18.4 C
Kotor

Slušaj online radio

Kapetan Vlado Ivelić – poluvjekovna karijera između jedara i pare

“Pršut luštički, salam kavijal, tunjevina i sardine, zatim supa od oriza sa graškom i utrobicom od piladi sa parmeđanom, kokoška i govedina na zeleni po domaću sa hrenom, ribe ljubaj i jastog sa tatarskom žutom majonezom, janjetina pečena sa salatom i kremonskom mustradom, miješani sir, peraška torta, gurabija i razno voće. Vino od lapsike, crno i bijelo, muškat frontinjan i šampanjac, kafa turska sa kojom šatres i zadarski maraškin.”

Nije ovo opis menija nekog luksuznog bečkog hotela, već sadržaj svečanog ručka kojeg je ispod tendi razapetih nad glavnom palubom jedrenjaka “Pierino” usidrenog pred kubanskom lukom Santa Kruz, sredinom jula 1881. Za svoje goste i poslovne partnere sa Kube, priredio zapovjednik tog bokeljskog trgovačkog broda, kapetan Vlado Ivelić, jedna od najmarkatnijih pomorskih ličnosti  Boke iz druge polovinje 19. i prve polovine 20.vijeka.

Ivelić je bio jedan od najistaknutijih posljednjih bokeljskih kapetana koji su zapovijedali  i jedrenjacima i parobrodoma. Vrhunski erudita, samouki  pjesnik, veliki jugoslovenski partriota, kapetan Vlado Ivelić ostao je zabilježen u maritimnoj istoriji Boke i kao jedan od najvještijih pomorskih pripovjedača zahvaljujući svojoj memoarskoj knjizi “Uspomene iz pomoskog života” koja je napisana i objavljena početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Kapetan Vlado Ivelić (1855. – 1940.) je posljednji muški izdanak porodice Ivelić. Pripadao je plejadi najboljih i najistaknutijih bokeljskih pomoraca koji su pomorsku slavu svoga rodnog kraja pronijeli svim svjetskim morima i okeanima. Pedeset godina je proveo na moru, najvećim dijelom ploveći na jedrenjacima, pokazavši zavidno stručno znanje, vještinu, čvrstinu i neustrašivost pomorca.

Kapetan Vlado Ivelić

Ivelići su poznаtа stаrа plemićkа porodicа iz Risnа, porijeklom iz Hercegovine. U Risаn su se doselili krаjem XVII vijekа, poslije 1687. godine. Plodnа djelаtnost Ivelićа kаo vojskovođа i diplomаtа odvija se u drugoj polovini 18. i prvoj polovini 19.vijeka. Prvi među njimа, Simo-Simeon (Simon), početkom 18. vijekа bio je u službi Mlečаnа i imаo je mletаčku plemićku titulu “konte” i bio je nаčelnik Opštine risаnske. Protoprozviter risаnski Konstаntin Ivelić je bio sin pomenutog Simа, а on je imаo četiri sinа Jovаnа, Mаrkа, Simeonа i Ivelju, Mаrko Konstаntinа, а Jovаn, Petrа.

Mаrko, Simeon, Iveljа, Konstаntin i Petаr su bili pet generаlа Ivelićа u ruskoj аrmiji. Ovа plemićkа kućа je dаlа pomorske kаpetаne, nаčelnike risаnske opštine, sveštenike, generаle, senаtore i diplomаte. Zа zаsluge su dobili i mletаčko i rusko plemstvo. Sa takvim bogatim i ponosnim nasljeđem u porodici trgovca Simeona –Siuva Ivelića i žene  mu Marije, rođene Kršanac sa Luštice, 28.jula 1855. rodio se Vladimir- Vlado Ivelić. Dječak je rastao uz četvoricu braće – Nikolu, Petra, Đorđa i Mitra, te dvije sestre Nenu i Anđeliku. Osnovnu je školu Vlado Ivelić završio u rodnom Risnu, a potom nastavio obrazovanje na Prčanju u tamošnjoj pomorskoj školi. Sa navršenih 14 godina, i blagoslovom roditelja, dječak je 2.februara 1869. napustio rodni grad i iz Kotora se parobrodom austrijskog Lojda “Archiduchessa Carlotta” , uputio za Trst.

