraju, jer kad si mali jako je teško probiti se. Mislim da će i naš rogač na “zeleni četvrtak”, uostalom Slavonija je poznata po kolačima. Preko posrednika našli smo Austrijace, firmu koja se bavi trgovinom ekoproizvoda. Veliki su, i s njima sporo ide. Rekli su hoće, ali nisu rekli kada će – govori Mato o planovima, pa dodaje i kako je bio u Japanu s “carem od rogača”.
– Neki su Japanci bili u Dubrovniku i vidili moj rogač, kontaktirali su e-mailom sa mnom. Taj čovjek je u tvornici čokolade, a rogač je interesantan jer se dodaje u čokoladu kao zaslađivač i radi okusa. Japancima je to potpuno strano, pa me je kazao “super je, sladak kao šećerna trska ali što ću ja s tim, daj mi neki recept”. Trebalo je onda “iskopati” recept. Ide polako, ali ide – kaže Mato Goravica i najavljuje kako će ubrzo pokrenuti i internet prodaju jer potražnja je primjetna. Za 250 grama brašna od rogača carina treba izdvojiti 20 kuna, a pakiranje od kilograma stoji 40 kuna. Car od rogača, čini se, krenuo je u osvajanje tržišta.