U toj, tada najvećoj i najbitnijoj luci Austro-Ugarske monarhije, Vlado se ukrcao na jedrenjak “Slava O”. Na brik nosivosti 500 tona kojim je zapovijedao njegov ujak, kapetan Petar Kršanac sa Luštice, mladi Rišnjanin se ukrcao u svojstvu kamarota – malog od palube koji je bio poslužitelj kapetana i oficira na takvim jedrenjacima., za mjesečnu platu od 8 forinti u zlatu.Tako je počela pomorska karijera jednog od najupečatljivijih bokeljskih kapetana iz vremena kada su jedrenjaci što su prethodno širom svijeta proslavili bokeško pomorstvo i Boki stekli velika materijalna i kulturna bogatstva, postepeno gubili bitku sa tehnološkim napretkom oličenim u novim, većim, bržim i pouzdanijim parnim brodovima.

Jedrenjaci su zavisili od vjetra i struja i stoga, nisu mogli garantovati trgovcima- vlasnicima roba koje su prevozili, precizno  vrijeme njene isporuke, odnosno dolaska broda u luku. Parobrodi sa druge strane, kojima vjetar nije bio pokretačka snaga, to su mogli sa mnogo više pouzdanosti da rade. Sve brži tehnološki napredak u 19. vijeku omogućavao je gradnju sve većih, bržih i snažnijih parobroda kojima jedrenjaci jednostavno više nisu mogli konkurisati.  Ipak, mladi Vlado je svoj pomorski zanat počeo peći upravo na jedrenjacima. Pod budnim okom svog strica za kojeg međutim, i sam u svojim memoarima kaže da mu nikako nije gledao kroz prste, niti ga na bilo koji način držao u povlašćenom položaju u odnosu na ostale članove posade, mladi Ivelić se na briku “Slava O” postepeno učio svim mornarskim vještinama, ali i nautičkoj teoriji i praksi u vođenju broda po moru. Poslije 18 mjeseci plovidbe, unapređen je u zvanje mladića sa platom od 18 forinta.

Brik “Slava” je nakon dvije ipo godine plovidbe na relaciji od Velike Britanije  i zapadne Evrope, do luka u Mediteranu  i Crnom moru , oktobra mjeseca 1872. Iz luke Trapani na Siciliji sa teretom soli isplovio na prekookeansku plovidbu. Odredište je bila luka Santos u Brazilu gdje je  brod sretno stigao nakon 88 dana plovide Sredozemnim morem i Atlanstkim okeanom. U Santosu i kasnije Rio de Žaneiru Vlado Ivelić se kao član posade ovog jedrenjaka prvi put sreće sa opasnošću od opake bolesti – žute groznice koja je tada harala u ovim krajevima Brazila i koja je već bila uzela mnoge žrtve među posadama evropskih brodova što su zalazili u te luke. I sam jedrenjak “Slava O” bio je pogođen ovom bolešću od koje mu je umro kormilar, a Vlado i još jedan mladić palube rodom iz Lovrana se razboljeli i završili u bolnici. Nakon oporavka na kopnu, Ivelić se vratio na jedrenjak, pa se “Slava O” uskoro sa teretom šećera uputila ponovno nazad preko Atlantika, za Veliku Britaniju. Tokom  plvidbe od Pernambuka do Liverpula, na brodu je od posljedica žute groznice umro još jedan član posade  – kormilar Mate Kuzmanić, pa je mladi Vlado prvi put u životu svjedočio ceremoniji pogreba preminulog na moru, koju je kasnije i opisao u svojoj knjizi “Uspomene iz pomorskog života”.

“Prije svega brod se zaustavi, zatim se mrtvac sa prekrštenim rukama namjesti na podužu dasku. Pri nogama mu se veže konop na čijem je drugom kraju gvozdenik, bara ili gajandra oko 50 kila teška, da ga pritegne za dno. Poviše glave pred zapaljenom voštanicom klekne kapetan i oko njega svi ostali. Kada su se Bogu pomolili, noštromo spusti gvozdeni teg, a kapetan podigne dasku i puzne je u more kroz otvoreni barkariž pojući: Vječna ti pamjat, kojemu se pojanju posada pridruži i svi viknu: “Lako ti oceansko dno, naš mili brate!”. Onda iz staklenke po redu poliju po tri kaplje maslinovog ulja za upokoj duše svom drugu.”

Parobrod AGLAIA na kojem je Ivelić izgubio propeler u Indijskom okeanu

Ivelić se 14.februara 1872. iskrcao sa brika “Slava O” u britanskoj luci Limerik i odmah se potom ukrcao za kormilara na bark “Peti Dubrovački” za mjesečnu platu od 25 forinti. Na tom kako ga opisuje lijepom, kvalitetnom i dobrom brodu, proveo je narednih devetnaest mjeseci ploveći između zapadne Evrope i istočne obale SAD, kao i Meksičkog zaliva.

Stekavši dovoljno pomorske prakse da može pristupiti ispitu za sticanje zvanja oficiora, Ivelić se septembra 1875. u Velikoj Bitaniji iskrcao sa barka “Peti Dubrovački” i sa jednim svojim drugom uputio prema domovini, stupivši kao putnik na grčki jedrenjak “Kaliopi” koji je plovio za Mediteran. Na tom je brodu doživio i naoko smiješan ali potencijalno vrlo opasan slučaj da su, dok je brod plovio Biskajskim zaliviom, grčki kapetan i njegov prvi oficir  izgubili parčad pomorske karte na kojoj su vodili navigaciju, a kako na brodu nije bilo hronometra, nisu mogli precizno da odrede svoju poziciju. Lukavstvom su je dobili od jednog engleskog broda koji je prolazio u blizini. Ova i epizioda koja je nedugo potom u Mediteranu slijedila kada se “Kaliopi” umalo nasukao na italijansko ostrvo Pantelerija zbog nemarnog predavanja dužnosti prilikom smjene kormilara na straži, snažno su se urezale u pamćenje mladog Ivelića koji kasnije tokom svoje oficirske i zapovjedničke karijere nikada nije dopuštao bilo kakvo odstupanje od strogih protokola za sigurnu navigaciju.

Prispjevši u Trast, Ivelić se upisao u nautičku školu “Farolfi Lunardeli” gdje je završio petomjesečnu teoretsku obuku i juna 1876., položivši ispirt pred državnom komisijom, stekao je brevet tenenta – poručnika trgovačke mornarice. Do tog trenutka mu je trebalo ukupno osam godina neprekidne plovidbe u svojstvu mornara i teških uslova života u mornarskom prostoru pod pramcem jedrenjaka, spavajući na tvrdoj mornarskoj postelji, često mokar i polugladan, ili danima bez kvalitetnijeg sna, dok se brod bori sa olujama.

“Meni na jedrenjačama nije se mnogo mijenjao. Ujutro tvrdoga hljeba, a rijetko bi se na kojem brodu davala kafa ili čaj- zato bi posadi odbijali po utanačenom ugovoru 1 forint mjesečno od plate. Za objed supe i slano meso, a za večeru žgvacet – gulaš i katkad slano meso na salatu sa krtolom… Posada spod prove jela je zajedno iz jedne gamele, jedino je noštromo imao svoj tanjur, a vodu, od kapetana do moca, svi smio pili sa pićonom na bačvi koja se nije dizala, pošto je za čep od iste bačve bila privezana.”-opisao je kasnije u svojoj knjizi Vlado dio te teške mornarske svakodnevnice.

Odmah po položenom ispitu, u Trstu se Vlado Ivelić u svojstvu oficira, ukcrao na bark ”Milica” koji je bio vlasništvo Lazara Ćetkovića, Bokelja nastanjenog u tom gradu. Na tom brodu novembra naredne godine za vrijeme velike oluje u kanalu La Manš, doživio je i prvi ozbiljniji incident u svojoj karijeri jer je na “Milicu” koja je plovila malom brzinom, boreći se sa olujnim morem i velikim talasima, u mrkloj noći, sa krme naletio jedan španski brod. On je udario bokeljski jedrenjak u predjelu pramca nanijevši mu značajnu šetu na toom dijelu trupa kao i pramčanoj snasti. Ogorčen odnosnm brodovlasnika za kojeg je radio i činjenicom da Ćetković ni njemu ni ostalim članovima posade barka “Milica” nije platio ni centa za dodatnih 58 dana teškog rada koliko je posadi “Milice” na ostrvu Vajt gdje su se zatekli nakon sudara, trebalo da poprave štetu na brodu, a što je njihobom gazdi nadoknadilo osiguranje španskog jedrenjaka. Ivelić se  oo povratku broda u Trst iskrcao sa “Milice”. Nekoliko mjeseci je bezuspjepno tražio novo zaposlenje u Trstu, pa Carigradu gdje se upoznao sa brojnom tamošnjom kolonijom ljudi iz naših krajeva, ali i brojnim Rusima sa kojima je takođe izgradio vrlo prisne prijateljske odnose.

Maja 1878. mladi bokeljski oficir ukrcava se u Carigradu na brik “Giustro Dell Argento” sa kojim plovi za Sevastopolj na Krimu i potom vraća u Carigrad. Uslijedilo je ukrcanje za prvog oficira na brigantine “Ana Lazarević” gdje, kao i kasnije na barku “Giusseppina” Ivelić plovi radi sticanja neophodnog staža na dužnosti oficira, kako bi mogaio pristupiti ispitu za kapetana duge plovidbe. Ptitom je on pored brodskog, morao da vodi i lični dnevnik koji je trebao biti bogato ispunjen astronomskim proračunima pozicija, dnevnim opisima službe na brodu, nautičkim, meteorološkim i svim drugim podacima jer je od kvaliteta takvog dnevnika u dobroj mjeri zavisio i konačni uspjeh njegovog vlasnika na ispitu za kapetana.

Mladi Rišnjanin se onda ponovno vraća u istu nautičku školu u Trstu i nakon 25-dnevne teorijske obuke, polaže ispit za kapetana duge plovidbe za koji je diplomu dobio 21.oktobra 1879.

Rsan luka – Risano mit Hafen und Mole, vom Meer aus, before 6/1/1918.

Prvu zapovjednilku dužnost Ivelić je dobio igrom slučaja kada mu je francuski konzulat u Trstu ponudio da na mjestu kapetana, zamijeni jednog, piću i kocki sklonog Francuza, na goleti “Desiree Constance”. Oronuli i slabo snabdjeveni brod, natovaren teretom drva i sa pet članova posade koje je neodgovorni kapetan-pijanica doveo u nezgodan položaj, trebalo je dovesti iz Trsta do francuske luke Set na obali Mediterana. Ivelić se pomalo nevoljko prihvatio te nezahvalne dužnosti, a u što se zapravo uvalio, postalo mu je jasno tek drugog dana plovidbe kada je otkrio da je njegov nezadovoljni prethodnik koji je smijenjen, iz osvete sa broda uklonio sve pomorske karte i popis svetionika sa njihovim karakteristikama, a koji se nalaze duž rute koju je brod morao proći do Francuske.  Ivelić je stoga brod od Trsta prema Otrantu vodio po sjećanju i iskustvu koje je stekao često ploveći Jadranom uz dalmatinsku obalu, da bi trk negdje oko Lastova sreo jedrenjak čiji je zapovjednik bio kapetan Tomo Kosović iz Dobrote, a koji mu je pozajmio svoju pomorsku kartu Mediterana. Ipak, područje prikazano na toj karti počinjalo je tek od rta Spartivento u Kalabriji, pa je mladi Rišnjanin na komandom mostu lošeg francuskog jedrenjaka imao još da preplovi “na pamet” oko 350 milja, dok ne dođe u poziciju koju može vidjeti i pratiti na karti.

Tokom mučne i naporne plovdbe “Desiree Constancve” se suočavala prvo sa čestim tišinama, a onda sa nepovoljnim vjetrovima i olujama tako da joj je trebao čak 31 dan da iz Trsta stigne do luka Set. Tu je Ivelića međutim, nenadano dočekala nova teškoća jer se smijenjeni kapetan Francuz u međuvrejmenu pojavio u Setu i pred tamošnjim vlastima optužio Ivelića za navodno nezakonito postupanje. Uslijedila je mučna istraga ali je na koncu Ivelić oslobođen svih optužbi jer je sudu prikazao dokument potpisan od svih pomoraca sa “Desiree Constance” u kojem je jasno navedeno pod kakvim je okolnostima, po čijem nalogu i u kakvom stanju prije mjesec dana u Trstu on preuzeo brod.

Vrativši se u Trst Ivelić je potom trebao preuzeti zapovjedništvo nad novovokupljenom navom “Borneo” jednog tršćanskog trgovca, ali se to nije dogodilo jer se brod nasukao i potonuo u Halifaksu, prije nego što je isporučen novom vlasniku. Risanski pomorac stoga je stupio u službu trgovačko-brodarske kompanije Bokelja Nikole Armelina i 2. juna 1880. u luci Trapani na Siciliji, preuzeo je zapovjedništvo nad brikom te kompanije “Pierino” od 480 tona nosiviosti. Uslovi pod kojima je stupio na komandni most “Pierina” bili su plata od 60 forinti u zlatu mjesečno, 2 posto od ugovorene vozarine broda i primjeran dar od tereta kada bi se njegovom prodajom napravio dobar posao.

Narednih mjeseci Ivelić je “Pierinom” plovio po Mediteranu i Crnom moru i čak je u rumunskoj luci Galac preživio napad četvorice razbojnika koji su se pod okriljem noći, ušunjali na brod sa namjerom da ubiju kapetana i opljačkaju brodsku kasu. U toj je borbi Ivelić bio lakše povrijeđen ali su on i posada uspjeli da savladaju napadače i čak zarobe jednog od razbojnika. Poslije višemjesečnog ležanja u luci Marsej jer nije bilo posla za brod, Ivelić je “Pierinu” našao teret crijepa za Kubu pa se krajem marta 1881. risanski pomorac tako ponovno otisnuo preko Atlantika. U odredišnu luku Cenfuegos na Kubi, “Pierino” je stigao nakon 68 dana sretne plovidbe.

Parobrod PANDORA kojim je zapovijedao Ivelić

Na Kubi je Ivelić ponovno zatekao opasnost od žute groznice sa kojom se već nekada suočio kao mladić na briku pod komandom svog ujaka, kapetana Kršanca. Uprkos brojnim preduzetim mjerama predostrožnosti tokom dvomjesečnog boravka broda na Kubi gdje je bio priredio i raskoršni banket za svoje poslovne partnere od kojih je kupio teret skupocjenog drveta za Evropu. Ivelić i njegova posada ipak su se zarazili ovom opakom bolešću. To se međutim, pokazalo tek četvrtog dana plovidbe kada su, nakrcani mahagonijem i drugim plemenitim drvom, krenuli iz luke Santa Kruz ka Evropi. Žuta groznica uskoro je potpuno nemoćne, u postelju bacila sve pomorce uključujući i kapetana Ivelića, pa su “Peiriiom” jedva upravljala jedina dva još zdrava pomorca – stara kormilara iz Dalmacije. Brod koji u posadi nije imao ljekara, istakao je sve međunarodnim signalnim kodeksom propisane signale da je u nevolji i da mu treba pomoć, ali nijedan od desetak parobroda koji su tada prošli u neposrednoj blizini “Pierina” na to nije reagovao i nije se zaustavio da pomogne našim pomorcima. Oni su, jedan po jedan, počeli umirati, a brod sve nekontrolisanije lutati po grebenima punom Karipskom moru. Nakon pet dana od izbijanja epidemije i takve žalosne plovidbe u kojoj je prešao skoro 300 milja, “Pierino”  se 2.avgusta oko 11 sati nasukao na Kolorado grebene.

Brod je narednih 15 sati nekontrolisano, jer jedina dva zdrava i posve iscrpljena čovjeka na njemu nisu nikako mogli da jedrenjak uprave nazad na otvoreno more,  lutao duž ovih velikih grebena povremeno ponovno udarajući u njih. Korito je bilo oštećeno, “Pierino” je primao vodu, a kormilo je uništeno. Kada se uveče promijenio vjetar, brod se sam udaljio od grebena. Izlupani, probijeni “Pierinio” sa iscijepanim jedrima međutim, bio je osuđen na propast jer se njime nije moglo upravljati, sve da je na jedrenjaku i bilo dovolnjo zdravih pomoraca koji bi to mogli učiniti. Tako je “Pierino” 4.avgusta oko 4 sata ujutro ponovno bio bačen na drugi niz koralnih grebena – hridi Vinagera  gdje je pertpio konačna, vrlo teška oštećenja.Preostalim izmučenim i bolesnim pomorcima sa austrijskog brika u pomoć je nekoliko sati kasnije, pritekao jedan mali kubanski ribarski brod.

“Dana 5.avgusta 1881. petak, bio je najstrašniji dan moga života kada sam silom okolnosti sve grozote morao prertpjeti. Brod napunjen vodom izgledao je prelomljen, sa klecavom arburadom i podrtim jedrima, dva od družine mrtva, sve poslove moradoh povjeriti tuđinu u ruke jer sam bio u takovom stanju, da nisam mogao ostati na licu mjesta. U 6 sati udaljismo se za vazda od nesrećnog brika “Pierino” i krenusmo put Havane od koje smo bili 140 milja daleko…”- opisao je ove dramatične trenutke kapetan Ivelić u svojoj knjizi.

Sa “Pierina” je evakuisano šest preživjelih od kojih su četvorica, uključujući i kapetana Ivelića bili teško bolesni od žute groznice. Na kraju te strašne osiseje, od bolesnih se oporavio samo Ivelić, pa se ukupno samo troje ljudi spasilo iz katastrofe brika “Pierino”. Teško pogođen tragedijom, gubitkom prijatelja sa kojima je plovio i broda kojim je zapovijedao, kapetan Ivelić sw preko SAD i Zapadne Evrope vratio prvo u Trst, a onda i konačno, u svoj rodni Risan. U zavičaj se Vlado vratio nakon punih 13 godina izbivanja iz Bioke, na iznenađenje ali i oduševljenje svoje rodbine  jer je austrijska štampa već bila pisala o tragediji brika “Pierinio” i objavila da su svi na brodu poginuli.

Sa propašću brika “Pierino”, kapetan Ivelić zatvara  poglavlje u svojoj karijeri dugo 13 godina  jer februara 1882. on stupa na službu u dužnosti oficira na veliku parobrodarsku kompaniju Austrijski Lojd iz Trsta.  U to vrijeme Lojd je imao oko 80 parobroda sa kojima je održavao brojne redovne putničke i teretne linije duž Jadrana, po Mediteranu, Crnom, Crvenom moru, ali i Indijskom i Tihom  okeanu, sve do dalekog Japana, ili Atlantikom do Sjeverne i Južne Amerike. Na toj najjačoj pomorskoj kompaniji u Austriji tada su službovali brojni Bokelji- oko 80 kapetana, više savjetnika i inspektora, te brojni oficirio i članovi niže posade. Za Ivelića koji je na jedrenjacima stigao do najvećeg zvanja -kapetana, služba na parobrodima je bila korak unazad je je ovdje morao da ponovno  krene od najnižeg oficirskog čina.

Lojdov parobrod GORITIA kojim je zapovijdao kapetan Ivelić

Narednih godina, ploveći na gotovo svim linijama koje su opsluživali Lojdovi parobrodi, Vlado Ivelić doživljava brojne nove avanture.  Godine 1885. tako je na parobrodu “Selene” nakon prolaza Sueckim kanalom u Crvenom moru, izbila pobuna oko 700 gladnih arapskih vojnika koje je brod prevozio, pa su Ivelić i ostali oficiri morali da situaciju kontrolišu kombinacijom lukavstva i vanrednih mjera dok se nisu dokopali luke Džeda gdje su iskrcali agesivne vojnike. Dvije godine kasnije Ivelić na brodu “Calipso”, opet u Crvenom moru,sreće mladog italijanskog pustolova, konta Savarua koji je tek bio pušten iz dramatičnog abisinijskog ropstva u koje je dopao  tokom svojih avanturističko-istraživačkih poduhvata po Istočnoj Africi…

U međuvremenu, kapetan Ivelić kao mnogi Bokelji prije njega, paralelno sa svojom službom na Lojdovim parobrodima, i sam postaje brodovlasnik. U zajednici sa nekolicinom prijatelja i rođaka, kupuje prvo bark “Dobra Ana” od 600 tona nosiviostiu, a potom par godina kasnije i bark “Božidar” od 850 tona nosivosti. Oba ova poslovna poduhvata međutim, nisu bila dugog vijeka jer se sada i Ivelić kao brodovlasnik i sam osvjedočio da jedrenjaci više ne mogu konkurentno da vode tržišnu bitku sa parobrodima.

Uslijedila su nove njegove avanture i neobični događaji na raznim Lojdovim parobrodima  na kojima je zapovjednik, kapetan Ivelić ponovno postao nakon 19 godina službe – februara 1901., kada je preuzeo komandu nad malim parobrodom “Sultan”. Do tada je već za sobom ostavio brojne oluje o tajfune po Indijskom okeanu i Pacifiku, ploveći na velikim Lojdovim parobrodima za Indiju, Kinu i Japan i gledajući iz prve ruke vrhunsku uslugu koju su bogati putnici, mahom Englazi, imali na tim brodovima. U više je navrata spašavao je razne ljude iz teških okolnosti, svjedočio počecima modernog turizma kroz avanture grupa američkih bogatih dama i gospode koji su sebi priuštili višemjesečna putovanja po Aziji o Evropi, ili su mu se u ledom blokiranoj luci Odese smrzavali brikovi dok je nastojao budnim ostati tokom noći, da se ne bi smrzao u nezagrijanog kabini parobroda “Amphitrite”, pokriven sa čak osam debelih vunenih ćebadi.

U Indijskom okeanu mu je na parobrodu “Aglaia” pukla propelerska osovina pa je stoga brodom  morao jedriti do Bombaja u Indiji. Na povratnom putovanju za Evropu na brodu su imali lažni slučaj kolere kod jednog člana posade, a koji je mladi brodski ljekar pokušao iskoristiti da se proslavi u medicinskim krugovima, pri čemu je i brodu i kompaniji stvorio velike probleme,  zadržavanja i nepotrebne troškove.

U teatru Feniće u Trstu na Ivelića je tokom njegovog kraćeg odmora u krugu porodice, avgusta 1897., pokušan atentat od jednog mladića iz Beča koji je, služeći kao sobar na jednom od parobroda na linijma za Daleki Istok, dobio otkaz zbog svog lošeg ponašanja. Mladić je za to krivio Vlada Ivelića pa je u tršćanskom pozorištu  napao Rišnjanina nožem  i lakše ga ranio.

Kao zapovjendik, kapetan Ivelić je sretno kroz veliku oluju u Egejskom moru proveo loše prikrpljeni i od prethodnog sudara nedovoljno popravljeni parobrod “Ettore”, iako se prvi oficir dok je oluja bješnjela, već bio došao sa njim oprostiti na komandni most, jer je mislo da ne mogu izbjeći potapanje broda i sigurnu smrt u uzavrelom moru. U Carigradu i lukama pod turskom kontrolom u Istočnom Mediterani u na Crnom moru, dočekao je krizu u austrijsko-turskim odnosima nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strrane Austro-Ugarske 1908. i teške okolnosti koje su zbog toga pratile za austrijske brodove i njihove posade u tom dijelu svijeta. Tada je Ivelić spasio i u domovinu vratio odbjeglog turskog vojnika Ibrahima Mesaka rodom iz Mostara. Višekratno je na brodovima pod svojom komandom vozio brojne uglednike i članove kraljevskih familija, a na parobrodu “Goritia” za vrijeme plovidbe za Aleksandriju mu je na sred Mediterana iznenada od srčane kapi, umro ruski konzul u Haifi, Johan Šmidt. Da bi pokojnikovo tijelo dovezli do Aleksandrije, uz savjet konzilijuma doktora, Ivelić je morao improvizovati,  pa je preminuli ruski diplomata naredna dva dana plovidbe, držan u rastvoru soli i leda u malom čamcu za spašavanje, na pramcu “Goritie”.

Kapetan Ivelić je u Crnom moru o Dardanelima savjetima pomogao i radi sigurnosti svojim brodom pratio mali čamac kojim su se dvojica austrougarskih grofova sa suprugama upustili u avanturu plovidbe niz Dunav i onda morem do Carigrada.

Bokeljski kapetan u otežanim uslovima plovi na linijama za istočni Mediteran i Crno more tokom balkanskih ratova, kada u dav navrata u Carigradu od turskih valsti koje su ih tražile, spašava ukupno troje italijanskih državljana, ne dopustivši da oni budu uhapšeni i odvedeni sa njegiovog broda. O tom hrabrom i beskompromisnom postupanju Ivelića tada je sa pijetetom i zahvalnošću pisala italijanska štampa.

Jedan od plakata Austrijskog Lojda

Uprkos opstrukcijama u dijelu rukovodstva kompanije Lojd, Ivelić u jesen 1912. preduzima sve neophodne mjere da odvojeno i izbjegavajući luke pod turskom kontrolom u današnjoj Albaniji, preveze do Kotora nekoliko stotina Crnogoraca, jer su Turska i Crna Gora tada bile u ratu. Tokom Drugog balkanskog rata, primoran je svojim brodom prevesti od Carigrada do Varne skoro 2.800 bugarskih vojnika i oficira, iako je u sebi teško patio zbog činjenice da oni idu na front gdje će ratovati protiv Srbije,. Stoga je brodskom  konobaru naredio da mu tokom svečane večere, ne donosi vino, već mu čašu puni vodom, kako se ne bi po protokolu i bontonu, morao kucati i nazdravljati sa bugarskim oficirima.

Izbijanje Prvog svjetskog rata kapetana Ivelića zatiće na komandom mostu jednog od najboljih Lojdovih pariobroda –“Graz”sa mojim je avgusta 1914. iz Carigrada  do Trsta doveo 180 njemačkih trgovaca, činovnika  i 60 članova posade jednog njemačkog parobroda što su tada hitno napustili Tursku. Većinu trajanja rata, kapetan Ivelić je sa “Grazom” i ostalih nekoliko desetina Lojdovih i parobroda drugih austrijskih kompanija, proveo u raspremi na Prokljanskom jezeru kraj Šibenika, povremeno sretno u ratnim  okolnostima, obavljajući o nekoliko kraćih plovidbi do Trsta o nazad. Februara 1919. konačno je penzionisan nakon 37 godina službe na Lojdovima parobrodma i ukupno preko 50 godina moreplovstva.

Poslije penzinisanja kapetan Ivelić je sa suprugom Evom živio u Trstu gdje je do 1922. godine bio i predsjednik Srpske crkvene opštine u tom gradu. U Trstu je za vrijeme Austrije, živjela velika kolonija Srba i drugih južnih Slovena, Oni su padom Trsta pod upravu Italije i dolaskom na vlast italijanskih fašista, bili izloženi brojnim pritiscima i napadima, pa su tako fašisti jula 1920. zapalili Slovenski Narodni Dom, Srpsku Čitaonicu i Školu i demolirali prostorije Konzulata Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Potom su na Savindan 1921., upali i na proslavu u Srpskoj Čitaonici kada su odavde fašisti oteli i ikonu Svetog Save, zastave i ostale ukrase, nakon čega je kapetan Ivelić okupljenima održao prigodan protestni o patriotski govor, uprkos prisustvu italijanskih špijuna i agenata tajne policije.

Kapetan Vlado Ivelić se sa suprugom jula 1922. preselio iz Trsta na rodno ognjište u Risan. Ostatak života proveo je u socijalnoj borbi za naše pomorce-. penzionere Lojda čiji su penzioni fond bukvalmo pokrale italijanske vlasti, a mukotrpno zarađene penzije im finansijskim mahinacijama, bile svele na manje od četvrtine njihove objektivne vrijednosti. Uz to, kapetan Ivelić se u javnim nastupima zalagao za jačanje pomorstva i pomorske orijentacije Jugoslavije, a često je u svom domu znao da okuplja malade Rišnjane i priča im doživljaje iz svoje bogate pomorske karijere. Veoma se zalagao za odžavanje i čuvanje bogatog  kulturno-istorijskog nasljeđa iz pomorske prođlosti Boke Kotorske,. On je i vlastitim primjerom u tome prednjačio  i ostavio je Pomorskom muzeju u Kotoru više desetina vrijednih eksponata  – najvećim dijelom starih slika, starinskog namještaja i oružja.

Kapetan Vlado Ivelić umro je u Risnu 6.januara 1940. godine, ne ostavivši potomaka za sobom. Njegovom smrću ugasila se i muška linija ove značajne bokeljske porodice.

/Siniša Luković/

Baner Luštica bay 330x250

Najčitanije